Saga o Službi i njenim gospodarima

Da li vas je sugovornik s druge strane telefonske žice upozorio da treba da se susretnete jer razgovor nije za telefon? Da li vam je netko u kakvoj kancelariji pokazao plafon i vrtio kažiprstom, što bi trebalo da znači da i zidovi imaju uši? Primjetili ste muškarca u automobilu bez ijedne naljepnice ispred zgrade kako čita novine, a u stvari motri na vaš ulaz? Zaprepastili ste se koliko netko koga ste upoznali zna o vama? Ukratko, da li ste se sreli sa Službom?

Svaki čitalac britanskog pisca Džona le Karea može – bez ikakve ograde – odgovoriti potvrdno. Razlog je jednostavan – ma šta čovjek da radi i kakvom profesijom da se bavi, prepoznaće u njoj ponešto od Le Kareovog svijeta ucjena, izdaja, paranoje, laži, tjeskobe moralnih dilema i uzaludnosti napora. Novinari su najbolji primjer: postupci sa ruba etičkog kodeksa učinjeni zbog javnog značaja, kompromisi napravljeni da bi njihovi mediji mogli i dalje da obavještavju publiku o onome šta joj određuje živote, sunovrat privatnog života, bezbrojni neplaćeni radni sati, stres, izloženost političkim i svim pritiscima, nešto je što dijele sa Le Kareovim špijunima, kao i činjenicu da se, obično, na kraju, sve to pokaže kao nepotrebno i suvišno zbog licemjerja i interesa onih za koje i u čije ime rade. Popularnost Le Kareovog opusa zato nije samo u unutrašnjem opisu Službe, špijuna i njihovih rabota, već u univerzalnosti priče o manipulaciji i ostavljanju, nakon svega, na cjedilu.

SMAJLIJEV CIKLUS: Le Kare je svoj književni put započeo 1961, u jeku hladnog rata, 1961. Prva dilema njegovog najslavnijeg junaka – debelog, tromog, neobično pametnog i simpatičnog Džordža Smajlija, inače visokog službenika britanske kontraobavještajne službe – jeste odnos prema bivšem saborcu iz Drugog svjetskog rata, a u tom trenutku istočnonjemačkom agentu. Da li su ideologije njihovih političkih gospodara, koje dijeli željezna zavjesa, dovoljno opravdanje da se dva čovjeka koje je nekad, poput zvijeri gonio Gestapo, pogledaju preko nišana u tajnom ratu? Odgovor na Smajlijeva moralna pitanja neće dati politika, već postupci njegovog rivala: onog trenutka kada se i sam poslužio gestapovskim metodama, zaslužio je svoju propast. Smajli mu jednostavno, uprkos svemu, to ne može oprostiti.

Le Kare ne bi bio to što jeste, kada bi od svog debeljuškastog heroja napravio moralnu gromadu, krstaša bez straha i mane u službi demokracije. Jer, već u sljedećem romanu, on je – istina nevoljno, ali ipak – saučesnik u zločinu. Da bi se ratosiljala svog zastarjelog i neefikasnog ogranka koji još uvijek živi u Drugom svjetskom ratu i kao takav svojim nezgrapnim djelovanjem svakog trenutka može izazvati Treći svjetski rat, Služba inscenira njegovu nepovratnu kompromitaciju u jednoj obavještajnoj akciji. Sama zamisao bila je dobra i u službi dobrog cilja, no cijenu birokratskog rata životom plaćaju golobradi istočnonjemački regrut i njegov ubojica, britanski agent na terenu. Može li Smajli da prihvati da ima situacija u kojima cilj opravdava sredstvo?

Može – njegovi gospodari u čije ime je sve to urađeno imaju čiste ruke i, što je još važnije, svoju politiku mogu voditi pod manjom opresijom i hladnije glave. Ali, dokle? Smajlijevi protivnici s one strane željezne zavjese sve su samo ne budale. I njihovi gospodari žele informacije zahvaljujući kojima bi mogli da gospodare situacijom. U narednom romanu, Le Kare govori kako Smajli to osujećuje: upravo on daje ideju kako da šefa istočnonjemačke obavještajne službe, inače plemenitog idealistu, likvidiraju njegovi gospodari kao izdajnika. Razlog je taj što je on na tragu britanskom špijunu, višestrukom ubojici i bivšem nacisti. Jedino opravadanje koje Smajli ima jeste da je još uvijek bolje da se špijuni ubijaju između sebe nego da zbog očuvanja mira na planeti ne ostane ni kamen na kamenu. Jadno i tanko, ali to je Smajlijev posao.

A onda antiklimaks. U možda najboljem Le Kareovom romanu – Kralj, As, Žandar, Špijun – Smajli razotkriva dugogodišnjeg ruskog agenta u liku jednog od najsposobnijih šefova svoje Službe. Sve Smajlijeve špijunske mreže i svi njegovi agenti su provaljeni i kao takvi zatvoreni i postreljani. Ukratko, njegovo životno djelo, sve ono zbog čega je činio nepočinstva, postalo je besmisleno. Njegov ruski pandan – poznat samo po nadimku Karla – uspio je da ga nadigra. I još nešto: sada je britanska Služba, kao i nešto ranije Britanija, ispala iz velike igre velesila.

Smajlijevi gospodari bijesne. Sve zasluge Službe ne samo da su zaboravljene, već je u pitanju i njena profesionalna autonomija: politički stavovi i ideloški kalupi prijete da zauzmu mjesto činjenica. Smajli će vlastite gospodare spasiti od njih samih. Poći će mu za rukom da obezbjedi da se pravila špijunske igre poštuju i dalje tako što će reorganizirati Službu da bi se ona, makar i kao satelit CIA, vratila na scenu. Uništiće na kraju i Karlu, fanatika i ubojicu, praktički kriminalnim sredstvom – postavši na kraju nešto slično njemu. Ali, za razliku od svojih gospodara, nikad se neće zavaravati i tražiti izgovore. U sukobu dvije ideologije i dva svijeta, on je izabrao onaj manje totalitaran, onaj koji više cijeni ljudski život i služio mu je do kraja svjestan da ne postoji samo jedna istina.

POSRTANJE I VELIKI POVRATAK: Poslije hladnog rata, nisu se snašli ni Le Kare ni njegovi junaci. Moskva više nije bila mračni centar špijuna protiv zapadnog svijeta već prestolnica slična glavnim gradovima zemalja trećeg svijeta, u kojima se u istoj ulici sudaraju nevjerovatna bijeda i još nevjerovatniji luksuz. Le Kare će se baviti pokvarenim advokatima koji peru novac za rusku mafiju, ratovima na Kavkazu, švercerima oružja, dilerima droge, farmaceutskim kompanijama koje ispituju svoje lijekove na afričkoj sirotinji… Svaki njegov roman i dalje će biti solidan, ali u njima nekako neće više biti snage kao u onim iz vremena hladnog rata. Fukojama i društvo su propovjedali kraj povijesti, a Le Kare kao da mu je povjerovao… Tada su mnogi čitaoci povjerovali i da im Le Kare nema što reći.

Neočekivano, stari majstor se u dvadeset i prvom stoljeću vratio u velikom stilu. U romanu Apsolutni prijatelji, ostvario se najveći strah Džordža Smajlija da ne postoji ništa strašnije nego kad gospodari Službe sebi prisvoje njenu ulogu. Džordž Buš i Toni Bler više ne traže od špijuna da lažima dođu do informacija kako bi se znalo što je istina, već da lažima servisiraju intervenciju u Iraku. Iako nije teško predvidjeti kakvu će Pandorinu kutiju otvoriti irački rat, zadrto fundamentalističko i ideološko sljepilo dovešće do stradanja i patnji miliona ljudi i bogaćenja privilegiranih elita. Služba u rukama Buša i Blera, poručuje Le Kare, ne prikuplja više činjenice – ma kakve one bile – da bi se na bazi njih odlučivalo, već zatire svaku istinu da bi spriječila bilo kakvu kritiku jedne zadrte i kratkovide politike koja svakog tko pred njom ne metaniše i ukazuje na prevaru, proglašava za teroristu.

Tema bahatosti i licemjerja hladnoratovskih pobjednika, tema je i posljednjeg Le Kareovog romana – Misionareva pjesma. U njemu se govori da je sve ono čega se u uređenim zemljama svi gnušaju – torture, na primjer – legitimno sredstvo za zgrtanje bogatstva u nesretnim, ratom razorenim državama poput Konga. A u tom kontekstu, toliko hvaljena i toliko propovijedna politička korektnost, očas posla se pretvara u najprimitivniji rasizam.

Perspektive u posljednjim Le Kareovim djelima izrazito su mračne. Ali dok god bude ljudi koji tragaju za istinom, nade ima. Službama i njihovim gospodarima – uprkos.