(Okvir)
Na pitanje Bojane Šumonje, novinara RTS-a, koje su mu pobede najdraže, pomalo je iznenadio odgovorom u kome se srebro iz Melburna našlo pri kraju liste najdražih trofeja:
„Najviše sam se radovao pobedama u Sao Paulu jer se uvek trčalo po toplom vremenu. Mrzim hladnoću i sve bih dao da sam ceo život mogao da provedem pod toplim podnebljem. Posle tih trka najviše cenim trijumf na krosu ‘Pet mlinova’ u Italiji, pa trijumf na maratonu u Bostonu 1958. Tu je i srebro u Melburnu.“
Otkriva da je, ipak, sport njegovog života bio biciklizam:
„Bio sam nadaren sportist, igrao sam fudbal u Grafičaru, bio sam dobar i u stonom tenisu, najviše sam postigao u atletici, ali moja prva i najveća ljubav bio je biciklizam. Sve do juniorskih dana takmičio sam se i bio uspešan, mada sam imao i nekoliko težih padova. Jednom sam se sudario sa – kravom. Pao sam i razbio i sebe i bicikl, plakao sam od bola i od muke a u jarku je sedeo i plakao vlasnik krave jer je i krava bila povređena… Jednom su me izvukli ispod auta, malo je falilo da mi pređe preko glave.“
Automobili su krivi za jedno ispušteno prvo mesto:
„Negde 1948. trčao sam maraton u Londonu, start je bio u palati Vindzor a cilj u centru grada, staza je bila duga tačno 42.195 metara. Bilo nas je 75 trkača a današnja engleska kraljica Elizabeta prišla je svakom od nas, pozdravila se, pitala ko smo i odakle smo. Potom su joj dali neki pištolj iz koga je pucnjem označila start trke. Vodio sam ubedljivo sve do samog cilja kada smo u centru Londona upali u neki saobraćajni kolaps, morali smo da preskačemo automobile i tu se bolje snašao neki Englez Hil i pobedio me za malo…“
Čistog pogleda i bistrog uma, još uvek čita bez naočara, ima izvanredno sećanje. Ispravlja hroniku olimpijske trke u Melburnu:
„Na 15. kilometru, prvoj kontrolnoj tački od pet koliko je ukupno bilo, neko me je nagazio i sapleo. Pao sam preko stola sa osveženjem i sve srušio. Hteo sam da odustanem jer su mi rivali pobegli bar 200 metara dok sam ja ležao i razmišljao da odustanem. Onda sam rešio da ih jurim, pa dokle stignem… Sudije su u tom haosu verovatno previdele da me registruju, zato me nije bilo u nekom prolaznom izveštaju. Stigao sam i prestigao sve, osim Mimuna“, priča Mihalić.
Kao recept za dug život i uspeh u sportu savetuje:
„Savestan trening, odricanje, rad… Današnja deca idu do svojih stanova liftovima, roditelji ih dovoze u školu i odvoze, jako se malo kreću… Godinama već u velikom gradu nije se rodio nijedan veliki trkač, talenata ima još samo po provinciji, tamo gde deca dnevno prelaze po pet-šest kilometara pešice.“
Kaže da u njegovo vreme nisu ni znali šta je to doping:
„Ja sam pio samo bozu i povremeno jeo kvasac, ono pakovanje od pet dinara. Malo sam podrigivao, ali mi je jako pomagao.“
Kaže da je pre rata u fudbalu navijao za Građanski, Icu Hitreca smatra najboljim predratnim, a Štefa Bobeka posleratnim fudbalerom. Na pitanje za koga je navijao u duelima Dinama i Partizana, diplomatski odgovara:
„Za oboje.“