Pesma može sve

Borhes je negdje zapisao da su dva magistralna toka u modernoj evropskoj i svjetskoj poeziji odredila dva Amerikanca: Edgar Alan Po i Volt Vitmen. Na Poa se nastavljaju (neo)romantičari skloni rimovanju i tradicionalnim formama, a na Vitmena sve škole slobodnog stiha i narativne poezije. I u svojim ranijim knjigama poezije, Milena Marković je pokazala da je unutar vitmenovske paradigme, kako se to kaže, svoja na svome. Ipak, nova njena knjiga Pre nego što sve počne da se vrti (LOM, Beograd, 2011) dokazuje da je Milena Marković pjesnikinja koja – može sve. Može napisati angažovanu pjesmu o rušilačkim pohodima navijačkih hordi i maloljetnih delinkvenata u koju će nepretenciozno, a opet sasvim transparentno uklopiti stihove Gavrila Principa (laku noć sinovi moji), može u četrdesetak stihova savršeno zipovati onu emociju kroz koju simultano prolaze generacije trideset-i-nešto-i-četrdeset-i-nešto-godišnjaka, emociju svijesti o prolaženju vremena, o nestanku djetinjstva i nestajanju mladosti, emociju spoznaje da su zrelost i odraslost fikcija, emociju koju sila netalentovanih pisara i pisarki pokušava fingirati pozerskim evociranjem godišnjica matura i ostalih opštih mjesta sentimentalnog vaspitanja (početak, neki), može napisati stihovanu autobiografiju tačniju od svih pomodnih pseudomemoarskih proza koje su odnedavno u modi (jebo vas cv), pjesmu u kojoj je, usput, skriven kao u kakvoj škrinji, i stih po kojem je cijela knjiga dobila ime, stih pre nego što sve počne da se vrti, a koji zapravo opisuje onaj najljepši (i najkraći) dio dobrog pijanstva, onaj koji podsjeća na radosti iz djetinjstva; može da napiše pjesmu o smrti od koje se čovjek naježi (šta ti je čovek).

PRETPOSLEDNJA PESMA: Sve to može Milena Marković, no makar četiri potencirane pjesme, bar u mom čitanju, sigurno spadaju među deset najboljih u knjizi, onu koja je za mene najbolja još nisam pomenuo. Nisam je pomenuo zato što hoću da je citiram u cijelosti. Ta pjesma potvrđuje da Milena Marković može napraviti i ono što se mnogima doima nemogućim. Ta pjesma se nalazi na počasnom mjestu u knjizi. Ne, ona nije posljednja, nego pretposljednja. Borhes bi rekao da je u pjesmi najvažniji stih pretposljednji, Milena Marković zna da je najvažnija pjesma u knjizi ona pretposljednja. Pjesma, dakle, ide ovako:

Sam naslov, kad ga se pročita bez uvida u pjesmu, može poslati lažni signal. Nema u srpskoj epici malene Banjske u nominativu. Pominje se (malena) Banjska u Banović Strahinji čak devet puta, ali nijedanput u nominativu. Zato se valjda čitaocu na prvu može učiniti da je riječ o maloj pjesmi povezanoj s kakvom banjom, da ne kažem s kupatilom. Iz perspektive kakvog djeteta, a to možda i nije najpogrešnija perspektiva za čitanje poezije, naslov malena banjska vuče na pjesmicu o kupatilu. Ima na prvi pogled nečeg nestarinskog u tom hipokorističnom pridjevu malena, nečeg što je više pop, nego epsko (nosi u kosi miris sijena, malena Milena – rekao bi Zdravko Čolić).

