Jugo na južnom Jadranu je stalo, kiša je prestala, more se još drži na 23 Celzijusa – kaže vremenska prognoza kojom pokušavam zavarati činjenicu da u ovoj polovini septembra kontinentalni pogled kroz moj prozor konstatira da je vani kiša (bar je košava stala!) i da je temperatura zraka u Beogradu niža od temperature mora u Bračkom kanalu, odakle sam se (silom prilika, tj. života) vratila prije nekoliko dana.
Ljetos su mi smiješno, za razliku od prvih povratničkih dana na kontinentu, djelovali naslovi u (hrvatskim) novinama tipa „kako protiv depresije nakon godišnjeg odmora“. Ima tome i razlog, najkraće: gledanje u plavo. Ujutro se probudiš, smutiš neskafu „bojlerušu“ (blažena morska lijenost!) i uperiš pogled s terase u more, Omiš i Biokovo preko puta, jedrilice koje plove od početka do kraja vidokruga, pa udariš u brojanje trajekata koji dolaze i odlaze iz supetarske luke. Za podatak koliko je sati baš te nešto briga, jer navikneš na zvuk zvona s obližnje crkve koja četvrt sata označava jednim udarcem zvona, pola sata s dva, tri četvrt s tri, pun sat sa četiri, plus onoliko zvona koliko je sati – ali, na to obratiš pažnju tek kad te zbog nečega to proticanje vremena uopće zanima, recimo očekivanja da ti ujutro barba Bogdan iz prizemlja kuće drekne: „Ja odoh, čekam vas u Palute na kavi, požurite, hoću što prije na brod.“ Vrijeme u Supetru konkretiziraš još u jednoj prilici: subotom i nedjeljom, kad lokalni župnik Don Andro drži misu, a dobar pravac vjetra ti donese zvuk iz obližnje crkve: ponekad čuješ propovijed (a Don Andro stalno poziva na jednakost ljudi i osuđuje nepravde i iz tog razloga mi je već godinama drag), ponekad i ne, ali uvijek zabilježiš trenutak kad završavajući nedjeljnu misu uzme gitaru u ruke i zapjeva o Mariji svojim vjernicima. Nekako, u tom plavetnilu u kojem dišeš samo mirise Mediterana (lovor i bosiljak rastu u barbinom dvorištu, kao i limun žut i prastara i rodna smokva), i pop sa gitarom više te ne čudi uopće.
Ta 32 morska dana (premalo, čini mi se iz trenutne perspektive) prošla su očas i skoro da se osim već ispričanog i nema što spominjati: silne lijepe knjige su pročitane, plovilo se morskim miljama, kupalo se u uvali Splitskoj (gdje se nazdravilo Laciju, koji je tamo godinama uživao) i na Šolti, jela se riba, družilo se, osim s barbom, i sa Bernardom, Coraxom i Brankom, Perom Nekretninom i Ines i Igorom iz Splita i drugim dragim ljudima, jeli se riba i janjci i najvažnije: nije se ništa moralo, ništa nije bilo „o glavu“ i za sve je bilo vremena. I gledalo se ribare koji sa svojim brodicama uvečer izlaze na pučinu u ribe i koji su nekako, iz te perspektive, radili najvažniji posao na svijetu, dok se vlastiti posao – vijesti, novine, politika itd. – činio tako beznačajnim i baš bespotrebnim („niškorisnim“), a taj se ljetni dojam posve logično potvrđivao u vijesti koju su tih dana objavile sve novine, da stanovnici dalmatinskih otoka u prosjeku najduže žive.
Podatak je važan i za mog barbu Bogdana, kojega – treba li to uopće reći – obožavam, ali mu i zavidim. Njegov rođendan (a broji 70 i sitno) smo, kao i svake godine u augustu ili kolovozu, proslavili u restoranu „Vrilo“ na samoj plaži, uz janjce, domaće vino i dobro društvo, no nije to ono važno što sam htjela reći. Barba, naime, živi u Njujorku gdje kao umirovljeni profesor još predaje na sveučilištu nekoliko mjeseci godišnje (od kraja oktobra do proljeća) a negdje početkom maja dolazi na Brač, na kojem se skućio još ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ove godine je odlučio da će radikalno promijeniti svoj životni ritam, pa će se iduće godine na Braču ukazati već s prvim naznakama pravog toplog mediteranskog vremena, negdje u martu.
To se zove život dostojan čovjeka i kako da mu, odmah po povratku u surovu stvarnost, doljepotpisana kontinentalka ne zavidi ooonoliko?
A na kontinentu kao da je vrijeme stalo: granice, Kosovo, Evropa, političari i primitivci, TV-emisije svađaonice, novine pune crne kronike i skandala, prijatelji koji ove godine more nisu niti vidjeli ili su ga tek kratko omirisali i već su ga zaboravili svi redom u svakodnevnoj rutini i balkanskoj depresiji.
Bar sam, tješim se, ustanovila da ona priča o depresiji nakon godišnjeg odmora nije blesava: nekako mi je u glavi sve postmorski plavo, slabo mislim i loše se izražavam. U spomenutom tekstu o depresiji tvrdili su da je to privremeno stanje, a ne trajna dijagnoza i ja dokaz u prilog tome – i u njemu vidim vlastiti spas – nalazim u zrncu pameti kojim uvijek žestoko osporavam one koji tvrde da su Japanci tom problemu stali na kraj, zahvaljujući tome što uopće nemaju instituciju godišnjeg odmora.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve