Miroslav Vujaklija: "Dobio sam otkaz jer 1995. godine nisam hteo da idem bez obeležja policije na uniformi i dokumenata na zadatak u priznatu državu BiH", kaže za "Vreme" policajac Miroslav Vujaklija
POLICAJCI KAO PARAVOJNICI: Pripadnici MUP-a Srbije u okolini Višegrada 1995.
Pripadnik bataljona brigade policije Sekretarijata u Beogradu Miroslav Vujaklija odbio je 17. februara 1995. godine, nakon izbijanja oružanih sukoba u BiH, da ide sa svojom jedinicom u okolinu Višegrada i zbog toga dobio otkaz u kome piše da je počinio „težu povredu radnih obaveza i dužnosti“. Zapravo, u odluci disciplinske komisije MUP-a navedeno je da Vujaklija nije hteo da izvrši službeni zadatak – odlazak na obezbeđenje državne granice Republike Srbije prema bivšoj BiH.
„To je neistina“, kaže Vujaklija. „Tačno je da sam bio, kao i moje kolege, pozvan da idem na poslove i radne zadatke na teritoriju BiH i to, poput neke paravojne formacije, bez odgovarajuće uniforme, značke, obeležja MUP-a Srbije i zvaničnog sastava Ministarstva policije. Svi su znali da je Bosna bila međunarodno priznata država, na to sam ukazivao, ali uzalud. Moja jedinica je otišla, ali ne na granicu sa Bosnom, već na položaje Klašnjaka u okolinu Višegrada, zapravo u Bosnu. Ja nisam hteo i zbog toga sam dobio rešenje o prestanku radnog odnosa.“
Viši disciplinski sud MUP-a Srbije potvrdio je prvostepenu presudu disciplinske komisije, a Vujaklija je u septembru 1995. godine podneo tužbu Prvom opštinskom sudu u Beogradu sa predlogom da se odluka pomenute komisije ukine kao nezakonita, što je zamenik Republičkog javnog pravobranioca, obraćajući se Vujakliji i njegovom punomoćniku, prokomentarisao rečima: „Bogami, hrabri ste kada vodite ovaj spor.“ Sudija se naravno, našao na mukama. Godinu dana nije zakazivao ročište, a potom se razboleo. U međuvremenu Ustavni sud je ukinuo odredbe zakona o unutrašnjim poslovima po kojima su rokovi za disciplinske postupke protiv policajaca duži nego za ostale zaposlene u MUP-u (za policajce šest meseci za vođenje postupka, isto toliko za donošenje presude, što je Ustavni sud ukinuo i odredio rok kao i za ostale mupovce: 3+3 meseca). Sud je najzad našao razlog, ne upuštajući se u suštinu spora, i dao za pravo Vujaklijinoj tužbi, ali ne zato što je odbio da obavi zadatak, nego zbog zastarelosti disciplinskog gonjenja, odnosno sudija je retroaktivno primenio odluku Ustavnog suda. Republički pravobranilac se žalio ali mu je Okružni sud odbio žalbu tako da je Vujaklija bio vraćen na posao. Međutim, Vrhovni sud Srbije usvojio je reviziju i ukinuo nižestepene presude, jer je retroaktivna primena odluke Ustavnog suda bila nepravilna. Drugim rečima, Vrhovni sud je na taj način primorao Opštinski sud da se upusti u suštinu spora. A, da bi poveo spor i tužio MUP, odnosno državu, tražeći da mu se isplate prinadležnosti budući da sedam godina nije primao platu, Vujaklija prvo mora pred sudom da dokaže da je nezakonito otpušten 1995. godine.
Proces je počeo 23. septembra 1996. godine kada je pred sudom započeo dokazni postupak saslušanjima svedoka. Ilija Nikolić, nekadašnji starešina Miroslava Vujaklije, objasnio je „da kad smo ranije išli s one strane Tare išlo se u našim šarenim maskirnim uniformama – žuto zelenim. Mislim da na toj uniformi nema oznaka“. Vujaklijin punomoćnik priložio je sudu fotografije sa terena u Bosni i predložio da se Nikolić izjasni tako što će objasniti svoje prisustvo na njima i identifikovati ostale policajce. Sud je, međutim, energično odbio taj predlog i nakon ponovnog insistiranja Vujaklijinog punomoćnika doneo rešenje: „Odbija se predlog.“ Fotografije su posebno zanimljive. Reč je o Vujaklijinim kolegama koji su otišli na izvršenje zadataka u Bosnu i tamo se fotografisali. U raznim neobeleženim uniformama, maskirnim odelima, ko sa većom ili manje puštenom bradom i brkovima. Vujaklija ih je gotovo sve identifikovao po imenu i prezimenu budući da su mu bile kolege i pregršt tih fotografija priložio sudu. Sud je ipak uneo u zapisnik da „punomoćnik tužioca prilaže sudu fotografije kolega Miroslava Vujaklije, a iste su nestale iz spisa predmeta.“ Naravno, reč je o kopijama originalnih fotografija. Indikativno je da su fotografije tokom tri godine dva puta volšebno nestajale. Neko ih je redovno uzimao, u šta se sud nije upuštao niti išta preduzimao ne bi li se lopov otkrio. Motiv krađe je lako prepoznatljiv: valjalo je po svaku cenu da se Vujakliji onemogući dobijanje spora. A fotografije su jedan od dokaza da je on u pravu.
Borivoje Filipović, zamenik komandanta brigade milicije i Nikola Jovčić, zamenik komandira mehanizovane čete pri brigadi milicije, saslušani su u svojstvu svedoka, 3. oktobra 1996. godine i bili kategorični u tvrdnjama da Vujaklija nije hteo da ide na vežbu kod Bajine Bašte i da je zato dobio otkaz. „Vod brigade milicije nije bio na području Klašnjika, a na kojim kotama se nalazio ne mogu da kažem jer je to službena tajna“ rekao je Filipović. Ne treba zaboraviti da je to bilo 1996. godine u vreme kada „srpska policija nije izlazila iz okvira Srbije“, kako Milošević uporno tvrdi u Hagu.
Ipak, čini se da je došlo do blagih promena u iskazima svedoka saslušanih početkom ovog meseca. Jedan od policajaca sa fotografije, Branislav Paunić, na pitanje suda da li je Vujaklija u februaru 1995. godine odbio da ide na odbranu granica Srbije, odgovorio je: „Povodom ovog predmeta mogu da pričam samo ako dobijem odobrenje da mogu iznositi državne i službene tajne.“ Njegov kolega Mićo Stević takođe nije hteo da svedoči „iz bojazni da će odati službenu i državnu tajnu te predlaže da se od MUP-a i drugih državnih organa traži pismeno da on bude oslobođen čuvanja tajni.“
Uzalud se punomoćnik Miroslava Vujaklije protivio ovakvom objašnjenju Paunića i Stevića jer su oni „dužni da govore istinu, a ako je nešto tajna, u tom slučaju valjalo bi da sud isključi javnost“. Sud je odbio da to učini i doneo rešenje da se Paunić i Stević naknadno pozovu i saslušaju 16. septembra ove godine.
Ostaje pitanje da li je neko i ko zadužio ovu dvojicu sa nekom službenom i državnom tajnom i ko treba da ih oslobodi čuvanja poverljivih detalja. Postoji opravdana sumnja da su im starešine preporučile da i danas drže zatvorena usta jer ko zna šta valja očekivati. Nikad se ne zna. A, proces se, bože zdravlja, može okončati i narednih godina. Ako traje od 1996, može još toliko.
Lična dokumenta
„Nije tačno da su neki pripadnici pozivani na vežbe u Bajinu Baštu. Od 1995. godine pa do danas nije za našu brigadu bila ni jedna vežba, osim što smo išli na Kosovo 1998. godine… Ja jesam odbio da idem i moje kolege su bili upoznati detaljno da se ide u Bosnu, kako se ide i šta se radi. Pre odlaska svi pripadnici brigade morali su da ostave sva lična dokumenta… Bili su tamo po mesec dana u smenama, kompletna jedinica… Zaduživali smo se sa starim uniformama zelene boje i dotrajalim maskirnim uniformama bez oznaka. Inače, bili smo obavezni, bez obzira da li smo na terenu ili u mestu prebivališta, da se brijemo i šišamo. Brada nije bila dozvoljena“, rekao je Vujaklija pred sudom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!