PUPAK: Već u prvom stihu, međutim, pop naizgled prelazi u turbo–folk. Kaže Milena Marković (u njenim pjesmama uglavnom je pleonazmično govoriti o lirskom subjektu): krenula sam u mitrovicu ibarskom magistralom. Simbolički potencijal fraze Ibarska magistrala nije potrebno dodatno pojašnjavati. Onda slijedi nabrajanje: čučavci, traktori, drveće otežalo od voća, devojčice sa golim pupkovima. Nije bez vraga to nabrajanje: ruralno-tradicionalističke tri slike sudaraju se sa djevojčicama golih pupkova. Takav sudar je, barem na Balkanu, dosta univerzalan. Ipak, kad u idućim stihovima Milena Marković kaže: stigla sam do kosova odakle je moja majka i / njena majka / i sestra mi se tamo rodila a doktor je bio pijan, goli pupkovi djevojčica stiču i dodatnu simboličku težinu. Pjesnikinja je stigla do Kosova, do pupka Srbije, takoreći. Pjesnikinja je porodično vezana za Kosovo, po ženskoj liniji, po mekoj krvi, što se kaže. I tu se čitalac počinje pitati: je li moguće da će Milena Marković napisati patriotsku pjesmu o Kosovu? Je li se zbilja upustila u tu mission impossible? S jedne strane, patriotske pjesme o Kosovu, u ključu anahrone lamentacije, pišu tipovi za koje sve što postoji u poeziji Milene Marković predstavlja zapravo suštinu ideologije liberalizma i trulog Zapada za koju drže da je Kosovo zapravo i otrgla od Srbije; sa one pak druge strane, svaki pomen Kosova izvan registra autoflagelacije i kompulzivnog pokajanja, registra posvemašnjeg odricanja i nametanja zaborava, pokušava se proglasiti betoniranjem kursa koji Srbiju vodi šumom, dok Evropa ide drumom. A Milena Marković se još i sprda sa najvećom vojnom silom na svijetu: videla sam američke vojnike / guzati su a jedan je nosio bifokalne naočari / dosta su mali možda neke veće šalju na / druga mesta. Ovom čitaocu koliko god puta da iščita ovu pjesmu, bifokalne naočari uvijek izvuku osmijeh na lice. Milena Marković spada u generaciju koja je odrastala uz Diznijeve crtane filmove i knjige Čudesni svetovi Volta Diznija. Jedan crtani film i jedna priča iz (mislim) drugog toma, pripadaju žanru alternativnoistorijske basne gdje miš Amos pomaže Bendžaminu Frenklinu da napiše početak Deklaracije nezavisnosti i napravi bifokalne naočari. Osmijeh ne traje dugo, pjesma ide dalje: meni to ne znači zastava je zastava / u vojsku nisam išla a nisam ni sposobna / i velika sam kukavica i lažem kad zinem / a trava je bila toliko zelena da ubada / i nebo je bilo tako blizu da uspava / sladak san na pustom polju / i šta će tu ti guzati vojnici naoružani do zuba. Ovo su, onako, pomalo i tipični stihovi Milene Marković, sekundu možda i maniristični. Sa jedva prekrivenim uživanjem nabrajaju se vlastite karakterne mane ili barem ono što „moralistička većina“ smatra manama; ljepota i čudesnost svijeta otkrivaju se u slikama koje podsjećaju na kinesku ili japansku liriku u interpretaciji nekog od braće Glas (Badija ili Sejmura) iz Selindžerove proze; na kraju slijedi retoričko pitanje s kojim bi pjesma zapravo mogla i završiti i još uvijek biti dobra pjesma, ne odlična, ne vrhunska, ne genijalna, ali dobra, bolja od ogromne većina pjesama koje se objavljuju i talambasima hvale. (Čak bi i naslov mogao ostati, iako bi joj u tom slučaju bolje stajao neki drugi, recimo bifokalne naočari.)

NEĆE DA PUSTI: Pjesma bi zapravo bila manje subverzivna (mnogo, mnogo manje subverzivna) da nema tog ubitačnog krešenda na kraju: i onda sam videla znak sa desne strane / na njemu je pisalo banjska / i tu me je stigla i baba i majka i sestra i zemlja / i groblje i ibar voda i tu me je stiglo / i neće da pusti / i nikad neće da pusti jer sam se setila / usred noći bi se setila / i nikad neću da zaboravim banjsku / zato što / neko beše strahinjiću bane / beše bane u malenoj / banjskoj. To je, ono, kao kad čovjek prvi put dođe u Grčku pa shvati da riječ metafora ima i stvarno značenje, izvan metaforskog, kad shvati da tradicija nije fikcija. Pjesnikinja je sa desne strane vidjela znak i shvatila do postoji mjesto koje se zove Banjska. I tad su je stigli i baba i majka i sestra i zemlja i groblje. Stigla ju je i Ibar voda, iz pjesme, a i inače. Jer postoje i zemlja i voda, koliko god se neki pravili da ne postoje. I postoje i babe, majke i sestre, i postoji groblje i postoje ljudi kojima to nešto znači i koje sve to neće da pusti. Ali i tu bi pjesma mogla završiti i bila bi bolja nego da je završila prije znaka sa desne strane, i bila bi jako dobra, ali bi opet bila mnogo, mnogo manje subverzivna. Jer postoji i jezik, postoji i kultura, postoji i pamćenje. Postoji i ono čega bismo se uvijek sjetili i u tri ujutro, ono čega bismo se sjetili usred noći. Ono čega bi se Milena Marković sjetila usred noći ima veze sa malenom Banjskom; to su stihovi: Neko beše Strahinjiću bane / beše bane u malenoj Banjskoj / u malenoj Banjskoj kraj Kosova / da takoga ne ima sokola… Lako je sjetiti se Strahinjića bana na Dorćolu, spustivši se niz Kralja Petra ulicu, recimo, za to ne treba biti pjesnik. Treba biti pjesnik pa se spustiti Ibarskom magistralom do putokaza za Banjsku i sjetiti se Strahinjića bana. Biti pjesnik danas znači moći spojiti nespojivo, znači moći sve. Biti pjesnik, u smislu biti pravi pjesnik, znači biti Vlah Alija, spoj onoga za šta bi svi htjeli da ne ide zajedno. Malo je danas pravih pjesnika. Milena Marković je pravi pjesnik. Biti pravi pjesnik nije, barem iz perspektive svakodnevice, neka pretjerano poželjna pozicija. Ali ne bira pravi pjesnik da bude pjesnik, nego poezija bira pravog pjesnika.

Ako nekad u budućnosti bude poezije i ako bude Srbije, ako bude poezije srpskog jezika, ovog jezika, našeg jezika, priča o početku dvadeset i prvog vijeka neće se moći ispričati bez pominjanja poezije Milena Marković. Bez da se kaže nešto u smislu: Neko beše Marković Milena.

PESME O SLOBODI: Milena M. foto: branko belić