Hajdučko srce

U pauzi nogometne utakmice između Radničkog iz Niša i Hajduka u svlačionici Hajdukovaca jedan je kondicijski izdržljiv igrač Hajduka doživio seksualno oslobađanje, a u drugom poluvremenu je sprintao kao da se u pauzi nije umarao. „Buletu je platila“, tako bi se reklo u Splitu, navodno neka spremačica. I to baš u Nišu gdje je i Brega „fasovo trišu“. Ta tiha legenda iz Hajdukove svlačionice nikad nije ni potvrđena ni demantirana, ali utiho je prepričavana. Bilo je to sedamdesetih godina u jeku svjetskog procesa znanog kao seksualna revolucija, zapravo u njegovu završnom desetljeću, završnom prema jednim teoretičarima, drugi pak smatraju da ta revolucija nikad nije ni završila, štoviše.

Hajduk je tih godina igrao fakerski nogomet i rušio sve pred sobom. Bio je najveći od „velike četvorke“, dakle uspješniji od Crvene zvezde, Partizana i Dinama. Hajdukovi nogometaši bili su tada popularniji od pjevača. Posteri, npr. dugokosog Ivice Šurjaka, iz Tempa, lijepili su se na zidove tinejdžerskih soba, ali i s unutrašnje strane vrata vojnih ormarića po kasarnama. O Slaviši Žungulu, golgeteru sa strašnim instinktom za zabijanje, sanjale su mnoge djevojke, a posrećilo se pjevačici Moni Kovačić. A tek lepi Bora (Bora Đorđević) u kojim on sve snovima nije bio. Mladići u naponu snage bili su popularniji i od svetaca i to ne samo u Dalmaciji. Prvenstveno, bila je to strašna skupina mangupa, uvijek spremnih na splitsku zajebanciju.

Dražen Mužinić imao je najveće srce hajdučko vjerojatno u povijesti Hajduka. Žar s kojim je nastupao za splitsku momčad nemjerljiva je. Bio je veliki fajter, ali i veliki psovač. S tribina Starog placa lijepo se znalo čuti kako srčano psuje na suigrače ako se nisu npr. posložili u obrani dok protivnička momčad izvodi korner. Jurio je kao bombarder na protivničke igrače, ali nije ostao zabilježen kao grubijan.

Juricu Jerkovića, nogometnog Stradivarija, jednom su (je li i to bilo u Nišu?) gađali šljivama, a on im se osvetio pokazavši im golu stražnjicu. Golman Rizah Mešković na centaršuteve u svom šesnaestercu jurišao je glavom, a u skoku je često hvatao lopte jednom rukom. Krivac je za prve Ivićeve sijede vlasi. A najtrofejniji trener Hajduka Tomislav Ivić bio je nogometni vizionar. Čovjek ispred vremena. To koji put splitska publika nije znala prepoznati pa su mu pojedinci znali vikati „Iviću majmune“.

Pero Nadoveza, znan kao Pere splitski Pele, strašan golgeter koji je igrao i u šezdesetim i u sedamdesetim, volio je krvnu sliku popravljati dobrim vinom, pa je navodno jedne kasne noći viđen kako povraća s nekog balkona. Sutradan je na utakmici zabio dva gola.

Mnogo je još neispričanih mangupluka o „zlatnoj generaciji“ Hajduka. Namjerno sam sve ovo ispričao da ne bi kojim slučajem obljetničarskim pretjerivanjem te ukrašavanjem osobito s ove distance to doba učinili nestvarnim, a protagoniste tadašnje splitske nogometne bajke, ljude od krvi i mesa, mitskim bićima. Iako, kad bolje razmislim, oni to na neki način i jesu.

Mešković, Džoni, Rožić, Holcer, Buljan, Peruzović, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. Može i Katalinić, Džoni, Rožić… Meditativna je to molitva-brojalica svakog navijača splitskog Hajduka koji je okusio te sedamdesete godine prošlog stoljeća, desetljeće dominacije Hajduka u tadašnjem jugoslavenskom nogometu, doba kada je Hajduk bio respektabilna momčad i u evropskim okvirima. Travu ispred klupa za rezervne igrače na utakmicama na Starom placu gazio je nogometni prorok Tomislav Ivić, a znao je, kad bi igrači „u kupe“ a on „u špade“, doslovno kleknuti, čupati travu i gristi je.

U brojalici su se smjenjivali i Jovanić, Boljat, Matković, Mijač, Luketin, Zlatko i Zoran Vujović, Đorđević…

Za uspjeh „zlatne generacije“ Hajduka zaslužna je dobra selekcija igrača, trener inovator te spretni karizmatični predsjednik kluba. Dakako, i armija vjernih navijača. Taman potkraj šezdesetih godina Tomislav Ivić stvorio je najsjajniju generaciju juniora Hajduka koja je kasnije bila okosnica „zlatne generacije“. Igrači s hajdučkim srcem, splitska i dalmatinska dika i pokoje mudro pojačanje (Brane Oblak, prethodno Dragan Holcer), ostavljali su srce na terenu. Trener koji gleda u budućnost Ivić uvodio je elemente igre koje nogometna Evropa još nije vidjela. Totalni presing, linija obrane već je bila na centru. Imao je Hajduk tada krila na mlazni pogon, razarače u sredini terena, suptilnog dirigenta i golgetera – ubicu.

Suport toj nogometnoj rapsodiji na terenu bio je predsjednik Hajduka Tito Kirigin sa svojim suradnicima. Za vrijeme njegova predsjednikovanja sve je funkcioniralo. Jedino je stadion, tih uspješnih sedamdesetih, bio nedostojan kvaliteti Hajdukove nogometne igre. Predstavnici stranih klubova toliko su bili negativno šokirani trošnošću Starog placa da je Tito, čitavši im s lica, često hitro raspredao priču o novom modernom stadionu u izgradnji. Bila je to fikcija, nikakav se stadion još zadugo nije gradio. Kad se napokon sagradio za potrebe Mediteranskih igara (MIS), rezultatski se pokazao ne toliko sretnim. Rugoba kod stare plinare, ostala je sretnija (trofejnija) od poljudske ljepotice. U desetljeću „zlatne generacije“ koje je uslijedilo nakon depresivnog desetljeća šezdesetih, Hajduk je osvojio devet trofeja, četiri prvenstva i pet kupova. Kupove je osvojio za redom, taj uspjeh nitko nije ostvario.

Hajduk je tih sedamdesetih osvajao simpatije diljem Jugoslavije i kao nijedan jugoslavenski klub imao je pristalice i simpatizere, a da oni nisu vezani isključivo po regionalnoj ili nacionalnoj osnovi. Čuveni reporter Radio Zagreba Ivan Tomić, prenoseći neku Hajdukovu utakmicu iz Srbije, opisivao je kako na tribinama ima dosta Hajdukovih zastava. Da se kojim slučajem igra na Mjesecu i tamo bi bilo bijelih zastava – zaključio je Tomić u svom karakterističnom tonu. U tom dobu bilo je zamislivo da protivnički navijači plješću pobjedniku. Primjerice, kada je Hajduk osvojio prvenstvo 1973/74, ispred Veleža i Zvezde trebala mu je pobjeda u zadnjem susretu koji je igrao s OFK Beogradom na Karaburmi. Hajduk je i pobijedio u impresivnoj igri koju su nahvalili trener državne reprezentacije Milovan Ćirić („Bijeli igraju impresivno“), reprezentativna krila Ilija Petković („Opčinjeni smo snagom i čvrstinom splitskog tima“) i Dragan Džajić („Raduje me trijumf Hajduka. Kakav je velemajstorski gol dao Jerković“). Novinski reporter „Slobodne Dalmacije“ atmosferu na utakmici opisao je ovako: „Karaburma se zapalila, stotine visoko uzdignutih bijelih barjaka i amblema i iz svih grla navijača Hajduka, pobjednička pjesma Marjane, Marjane. Trideset tisuća gledalaca koji su domaćinu OFK Beogradu donijeli rekordan prihod u njegovoj povijesti nije moglo ravnodušno gledati radost armije navijača splitskih ‘majstora baliuna’, svi su prihvatili pjesmu Marjane, Marjane, ispratili su pobjednika gromkim aplauzom. Na putu do Aerodroma Surčin pozdrav prvacima…“

Pomalo nestvarno djeluje ta reporterska bilješka. Danas se protivnički navijači pozdravljaju zviždukom i psovkama, a i kamenjem (sačekušama) kada se voze autobusom npr. od stadiona do aerodroma. Novo doba – novi običaji. Gdje god je nastupao, Hajduk je punio stadione i bio rado viđen gost, a najviše su mu se radovali blagajnici kluba domaćina.

Što se tiče same Dalmacije – postoji strahovita emotivna veza Dalmatinaca i Hajduka. Hajduk je simbol dišpeta, Split je uvijek bio grad izvan centra moći, daleko od nogometnih i političkih vlastodržaca, time su uspjesi Hajduka bili slađi i dolazili su kao potvrda da uz prirodni talent i rad i oni iz podređenijih podneblja mogu doći na svoje. Navijači vole Hajduka komparirati s Barcelonom, naspram Reala. Koliko god je bogata priča o Hajduku i njegovim igračkim postignućima toliko je bogata priča o Hajdukovim navijačima, te najstarijoj navijačkoj skupini u Evropi – Torcidi. Navijačka skupina koja je ime dobila po brazilskim navijačima, a impresije o njima u Split je donio legendarni igrač iz pedesetih Bernard Vukas, po mnogo čemu je posebna.

Biti navijač Hajduka u Dalmaciji nije isto što i biti navijač nekog kluba iz metropole. Dok se u metropoli lokalnim prevozom za 15-20 minuta može stići do stadiona, u Dalmaciji je to mukotrpnije. Sam put prema stadionu na kojem igra Hajduk svoju utakmicu u Dalmaciji, jer Hajduk nije samo Split, ovisan je čak i o meteorološkim prilikama. Puše li bura, vrti li jugo, tramontana, lebić, koliki su valovi i vozi li uopće trajekt – prepreke su na putu do stadiona i užitka u navijanju za svoj klub. Mnogo je prirodnih gnjavaža običnog navijača Hajduka koji se zaputio do stadiona Hajduk. Trajekt s Lastova vozi pet sati u jednom smjeru, s Visa skoro tri sata. Nekad su vozili i dulje. Također dolazak na stadion i iz drugih gradova Dalmacije i Dalmatinske zagore nije tako elegantan kao u metropolama. Može se pretvoriti u pravu avanturu. Ali to je navijačima Hajduka – nešto normalno. Na velike utakmice, također i na proslavu stogodišnjice, dolazi se sa svih kontinenata, čak i iz Australije.

Fanatizam i ljubav što su 13. veljače pokazali navijači Hajduka prilikom proslave stotog rođendana kluba ulazi u anale. Predvođeni Klubom navijača Hajduka Torcida Split, navijači su se pokazali dobro organiziranim. Ali da će tako biti u to nitko nije ni sumnjao. Torcidaši su u žarkoj ljubavi užgali Split i Dalmaciju, bakljadama i navijanjem.

Osim zlatnog desetljeća sedamdesetih, Hajduk je imao uspješna razdoblja i u drugim erama. Hajdukovci Bernard Vukas, Luka Kaliterna, Frane Matošić,Vladimir Beara, Blaž Slišković, Zoran Simović, Ivan Gudelj, Aljoša Asanović, Igor Štimac, Alen Bokšić, Miki Rapajić, Senijad Ibričić… i mnogi drugi obilježili su jugoslavenski i hrvatski nogomet.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hajduka nisu uspjeli slomiti okupatori koji su mu nudili igranje u talijanskoj ligi. U svibnju 1944. nogometaši Hajduka otišli su na oslobođeni Vis, među partizane i tako se legitimirali na jedini mogući ispravan način. Kao reprezentacija NOVJ Hajduk je istrčao u rujnu 1944. u Bariju na najvećem ratnom sportskom spektaklu u Evropi pred 50.000 gledatelja. Igrao je protiv Reprezentacije britanske vojske. Hajduk je 1945. godine igrajući po svijetu bio predstavnik nove Titove Jugoslavije, pobjednice u ratu, zemlje na strani antifašističke koalicije. Upravo to mu je bio kredit da je kasnije bez posljedica odbio Titovu ideju da postane klub JNA i preseli u Beograd. Ostao je Hajduk. Ostao je u Splitu.

Dana 13. veljače Hajduk je proslavio stoti rođendan. Televizijska reporterka Mirta Šurjak (HTV) prilikom jednog od javljanja uživo stogodišnjem Hajduku zaželjela je barem još 100 godina. Zanemarila je pritom da „Hajduk živi vječno“, dakle da daljnjih 100 godina ne bi trebalo biti upitno. Ali, zapravo, nesvjesno je naslutila Hajdukovo stanje stvari: naš se stogodišnjak baš i ne osjeća dobro. I sve je moguće.

Zoran Simović, legendarni golman Hajduka iz osamdesetih godina, koji je u Hajduk došao iz Napretka (Kruševac), novinaru Miloradu Bibiću nedavno je izjavio da kad se sjeti Hajduka – počne plakati. Sjeti se, kaže, najljepših godina svog života. Brojnim starijim navijačima Hajduka koji su imali priliku gledati generaciju iz sedamdesetih, pa i onu manje uspješniju iz osamdesetih, naviru suze na oči kada vide današnjeg Hajduka. Drukčije su to suze od Simovićevih. Njegove su radosnice.

Ima li smisla igrati nogomet kad je tako loš? To je često pitanje dijela navijača i novinara primjerice nakon najvećeg hrvatskog derbija između Hajduka i Dinama. Pitanje se postavlja dugi niz godina, na isti način kao što se u Beogradu pitao i dio gledatelja i novinara, nakon 139. „večitog derbija“ između Zvezde i Partizana. Zašto i kako je nogomet na ovim prostorima postao takav da nam od njega dolaze suze na oči? Upravo tako, za plakanje, igrao je Hajduk na obljetničarskoj utakmici s praškom Slaviom. Izgubio je s 2:0. Slavia je jedanaesta u češkom prvenstvu, a Hajduk u hrvatskom – drugi, i nije se odrekao sna o tituli. Ljudi moji – i to je moguće!?