Velimir Ilić je ućutao kada je jedan iz delegacije RTS-a rekao da sa nama nijedan poslanik ne može tako da razgovara, da na sastanku predstavljamo medijski javni servis Srbije, a nismo došli iz kućice na naplatnoj rampi autoputa. Bila je to čarobna formula
SAMO JEDAN OD DESET GRAĐANA GLEDA SKUPŠTINSKE PRENOSE: Aleksandar Tijanić
Zbog prošlonedeljnih teniskih mečeva koji su igrani u Australiji i drugih sportskih dešavanja, sednice Skupštine Srbije su kasnije počinjale i kraće trajale. Poslanici, uglavnom opozicioni, odbijaju da rade ako nema direktnog prenosa, pa će se ovim pitanjem – sporom RTS-a i stranaka oko prenosa sednica – pozabaviti radna grupa koja će predložiti kako da se obezbedi javnost u radu parlamenta. Na sednici delegacije RTS-a i šefova poslaničkih grupa došlo je do svađe između lidera Nove Srbije Velimira Ilića i direktora RTS-a, a radikali su najavili da neće učestvovati u radnoj grupi i da će učiniti sve da se direktni prenosi sednica nastave, jer bi se ukidanjem prenosa opoziciji zatvorilo „i to malo prozorče“ odakle mogu da upozore javnost na kriminal i korupciju.
U međuvremenu je počela i rasprava o tome koliko vredi trominutno stajanje za govornicom skupštine i koliko košta sekund reklame na Drugom programu RTS-a. Upitan da li je sukob u vezi s prenosom skupštinskih zasedanja samo pokušaj opozicionih stranaka da sačuvaju svoj „besplatni marketing“ ili u tome vide i neki drugi, dublji, politički interes, direktor RTS-a Aleksandar Tijanić odgovara: „Vlast, opozicija i RTS jesu za nastavak direktnih televizijskih prenosa, ali prenosi više nisu mogući u ovakvom obimu na frekvencijama medijskog Javnog servisa. Sukob je nastao višegodišnjim mutiranjem zakonodavne delatnosti u pantljičarski televizijski šou-program. Kad stranke sve podređuju TV nastupu i kad televizijski program vide kao osnovnu proizvodnu delatnost, razumljiva je njihova bojazan da svaka promena njihove televizijske šeme poništava srž poruke njihove politike. Opozicija ima prava da brani običajnu ‘demokratsku tekovinu’ pod uslovom da neko zaista hoće da je poništi.“
ALEKSANDARTIJANIĆ: Lako. Poslanik Ilić smatra da zakon ne obavezuje parlament. Izvređao je delegaciju RTS-a, pitao je da li smo normalni, ko smo mi, odakle nam drskost da se sa takvim predlogom pojavimo u Skupštini kad ne znamo da uređujemo televiziju pa je Pink bolji od RTS-a. Naglasio je da smo mali šrafovi iz podruma, da će ukinuti pretplatu i da će nas sve smeniti. Velimir Ilić je ućutao kad je jedan iz delegacije RTS-a rekao da sa nama nijedan poslanik ne može tako da razgovara, da na sastanku predstavljamo medijski javni servis Srbije, a nismo došli iz kućice na naplatnoj rampi autoputa. Bila je to čarobna formula jer, veoma signifikantno, poslanik Ilić do kraja nije uzimao reč.
Predložili smo, a to rešenje se primenjuje u 20 evropskih zemalja, do digitalizacije 2012. godine: hitno osnivanje parlamentarnog kablovskog non-stop programa koji servisira RTS, plaća Skupština a program prati rad svih institucija vlasti. Kablovski sistem već danas pokriva oko 70 odsto srpskih građana, što je neznatno manje od 80 odsto koliko pokriva Drugi program RTS-a. Ali, stičem utisak da opozicija baš hoće da bude na programu RTS-a jer joj to omogućava kakvu-takvu gledanost. Podaci za 2008. godinu pokazuju da samo jedan na svakih deset građana gleda skupštinske prenose. Verovatno procenjuju da bi kablovski skupštinski program bio rezervat u koji gledaoci još ređe zalaze. Da nam nisu oteli Treći program zakonom koji su sami izglasali, danas ne bismo imali ove probleme. Sami su ih napravili i obaveza Javnog servisa je da ispunjavajući društvenu funkciju štiti integritet svog programa i od nezakonitih postupaka parlamenta.
Ako ne usvoje zajedničke predloge, onda će parlament morati da kaže na koji član zakona se pozivaju kad uređuju program Javnog servisa, protivzakonito prete ukidanjem pretplate, smenama rukovodstva RTS-a, troše građanski novac od pretplate i ukidaju dečiji, dokumentarni, obrazovni i manjinski program. Nema takvog zakona. Oni kažu – ako nema, donećemo takav zakon! To bi bio jedinstven slučaj u Evropi da u XXI veku neka skupština vraća javni servis u državno vlasništvo. Naravno, RTS će prenositi značajna zasedanja u punom trajanju, uvešće jednočasovni pregled rada Skupštine i neka taj pregled uređuju same stranke, i u prelaznom periodu, do formiranja parlamentarnog programa, prenosićemo onda kad to ne ugrožava preuzete obaveze.
Javni medijski servis Srbije je postao program od poverenja gledalaca zahvaljujući svojevremenom detantu između Tadića, Koštunice i Nikolića. Nešto malo je doprinela i ekipa koja uređuje program. Danas je politička situacija dosta izmenjena, ali stičem utisak da i vlast i opozicija, bar do ovog slučaja, uvažavaju status, značaj i objektivnost RTS-a. Privatno, svi nam to govore. Službeno, rade šta moraju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Veliki ružičasti slon u prostoriji o kojem se i dalje ćuti jeste pitanje statusa “Crvene zvezde” u srpskom fudbalu i kako se sve te unapred osvojene titule i kupovi odražavaju na mogućnost crveno-belih da naprave neki rezultat i na evropskom planu. Još veći problem je činjenica da se to nekako uzima nekritički, zdravo za gotovo. I da u tome saučestvuje veliki broj sportskih novinara koji ne vide ništa neobično u tome da jedan klub na svom terenu bude neporažen u 159 utakmica zaredom, a da nije reč o “Real Madridu” u vreme vladavine Fransiska Franka
Sukob Veselina Milića i Marka Krička (na slici), tog dvojca načelnika koji je iznikao iz iste političke postelje, na ogoljen način ilustruje dubinu institucionalne krize u najvažnijem sektoru u svakoj državi. Ako je Kričak lojalista, šta je onda tek Milić, koji je tu od prvih dana i koji je “čuvar svih tajni” ovog režima? I ako je tako, ko je uopšte smeo “da krene” na njega ako je on sposoban da na tacni isporuči kriminalne kombinacije vrha srpske vlasti
Da li postoji tajna nit koja povezuje nasilne incidente u centralnoj opštini prestonice? Da li postoji odgovornost naprednjaka koji već godinama drže opštinu Stari grad i dozvoljavaju cvetanje nasilja pod budnim okom sumnjivih lica koja učestvuju u izvršnoj vlasti
Kako se unapred “odredi” ko sme da pita Aleksandra Vučića tokom njegovih “obraćanja”? Kakva je tu uloga Suzane Vasiljević? I zašto su konferencije za medije davež za novinare?
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.