Služba više ne može da pomogne u izbornom procesu, ali može da bude od koristi u postizbornim kombinacijama, jer raspolaže podacima do kojih je došla evidentirajući i eksploatišući ljudske slabosti: gramzivost, osvetoljubivost, ambiciju, seksualne sklonosti i prateće iskorake. Ti detalji pomažu u kontroli ponašanja raznih koalicija, pogotovo ako su razlike u mandatima male
ŽALIO SE NA PRITISKE TAJNIH SLUŽBI: Dragan Marković Palma
„Ne prepuštati stihiji, drugovi!“ Ovo uputstvo pripisuje se čas Lenjinu, čas Đeržinskom, Feliksu Edmundoviču. Sa prirodom tog uputstva složio bi se i Žozef Fuše, njihov slavni i ništa manje oklevetani prethodnik. Izbori su, kao što je poznato, stvar sa ishodom suviše ozbiljnim da bi se prepuštao bilo hirovitoj volji neodgovorne glasačke mase, bilo sitnostranačkim, Slobodan Jovanović rekao bi „partizanskim“, interesima raznih partija.
Nekada je sve to bilo krajnje jednostavno: kad jedna i jedina stranka, ona komunistička, uzme vlast, onda su svi dalji izbori „demokratski“ u smislu u kome je to bila Demokratska Federativna Jugoslavija, Demokratska Republika Nemačka ili Narodna Demokratska Republika Koreja.
Ali, do tog stepena razvoja demokratije trebalo je i stići. Nije to bilo lako, pogotovo u našem slučaju. Lako je bilo Česima i Slovacima, Mađarima i Poljacima; a tek istočnim Nemcima… Tamo je sedela oslobodilačka Crvena armija i stvari su bile jasne, mada u nekim od tih zemalja, naročito ČSR, ne baš do kraja, ali i to se 1948. lepo sredilo.
Ali, vratimo se našoj namučenoj i tek oslobođenoj domovini Jugoslaviji. Zamislite zimu 1945–1946. Ono malo preživelih predratnih građanskih političara antifašista i rodoljuba, Grol, Dragoljub „Seljak“ Jovanović i još neki, odlaze na razgovore kod Pere Stambolića u onu polukružnu lepu zgradu na kraju Brankove ulice, preko puta Pop Lukine, gde je posle Udba imala pasoško odeljenje. Narazgovaraju se oni tako s drugom Perom i odu zadovoljni. Drug Pera ih gleda sa prozora kako prelaze ulicu i kaže svojoj šefici kabineta: „Ja stvarno ne razumem ove ljude, drugarice Zagorka. Oni zaista misle da će sada deliti vlast s nama“ (izvor: drugarica Zagorka).
Drug Pera bio je u pravu: naravno da drugovima komunistima na pamet padalo nije da izvode razne čehoslovačke „demokratske“ besne gliste i da prave razne neprirodno mešane vlade dok se ne priberu dovoljno. Pošto je tada trebalo organizovati izbore, rešeno je da se ta stvar ne prepusti stihiji. Na scenu stupa Služba (tada se još zvala Ozna). Prvo je svima nedvosmisleno stavljeno do znanja ko je pobedio u ratu, ko je oslobodio zemlju od okupatora i domaćih izdajnika i ko će uvesti socijalnu pravdu, kako se to danas kaže. Pa ko ne glasa za njih – neka razmisli…
Ima reč Čarobnjak iz Ozne (kodno ime), tada mlađani poručnik, kasnije demobilisan u činu majora, napravio zavidnu i povremeno veoma časnu karijeru u medijima. Kao mlad operativac zadužio je jedno biračko mesto u unutrašnjosti Srbije (svako je zadužio po jedno, da se razumemo). Tada se, priča on, glasalo gumenim kuglicama (kojima smo posle mi kao deca igrali klikere; za drugo i nisu bile, čak ni za to) koje je trebalo ubaciti u jednu od dve kutije. Jedna kutija bila je „naša“, a druga je bila „ćorava“ (od onih sagovornika Pere Stambolića); glasač je u svaku kutiju stavljao stisnutu pesnicu sa kuglicom i onda bi pokazao praznu šaku biračkom odboru. Na dnu kutije, pričao je Čarobnjak, bio je filc, da se ne bi čuo udar kuglice o drveno dno. Dakle, kaže on, neki su vadili taj filc, ali to je bilo jeftino rešenje. On je imao bolje: jedan kraj drvene olovke držao je oslonjen na „ćoravu“ glasačku kutiju, a drugi kraj na svoju donju usnu, onako ležerno. Tako je tačno osetio vibraciju kada bi kuglica pala unutra; onda bi tom istom olovkom udario „štriklu“ pored imena na glasačkom spisku. Kasnije su ti birači bili pozivani na manje ili više diskretne informativne razgovore, gde im je odmah bilo stavljano do znanja da su glasali u „ćoravu“ kutiju. „Kako to znate?“, pitali bi zgranuti ljudi. „Mi sve znamo“, glasio je klasični odgovor radnika Službe.
Čarobnjak se onda nasmejao: cela ta vešta operacija nije imala nikakav značaj za ishod izbora, jer bi sadržaj „ćorave“ kutije ionako bio preručen u „našu“ kutiju odmah po zatvaranju biračkih mesta. To se radilo zbog obezbeđivanja budućih saradničkih veza.
Služba se kasnije bavila stvarima mnogo važnijim od izbora, jer je takva bila situacija. Izbori su bili prepušteni marljivoj brizi SKJ-a i Socsaveza, čiji je posao bio da se obezbedi koliko-toliko uverljiva izlaznost: nikako manja od 90 odsto, s početka; kasnije je možda i opadala, ali je iskusna birokratija to skrivala. Izlaznost je bila stvar psihologije: smatralo se da „nije zgodno“ ne glasati; valjalo se, pa makar i bez crvenog karanfila u reveru, pa makar i pred samo zatvaranje birališta. Kružile su glasine (iz Uprave za širenje glasina SDB-a) da se vodi evidencija ko nije glasao, pa posle neka vidi za stan, posao i ostalo… Tako je pokorno građanstvo glasalo isto onako javno koliko je potajno slavilo slavu, a sa istim rezultatom: nikoga iz vlasti nije zanimalo jesu li glasali, a još manje slave li slavu.
Ta se mirna i srećna situacija promenila kada je Milošević – preko volje i sa pratećim stomačnim grčevima – morao da uvede višestranački sistem, jer je zavladala takva moda. Moda mu se tada, 1990, činila prolaznom, pa je valjda zato uz žaljenje, ali državnički, odbio predlog Mihajla Markovića da se uvede „nestranački pluralizam“, a kroz Socsavez; Mihajlo mu nikada to nije oprostio, koliko god se danas prenemagao. Milošević je imao drugi pristup: može višepartijski sistem, ali da se ne prepusti stihiji. Pošto je nad stihijom velikosrpskog nacionalizma, tada još uglavnom pijanog, bradatog i krezubog, ionako imao kontrolu, rešio je da ga prvo usitni u više, kao, „stranaka“ sa sve odgovarajućim „liderima“. Moglo mu se: On je bio Prorok i Poslanik sa „suncem u kosi“; Njemu se „dogodio narod“, kako su mu njakali udvorički pesnici; svi ostali mogli su da se kandiduju za muftije uvrh glave. Tako je i bilo, uz pomoć Službe: dobili smo Novu Pazovu, koja se kasnije razmnožavala putem prostačke deobe, pa sada imamo 400 stranaka, u koje još spadaju Siniša Vučinić, Mirko Jović i slični restlovi. Od svih tih stranaka samo jedna – Nova Vojvodina – ponuđena je na poštenu prodaju putem oglasa u novinama, cena po dogovoru. Oni pametniji su, kako se neki još sećaju, bili krajem 1989. primani u Prisustvo, gde su saopštili svoje dakako veoma konstruktivne namere u smislu budućeg višestranačkog parlamentarizma i Tamo dobili blagoslov.
Sve je to tako lepo išlo do nekog vremena, dok je Milošević pobeđivao plebiscitarno, bez potrebe da krade glasove u nepristojno velikoj meri. Kad je đavo odneo šalu i kad je pokušala da ga ujede guja iz njedara i kuče koje je hranio, došlo je vreme da se Služba angažuje, na način delikatan (mada ne mnogo skup, za ona vremena), istini za volju, pa smo imali Jovu Glamočanina i one njegove iz Savezne skupštine koji su otišli od Šešelja. Posle smo imali Novu demokratiju s Mirkom Marjanovićem. A tek posle, kad su se JUL-om skroz uprskali…
Tu se sada valja vratiti na suštinu metoda. Naime, Služba više ne može da pomogne u izbornom procesu kao 1946, jer su amateri uspeli da upropaste čak i krađu glasova (1996). Služba, međutim, može da bude od koristi u postizbornim kombinacijama, jer raspolaže podacima do kojih je došla evidentirajući i eksploatišući ljudske slabosti (što je i suština njenog rada): gramzivost, osvetoljubivost, ambiciju, seksualne sklonosti i prateće iskorake. Ti detalji pomažu u kontroli ponašanja raznih koalicija, pogotovo ako su razlike u mandatima male. Zato se ova sadašnja kriza razvlači kako se razvlači i razvlačiće se tek, samo polako. Praktično-operativni zaključak jasan je: ne krasti glasove (opasno je); kontrolisati igrače (jednostavno i efikasno) kroz ucenu, novac i vlast – pa makar i na lokalu; malo li je?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Građani su se tokom 2025. promenili i po tome što više nisu tražili vođe. Nisu čekali signal sa bine, niti su očekivali spas od izbora. Naučili su da je pritisak sam po sebi politička činjenica. U toj tihoj transformaciji leži najveći problem za vlast. Režim koji počiva na kontroli ne zna šta da radi sa ljudima koji su prestali da se plaše
Uprkos svim pritiscima, konzervator Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Nenad Lajbenšperger i njegove kolege neustrašivo su radili svoj posao i odbili da izbrišu zaštitu za Generalštab. Zato je “Vreme” proglasilo ovog istoričara za ličnost godine
U izmenjenom svetskom kontekstu, Srbija bez strateškog opredeljenja i prave strategije u spoljnim odnosima izgleda kao država koja pokušava da balansira tako što će nekom nešto da obeća na jednoj strani, i što će od nekoga nešto da kupi na drugoj strani. Njen lider istovremeno govori kako smo ponosni, pa kako smo mali i jadni, kako smo slobodarski, ali kako se ni za šta ne pitamo. Šta nas čeka naredne godine
Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi
Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!