
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
U Srbiji, prema svim relevantnim istraživanjima, građani imaju najveće poverenje u dve institucije – Vojsci i Crkvi. To mnogo govori o našem mentalitetu, ali i o našim institucijama. Pa, pogledajmo kako su one predstavljene u medijima.
Počnimo od vojske u koju Srbi navodno rado idu, neko vojno, a neko civilno. Protekle nedelje, naglo smo zavirili u okoliš vojnog objekta na Topčideru gde su poginula dva vojnika. Ministar Prvoslav Davinić pred kamerama je primio roditelje nedavno nastradalog vojnika, pa smo u prvi mah mogli pomisliti da je sve, što bi rekli, transparentno. Tabloidi su se odmah dohvatili teme, jer čim se ovde govori o Vojsci, pominje se ili neko supertajno oružje (koje su nam krišom dostavili Rusi) ili tajanstveni podzemni gradovi s luksuznim apartmanima za vrhušku, u slučaju ABHO napada. Ono što se tek dalo naslutiti ispod ozbiljnih lica starešina, zbunjenog ministra (koji nekako civilno južnjački brka č i ć) i roditelja u crnini jeste činjenica da i vojska deli sudbinu naroda. Gladna je, siromašna, bez stanova, sluđena kvazireformama i originalnim kadrovskim rešenjima. Da biste upotpunili sliku – pogledajte povremeno emisiju ¨Dozvolite¨, nedeljom na RTS-u. Tamo je, kao nekad u Dnevniku, aktuelni ministar vojni akter prvih 20 minuta, uvek u superlativu i s veeelikim poštovanjem. Sledi prilog ¨sa poligona¨ gde se testira naša nova puška, a posle gađanje PVO-a. Svim vojnicima je sve odlično, drugarstvo i tako to, a redovno se blate oni koji vojni rok služe civilno. Kao, nisu to pravi muškarci, a znamo da ovde bez tandžare ili utoke nisi muško. Na kraju, na poligonu, u rovu su svi zajedno zapevali uz gitaru – samo je falila Milijana Baletić. U poslednje četiri godine, u Vojsci su reforme provodili Pavković, zatim Tadić i sada Davinić; to je mnogo ozbiljnije nego u slučaju prosvete i obrazovanja. U šta onda naš narod toliko veruje? Veruje gladan gladnom.
Međutim, moja sumnja je pukla pred novom emisijom BK televizije pod nazivom „MBS1“ (nije šifra za vojni Maslinasto-Braon Samar model 1, već Može Biti Samo 1). Širom zemlje Srbije Aljoša Milenković traga za kandidatima za pripadnike Žandarmerije. OK, to je murija i sasvim druga priča, činovi, ugled u društvu. Na lokalnim stadionima Vranja, Leskovca i Niša, instruktori Žandarmerije driluju frajere i cice koji se lože da budu Rambo (ili Guri). Legiju niko nije pomenuo, ali se njegov duh smeškao sa tribina, maskiran u bakutu s naočarima velike dioptrije. Rade se sklekovi, trbušnjaci, kolutovi, čučnjevi – sve do granice izdržljivosti, s instruktorima koji se unose u lice kandidata i prestaju da persiraju posle prvog skleka. Oni koji otpadaju, uz znoj i suze zaklinju se da će probati opet, jer se dive agresivnosti specijalaca. Nijedan od anketiranih, ni voditelj ni instruktori, nije pomenuo eventualni motiv u vidu borbe protiv kriminala, sigurnosti građana ili slično. Može biti samo 1 – to je nova mantra koja savršeno opisuje stanje duha i tela našeg naroda. Surova borba za preživljavanje i uspon uz piramidu gde na vrhu sedi alfa mužjak i vođa čopora. Podrazumeva se da u atletskom telu mora biti patriotski duh i genetsko osećanje za pravdu. Kržljavi su, po definiciji, amoralne sociopate.
Druga institucija koju Srbi poštuju jeste Crkva. Polako, ali sve sigurnije postajemo teokratsko društvo, a najnoviji primer stigao je iz Trstenika. Grad koji je svojevremeno bio glas da je kolevka srpskog satanizma vratio se na pravi put jer je lokalnu televiziju neko između dva kruga izbora – zaveštao Crkvi. Tako je nastala prva crkvena televizija – Logos, skraćeno CTL. Glavni urednik, tvorac programske šeme, izgleda da je vladika Ilarion, jer se bez njegovog blagoslova ništa ne počinje. U prilogu „VIN-a“ videli smo da su i građani zbunjeni tom odlukom, a otkrio sam da je novi gradonačelnik Raka Radović – kolega TV manijak. Gled’o čovek program ceo dan i celu noć, samo idu crkvene pesme – kao u Teheranu. Ma šta mislio o liku i delu Rakinom, ovo blasfemično (zlobnici će reći i levičarski ateističko) poređenje pogađa suštinu. Pitam se da li će neko da nam dobaci Logos na kablovsku pa da se i mi osvestimo i obožimo putem malih ekrana. Na kraju – jedna reklama, ovoga puta za novu knjigu Dobrice Ćosića. Knjiga se zove Kosovo, a spiker kaže da je između ostalog – zabrinuta. Ko je ovde ikada bio zabrinutiji od Dobrice? Pa on je u toj disciplini apsolutni šampion, takoreći etalon, kao Bupka u skoku s motkom. OK, Koštunica se godinama trudi, trenira, ali mora još mnogo da se brine i mršti. Može Biti Samo 1. Kosovo mu tu dođe kao istorijski poligon. Kada već ne umeš ili nećeš nešto da uradiš – možeš da brineš.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve