img
Loader
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Milica

04. фебруар 2009, 17:47 Andrej Ivanji
Copied

Neki poskoče kao opareni kada im se Milica približi. „Masno“ opsuju nešto na njen i na račun moje majke – prvo besno, panično, glasno, pa kada mi uhvate pogled i shvate da sam i ja spreman na kavgu, utihnu i nastave sebi u bradu. Drugi, kada vide na vreme da im Milica ide u susret, malo zastanu, unezvereno pogledaju gde bi mogli da uteknu, usitne korak, sklone se u stranu, pa malo ubrzaju ne ispuštajući Milicu iz vida. Treći se jednostavno ukoče i sa iskonskim strahom u očima sačekaju da Milica i ja prođemo, kao da vodim vuka na lancu.

Milica je pržanski gonič. Ili konfederalni švajcarski alpski patuljasti vučjak. Veličine koker španijela. To vam je odgovor na glupo pitanje: „A koje je rase?“ Iz aviona se vidi da je Milica mešanac, dodž, proizvod „grupe autora“, uglavnom crna, sa braon šapama i flekama ispod očiju, belom štraftom posred uvis izvijenog repa i povelikim špicastim ušima. Podseća malo na vučjaka (valjda bi se neki pronašao u porodičnom stablu).

Milicu smo pokupili u Pržnu na godišnjicu smrti moje babe po majci, koja je u dvadeset šestoj godini umrla od tuberkuloze u Beogradu pošto je rodila troje dece. Bilo je leto posle bombardovanja. Sedeli smo uveče porodično u ribljem restoranu ispod hotela Maestral uz samo more, kada su pristigli ribari i iz čamca izvukli čudovište od zubaca od svojih pedeset kila. Ispod stola se pojavilo pacoliko, ofucano stvorenje izjedeno od buva i krpelja, sa odvratnim špicastim repom, lišajevima, krmeljavim očima. Moja supruga Mira je naterala crnogorskog kelnera da donese mleko u pepeljari, nahranila ju je i odvajala joj komadiće onog stoletnog zubaca kakvog u Jadranu video nisam nikada pre ni posle. Posle večere Mira, Milica – tada još samo pacoliko štene – i ja ostali smo na plaži. Prepirali smo se, Mira je htela da je povedemo u sobu i malo negujemo, ja sam hteo odmor bez najružnijeg šteneta koje sam ikada video. I onda, negde oko ponoći, Milica je jasno i glasno rekla: Mama.

To je bilo pre devet godina. Od tada ja Milicu izvodim u šetnju barem dva puta dnevno. To je do sada oko 200.000 minuta. Ili 3333 sati. Ili oko 140 dana koje smo Milica i ja proveli po beogradskim i parkovima drugih evropskih gradova. U Beču je bila potpuno izgubljena. Nije znala kako da se ponaša u tramvaju, mada smo joj uredno kupovali kartu za prevoz. U restoranu bi samo ona besno lajala, cimala, režala, dok su je bečki psi, naviknuti na restoranski život, začuđeno posmatrali. Može joj se: u porodici samo ona ima austrijski pasoš.

Milica i ja smo svašta preživeli: tuče, predsednikovo obezbeđenje, veterinare, doktore, iščekivanje Mirinih i mojih bliznakinja. Milica učestvuje i saoseća u porodičnom životu. To je nešto što mačkari nemaju. Ali mačkari ne moraju da se žrtvuju, pa da umorni, po pljusku i susnežici ili na pedeset stepeni Celzijusovih svoje mačke vode napolje da obave šta imaju. Mačka je tu pa je tu, a kada vi niste tu, dođe komšija pa je nahrani. I ništa. Pas pati kada je ostavljen. I skače od radosti kada dođeš. Kada izađemo napolje pustim Milicu s lanca, ona otrči, pa se okrene i pita: kuda? Ja samo mahnem glavom i ona krene u tom pravcu. Kada nam se približava nepoznati pas, opet me pogledom pita: šta sad, je li dobar ili nije? Ne znam kako to izgleda kada izađeš sa mačkom u park. To jest, one valjda idu same, ili nikada i ne izlaze iz kuće ako su skupe pa ih vlasnici ne puštaju.

Milica i ja uglavnom šetamo u Pionirskom parku. Sve su neki fini ljudi i psi tamo. Tek ponekad se pojavi neko sa strane. Na svakom ćošku stoje kesice i kante za pseći izmet da ljudi mogu da počiste za svojim psima. Kesa za ljudska govna nema. Centralni park usred državnih institucija je lep, ali staze su razrovane, pune džombi i rupa. Gvozdena skalamerija na kojoj se deca igraju je opasna po život, kao da niko nije čuo da tobogani i ljuljaške mogu da budu od plastike, a podloga na kojoj deca skaču gumirana, a ne betonska. Osvetljenje u parku je nikakvo. Pitam se zabrinuto da li to nije rizik za bezbednost Predsednika, mada njega nikada u parku nisam sreo, ni po lepom vremenu. Čovek, koliko znam, ima rotvajlera, ili rotvajlere, a kancelarija mu je uz sam park. Kakav bi to samo marketinški potez bio – da Predsednik sam kroči u Pionirski park bez predsedničke svite i prošeta se sa ili bez psa. Makar nevidljivo obezbeđenje čučalo u svakom grmu, u kome, inače, naši sugrađani svakodnevno vrše malu i veliku nuždu. Onda bih mogao da pričam kako je Milica iz Pržna srela Predsednika.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure