Put on my blue suede shoes
And I boarded the plane
Touched down in the land of the Delta Blues
In the middle of the pouring rain
Mark Kon, Walking in Memphis
Naslov novog Springstinovog albuma od prvog momenta kad je obznanjen dominantno je čitan u političkom ključu. Springstinova gorljiva podrška Baraku Obami dobro je poznata, a Obamin ulazak u Bijelu kuću često je proglašavan konačnim ostvarenjem sna Martina Lutera Kinga iz famoznog I Have a Dream govora. Ta se vizija, međutim, ispostavlja kao pogrešna; Working on a Dream je, naime, apolitičan album. Takvo što je zapravo i logično. Politički albumi po pravilu plediraju za promjenu, a kad se željena promjena desi stvara se prostor za drukčije pjesme.
KAO U VESTERNU: Working on a Dream u konačnici je zbirka ljubavnih pjesama, makar ga otvaraju i zatvaraju pjesme koje nisu primarno ljubavne: Outlow Pete – stihovana kombinacija nekog klasičnog vesterna i romana kakvog bi mogao napisati Kormak Makarti, odnosno The Wrestler – pjesma koja prati closing credits istoimenog filma, savršena muzička podloga briljantnom filmu o „starim dobrim vremenima“, o načinu na koji sjećanje na „stara dobra vremena“ gazi sadašnjost, o okrutnosti sadašnjosti i poeziji sjećanja na mladost, o neprilagođenosti, nerazumijevanju, nemaru prema drugima i još više prema sebi, o strahu i nadi. Između su, međutim, listom prave ljubavne pjesme: od My Lucky Day koja s refrenskim Honey you’re my lucky day/ Baby you’re my lucky day priziva Better Days preko one s ljubavlju u naslovu (What Love Can Do) do, recimo, veselice Surprise, Surprise koja završava sa C’mon open your eyes and let your love shine down.
USRED KIŠE KOJA PADA: S muzičke tačke gledišta, album je generalno šarolik i veseo. Djeluje zapravo kao ljubavno pismo upućeno historiji rokenrola u najširem smislu, Prepoznaju se tu i eho Beach Boysa i omaž Roju Orbisonu i klasični bluz iz delte Misisipija, uz standardne springstinovske manirizme. Postoji pjesma slavnija od svog autora, pjesma Walking in Memphis Marka Kona, u kojoj se referira na Brusa Springstina. Kaže se, naime, da ljudi iz osiguranja nisu vidjeli (Now security they did not see him) Brusa Springstina dok se penjao preko zida Grejslenda da Elvisu preda svoju pjesmu. To je slavni susret Gazde i Kralja; tako su se sreli Boss i King. Najelvisovskija pjesma na ovom Springstinovom albumu je upravo ona naslovna, ona u kojoj su stihovi Rain pourin’ down I swing my hammer/ My hands are rough from working on a dream. To je ista ona kiša koja pada kod Marka Kona dok se avion spušta u Memfis, usred zemlje bluza u delti Misisipija (The plane/ Touched down in the land of the Delta Blues/ In the middle of the pouring rain).
BLAGAJNICA ŽELI IĆI NA MORE: Nakon naslovne pjesme na novom Springstinovom albumu slijedi najbolja pjesma albuma, pjesma koja je – u skladu s bizarnim navadama našeg vremena – u gotovo svim recenzijama izvrijeđana na pasja preskakala. Riječ je o pjesmi Queen of the Supermarket za koju su u „Detroit njusu“, recimo, napisali da je „najgora pjesma koju je Springstin ikad napisao“, dok je po „Čikago tribjunu“ pak samo ova pjesma razlog zašto oni ovaj album ne smatraju jednim od najboljih u njegovoj karijeri. U moru podrugljivih komentara izdvaja se onaj iz „Orlando sentinela“ u kojem se ova pjesma opisuje kao „nevjerovatno melodramatična“ uz dodatak da „zvuči kao nečiji pokušaj da se napravi springstinovska parodija“. U kontekstu u kojem su ruski formalisti govorili o parodiji, ovo i ne mora biti posve promašeno. Kad se neki model potroši, jedino što preostaje kao posljednja šansa za preživljavanje modela jest parodija, tako su nekako pisali ruski formalisti. Lirski monolog muškarca zaljubljenog u blagajnicu u ogromnom supermarketu, ljepoticu čiju ljepotu niko osim njega ne vidi među bezbrojnim policama sa hiljadama proizvoda, artikala i brendova, ljepoticu čiji će osmijeh naposljetku raznijeti cijeli taj jebeni objekat i sve u njemu (Springstin, u svojim pjesmama inače nesklon psovci, doslovce kaže: I turn back for a moment and catch a smile/ That blows this whole fucking place apart), biva u isto vrijeme i etida o našem materijalističkom vremenu i o neprepoznatoj ljepoti skrivenoj u svakodnevici. Radikalna i skoro paroksistička iskrenost bez truni ironije uz himničnu muzičku pratnju u takvom se vremenu nužno dominantno doživljava parodijski. Nadahnuta američkim supermarketima, kapitalističkim maketama raja, a slušana u ovdašnjim tranzicijama i sa iskustvom lokalnih socijalističkih samoposluga pretvorenih u različite šoping centre, pjesma se počinje bojiti posve specifičnim valerima Delta bluza. I ovdašnji supermarketi imaju svoje kraljice, blagajnice koje žele ići na more, samo što su te djevojke, što ponekad kao da su izišle iz pjesama Godfrida Bena, velikoj većini ljudi još više neprimjetne. I nesretnije su, beznadnije, umornije, potplaćenije, dosadnije im je; a još i nema pjesnika koji će ih opjevati.