
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Sve je u "Pustinjama" Radeta Jarka lako i prozračno, svetlo i prohodno, mada tako jako osenčeno melanholijom
U to staro doba znalo se dogoditi da nestane struje, odjednom bi nestale sve stvari, sve misli i svi događaji, isparili bi kao spužvom obrisani s ploče. Mrak bi usisao sve uz decrescendo, tihu i nestajuću zvučnu spiralu elektromotora unutar hladnjaka koji se upravo ugasio, nalik na sve tiše zujanje ose. Mrak bi nagrnuo kroz prozore, u sobi bi ostao samo tihi trokut naše prisutnosti, kao nejasno pulsiranje na moždanoj kori, sjećanje iz minulih i zaboravljenih svjetlosnih era: zastao sam u igri, na ravnoj plohi stola ostavljam krpenjaču, bijelu cilindričnu loptu sašivenu od starih plahti; dundo sjedi na kauču; a tetka, iznenađena, stoji nepomično nasred sobe.
Najpoznatiju nagradu za prozu u Hrvatskoj dobio je, dakle, zagrebački Dubrovčanin Rade Jarak (rođen 1968) za „fiktivnu autobiografiju“ Pustinje (Litteris, Zagreb 2008); neću kriti da je tome ishodu doprineo i moj glas, mada sam – sasvim bez kurtoazije – sa zadovoljstvom govorio da bi bilo koja druga od pet knjiga iz najužeg izbora (Baretić, Ugrešić, Kolanović, Međurečan, Jarak) takođe zaista zavredela ovu nagradu. Da li je to – da nagradu dobije jedan navodni autsajder – mnogima „odlično upućenima“ pre saopštavanja imena dobitnika izgledalo „nemoguće“? Naravno. Da li je dodela nagrade Pustinjama izazvala svakojake komentare, među kojima ne manjka ni slobodnolupetajućih? Još naravnije. No, to je tako i tako će valjda uvek biti: nije mi prvi, a valjda ni poslednji put da se nađem u dražesnoj situaciji da učestvujem u nečemu o čemu svi okolo tobože znaju više od mene, a kad im kažem da to možda baš i nije tako kako im se čini, začujem sažalan komentar da sam „naivan“ i da „ne znam ja da je sve već unapred namešteno“… Kad ono – međutim! Nema veze, idemo dalje, do neke nove Zavere Mračnih Sila…
Kako god, ostavimo neizbežne književno-medijske nuspojave na stranu. Pustinje su proza – u dosad objavljenim kritikama nema konsenzusa ni radi li se uopšte o romanu; po meni, nema ni jednog ozbiljnog razloga da to ne bude roman – koja uistinu nije štivo za bog zna kako „široku publiku“, ali to ne treba shvatiti onako kako se to obično, s razlogom, shvata: ne radi se nipošto o pretencioznoj i hermetičnoj knjizi autora koji je rešio da nam demonstrira šta je sve u životu pročitao (svašta), i šta je iz pročitanog naučio (ništa), kako to odviše često biva. Ne, Pustinje od nekog preogromnog čitateljstva deli nešto sasvim drugo, mnogo bolje i plemenitije: njihova dubinska nekonvencionalnost, suptilnost, beskompromisna liričnost i introspektivnost. Umesto linearno izložene Priče, izobilno začinjene uobičajenim mamcima za lakše varenje (nešto poput onoga što su na filmu šora, ševa & šega), Pustinje su fragmentarna, razlomljena struktura, niska neretko izvanredno oblikovanih prizora, lična i melanho-lična kolekcija kao u poslednji čas od zaborava istrgnutih opiljaka sećanja koja priziva duhove i dobre sablasti detinjstva i odrastanja u Dubrovniku iz jedne vremenski još tako bliske, a zapravo tako neverovatno temeljito prošle svršene epohe „socijalističkog spokojstva“ ispod čije površine, doduše, gdegde provrve svakojake ale i akrapi, baš kao što i u zamračenim, vlažnjikavim uglovima kuće pripovedačevog dunda i tetke, ili stana njegovih roditelja, izviruju svakojake životinjice, od insekata preko guštera do miševa… Pripovedač, odrasli/sadašnji Rade Jarak (ili „Rade Jarak“, ako baš hoćete da poverujete dvosmisleno ili dvoslojno naznačenoj „fiktivnosti“ autobiografskog u tekstu) odvija pred nama priču jedne „davne“ prošlosti ni trenutka ne zabašurujući sopstvenu obremenjenenost gorkim talogom iskustva koje je u međuvremenu nakupio hodajući kroz život i Istoriju, a da ga niko nije pitao treba li mu uopšte baš to i takvo iskustvo. Hoće se reći, Jarkov narator nije „naivni“ pripovedač iz „onog“ vremena, nego setni, neretko rezignirani (samo)opservator sa bezdane – ne i bezbedne; takva ne postoji – vremenske distance, onaj koji kao da mesečarski korača kroz Dubrovnik kao kroz minsko polje bezbrojnih madlena koje mu razbacuju (o)sećanja i asocijacije čas na ovu, čas na onu stranu… Pri tome, ta se fragmentarnost nijednog trenutka ne degeneriše u proizvoljnost i haos, u raskroj romanesknog teksta: na koncu je sve baš tamo gde i treba da bude, i čitaocu je potom već i nezamislivo da bi bilo šta moglo biti na nekom drugom mestu. Kao što postoji fundamentalna – mada rutavom uhu neprimetna – razlika između free jazz improvizacije i nasumičnog drndanja po instrumentu, tako se i Jarkova fragmentarnost i ispreturanost (tja, kao da je u našim sećanjima drugačije!) pokazuju kao viša, savršenija forma organizacije teksta. A zapravo i teža, naravno: i to teža za pisanje, ne za čitanje. Ne rekoh li već da u Pustinjama nema nikakve šminkerske hermetičnosti: sve je u njima lako i prozračno, svetlo i prohodno, mada tako jako osenčeno melanholijom i prigušenim žalom za onime i onima čega i kojih više nikada na svetu neće biti, a bez njih ni mi nismo oni koji smo bili, no smo neko drugi, sebi sve straniji, i nismo baš sigurni da smo time na nekom dobitku, naprotiv.
Rade Jarak u Pustinjama izvanredan je vajar detalja, malko staromodno slikarski rečeno (RJ je po obrazovanju slikar!), vanserijski portretista i pejzažista: portreti njegovih najbližih, dunda i tetke, roditelja, bliskih i dalekih dedova i baka, ekscentričnih otočkih rođaka, ali i prijatelja i gradskih fakina, ili pak slanokosih devojaka u kojima će jedan ne-više-dečak otkriti zamamne svetove o kojima do tada ništa nije znao, sve je to sklopljeno u takoreći savršenu samostalnu izložbu teško zaboravljivih likova; baš kao što je, sa druge strane, Dubrovnik iz njegove proze, bilo kada je to grad starih, propadajućih letnjikovaca, ili bučnih (Stradun) i senovitih, strmih uli(či)ca, gradskih parkova koji detinjem junaku liče na prašume krcate nebrojanim pustolovinama, bilo kada je kristalna celina, nesagledivi Grad koji biva, okom budućeg slikara, posmatran – freeze–frame u sadejstvu sa morskim plavetnilom – iz varljive sigurnosti Kuće, u svakom slučaju baš uvek mesto čije i prizore i zvukove i mirise čitalac prima umno, emotivno i kožno, kako to jedino i valja, ako je Pisac pravi, i ako mu je priča nešto više od nadobudne, a trivijalne konstrukcije i odlikaške patvorine.
Pustinje nisu „velika“ knjiga, ako je „veliko“ samo ono u čemu se nakrcalo mnogo prangijanja, buke i besa koje je Čovek u stanju da proizvede, mahom sebi na štetu; Pustinje tome ne teže, naprotiv. Ovo je, dakle, jedna izvanredna „mala“ knjiga, ali, gle, od takve neke kovine koja bi mogla da potraje… Mislim, baš da potraje. Čudim se onima koji je neće voleti!
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve