
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Sigurno je da će koalicija oko Demokratske stranke i Srpska radikalna stranka ući u lokalni parlament. Ono o čemu se trenutno nagađa jeste ko će pored ovih stranaka uspeti da preskoči izborni cenzus i dođe u poziciju "izbiračice"

Tokom svog četvorogodišnjeg mandata novosadska gradonačelnica i zvanično bivša radikalka Maja Gojković nije se suviše često pojavljivala u javnosti. Njeni najupečatljiviji nastupi, ako se izuzme već pomalo zaboravljeno spektakularno „otvaranje“ Mosta Slobode na jesen 2004, mogli bi se svesti na novogodišnje valcere sa Željkom Joksimovićem, Vladom Georgijevim, Goranom Bregovićem i, naravno, Zdravkom Čolićem. Tom prilikom, Maja Gojković nije samo pokazala da dobro pleše već i da je dobra „izbiračica“. U političkom smislu rečeno novosadska gradonačelnica je do sada „plesala“ samo sa radikalskim partnerima, a od sada bi, ukoliko se aktuelne procene ostvare, mogla razmišljati i o nekom drugom. Naime, gotovo sve političke stranke slažu se u proceni da će na predstojećim izborima izlaznost biti visoka (preko 60 odsto) što bi značilo da Grupa građana okupljena oko Maje Gojković ima zadatak da osvoji minimum 10.000 glasova i na taj način preskoči izborni cenzus. Ulaskom u lokalni parlament Maja Gojković bi se našla „između dva berlinska zida“, kako je to nedavno sama definisala, i imala priliku da odluči o pobedniku. Na prvi pogled zadatak ne bi trebalo da bude težak (2004. je osvojila oko 60.000 glasova), ali pored izostanka podrške Srpske radikalne stranke ne treba zaboraviti da za osvajanje mesta „izbiračice“ ozbiljne šanse imaju još najmanje tri političke partije – Socijalistička partija Srbije, Liga socijaldemokrata Vojvodine i Liberalno demokratska partija.

KOALICIONI POTENCIJALI: Tokom prvih godina radikalskog mandata jedan od novosadskih prvaka ove stranke i njihov aktuelni kandidat za gradonačelnika Igor Mirović imao je običaj da na optužbe opozicije doslovno odgovori „ne možete mi ništa“. Umesto odgovora na pitanje šta je kvalifikovalo njegovog kuma Darka Čovića da dobije posao popločavanja centralnih gradskih ulica 2005. ili zbog čega je Mirović bio u policiji u noći kada su pretučeni glumci Novosadskog pozorišta 2006. ili koja su njegova saznanja o rušenju bedema Petrovaradinske tvrđave ili zašto je organizovao koncert na petu godišnjicu ubistva Zorana Đinđića, Mirović zna da odgovori „vidimo se na izborima“. U ovom trenutku, verovatno samo Mirović zna koliko se datum održavanja izbora zaista približio, a njegov „koalicioni potencijal“ istopio! Mogućnost da njegova stranka osvoji apsolutnu većinu u lokalnom parlamentu podjednaka je mogućnosti da njihov saveznik na lokalnom nivou, Demokratska stranka Srbije, u taj parlament uđe i postane relevantan politički faktor. Dakle, skoro pa nemoguće. Odnosi sa drugim saveznikom, Socijalističkom partijom Srbije, veoma su loši i u ovom trenutku, ukoliko pređu cenzus, izvesnija je koalicija socijalista i Demokratske stranke. Ali pitanje svih pitanja na koje bi mnogi voleli da imaju pouzdan odgovor glasi: „Kako će birači SRS-a reagovati na raskol s Majom Gojković?“ Za sada potez izbacivanja iz stranke čini se da je Gojkovićevoj obezbedio blagu inicijativu i pored radikalskog hvalisanja o uspešnom vođenju Novog Sada. Za radikale popularnost Gojkovićeve među njihovim biračima je minorna; Maja Gojković tvrdi suprotno i najavljuje iznenađenja. Ko će iz tog međuradikalskog okršaja izaći kao pobednik, sada je teško reći i odgovor će biti jasniji tek na samom kraju kampanje. Jedno je sigurno: ukoliko Maja Gojković postigne dobar rezultat, šansa da radikali ostanu na vlasti u Novom Sadu bitno se povećava. Da li se u tom pravcu može tumačiti nedavna Mirovićeva izjava? „Maja Gojković je krstila mog sina, a ja sam moralan čovek i vernik. Čak i da ima razloga za kritiku, ta kritika bi bila primerena pre svega tom odnosu. Ali nema razloga za kritiku. Ona je veoma korektno obavljala svoj posao.“ Na „demokratskoj“ strani trenutne prognoze su mnogo vedrije. Poslednjih desetak godina Demokratska stranka obezbedila je značajnu i široku biračku bazu u Novom Sadu. Za razliku od lokalnih izbora u jesen 2004. godine, kada su radikali bili „in“, dobra vest za Demokratsku stranku jeste da je njen koalicioni potencijal sada znatno veći. Pod pretpostavkom da osvoje približno isti broj glasova kao i radikali, demokrate mogu računati da će – u zavisnosti od toga ko pređe izborni cenzus – lakše formirati postizbornu vladajuću koaliciju. Pored socijalista, Demokratska stranka mogla bi se lako dogovoriti i sa Ligom socijaldemokrata Vojvodine, kao i sa Liberalnom demokratskom partijom. Iako čelnik vojvođanskih demokrata Bojan Pajtić zvanično odbija da komentariše mogućnost gradske koalicije sa Majom Gojković, nezvanično se pokazuje dobra volja za uspostavljanje postizborne saradnje. Ipak, pre bilo kakvih konkretnih dogovora oko postizbornih koalicija, treba sačekati rezultate glasanja koji će precizno odrediti političku težinu potencijalnih pregovarača.
Činjenica da se lokalni izbori održavaju istovremeno kada i parlamentarni svakako će bitno uticati na predstojeću kampanju, ali i doprineti jednoj vrsti glasačke inercije u korist velikih stranaka. Iako se u tim okolnostima teško može očekivati nametanje tzv. lokalnih tema, ne treba sumnjati da građane Novog Sada očekuju najneizvesniji izbori za lokalni parlament do sada.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve