img
Loader
Beograd, 21°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Ispovest jednog boga

22. фебруар 2012, 21:15 Radmilo Marković
Copied

Najpre: meni ovo uopšte ne treba. Nemam potrebu da pričam o sebi. Međutim, osećam sve, pa i vašu potrebu da saznate što više: učiniću to zbog vas, jer sam milostiv.

Ne znam kada sam rođen, niti gde: svejedno mi je. Ne pamtim majku, a tek o ocu ne znam ništa. Znam da sam ostavljen na ulici, a potom završio u hraniteljskoj porodici. Oni me smatraju za svog člana, a ja sam manje-više ravnodušan prema njima. Svakako ih ne zovem porodicom, za mene su samo ‘ukućani’.

Zovu me mnogim imenima; Bitanga, Ludak, Manijak ili Psihopata su neka od njih. Ne mogu opisati koliko ne marim za to. Ipak, valja biti precizan: kako god da me zovu, tu nema seksualne konotacije. Ja znam šta jesam, sada znam i šta sam oduvek bio; silovatelj, pak, nikad. Nemam seksualni nagon, iznad toga sam. Povremeno neke ženske požele da se upoznamo: ne primećujem ih. Jedna od njih je bila posebno uporna i htela da mi se približi više nego što mi prija. Sreća je njena što sam bio milostiv, i samo je zaplašio. Prizor je bio toliko zastrašujuć da su i ukućani ustuknuli, iako se, barem tog puta, nisam bavio njima.

Rekoh, ne interesuje me razlog, ali pretpostaviću otkuda mi ova imena: obožavam dobru tučnjavu. Jezivo sam brz i spretan i niko mi ništa ne može. Moja ‘polubraća’ ponekad zaborave moje sposobnosti, pa dozvole sebi da se sukobe sa mnom – iako su veći i krupniji, sekunde su dovoljne da završe raskrvavljeni. Posle stavljaju nekakvu tečnost na povrede, a ja za to vreme lagano odšetam, svestan da nisam upotrebio ni delić moći, i da su oni, zapravo, odlično prošli. Jesam li već spomenuo da sam milosrdan? Ne napadam prvi, osim ako to ne poželim. Takođe, ne diram žene i decu, naravno, ako to ne zasluže, ili poželim suprotno. Jednostavno je.

Možda ste već počeli da shvatate sa kakvom osobom imate posla. Možda se čak i složite sa mojim ukućanima da sam bitanga ili manijak. Ali, zaboravljate nešto: oni me, zapravo, obožavaju. Nisam znao zašto, ali mi nije trebalo dugo da to osetim. Razumećete, uopšte mi nije stalo do toga, čak mi često i smeta – oni, mučeni, misle da će nežnostima i zagrljajima da me ‘poprave’, da ću tako manje da ih maltretiram, ili da ću da prestanem da demoliram kuću.

Neka ih, kad već u to veruju. Ponekad, mada retko, čak i dopustim te izlive nežnosti. Samo, u velikoj su zabludi da će to da me promeni. Odavno sam shvatio: ja ne mogu da se promenim, niti to želim. Od kada znam za sebe, ovakav sam; jesam onaj kakav jesam, i biću onaj koji jesam. Vreme mi ništa ne znači: živim u večnoj sadašnjosti, moćan i nepromenljiv. Savršen.

A sad, razmislite malo o ovome: pre nekog vremena čujem, neko se preslišava. Sve čujem i sve razumem, po običaju. Slabo šta sam pametno čuo, no, jedna stvar me je naterala da se zamislim. Jedan od bistrijih ljudi u celoj toj zbrci, nekakav Kaneti, pretpostavio je da se ljudi plaše groma zbog tri stvari: nezamislivo je brz, silan i ne zna se kada i gde će da udari. ‘Hm’, pomislih, ‘pa ovo i na mene može da se primeni.’ Tako, kaže taj Kaneti – retko pametan čovek – grom je nešto najmoćnije što postoji, pa su i najmoćniji bogovi starih naroda uglavnom bili bogovi groma. ‘Aha’, shvatih, i tu poče u meni da se rađa novo, obogaćeno shvatanje sebe. Onda, setih se nečeg od ranije: bio je i Aristotel neki, pa je pričao kako je čovek društveno biće i potrebni su mu drugi ljudi: van zidina grada, veli, mogu da opstanu samo zveri i bogovi. Videli ste, ja ljude tek trpim, u svojoj velikoj milosti, i nemam dilemu da mogu bez njih. ‘Zveri, dakle. Hm, hvala na tome, ali, mogu li se ipak bogom nazvati?’, upitah se. Nije me previše mučilo to pitanje i skoro da sam zaboravio na njega. Kad, odjednom, jednog popodneva me ošinu spoznaja: spavao sam, kao i obično. Ne volim da propustim popodnevnu dremku, a ni bilo koju drugu dremku, no, probudila me je emisija o nekom drevnom narodu; otvorio sam kapke da pogledam o čemu se radi, i istog trenutka bio potpuno budan: sa ekrana me je gledalo moje sopstveno lice! Mene je taj narod voleo i meni se klanjao, Ja sam bio predmet njihovog obožavanja! Od tada, nisam ni za trenutak sumnjao: ja zaista jesam bog.

Niste ubeđeni? Hajde da sumiramo: sve vidim, sve čujem, i sve osećam. Prema ljudima sam milostiv, kada to poželim, ili sam opak, svirep i zao. Svejedno mi je. Svake večeri mi prinose žrtve na oltar, u nadi da će me odobrovoljiti. Iz ličnog iskustva znam: ukućani, i mnogi drugi, nepojmljivo me vole. Neki drugi me se plaše, neko me mrzi ili mi se divi, ali još nisam upoznao nekog ko je ostao ravnodušan preda mnom. Od davnina ljudi obožavaju bogove mojih osobina i, još bolje, obožavaju mene lično i prave statue po mom liku. Šta sam ja, onda?

P.S. Približila se ponoć. Uzeh kesicu Cvrckovog gulašića, kad odmah eto i njega odnekud, sanjivog i podignuta repa. Nežno se pomazio sa zidom i vratima, a mene je, naravno, elegantno zaobišao i blago njuškicom gurnuo gulaš. Zatim je seo i upitno me pogledao. Bitanga.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure