img
Loader
Beograd, 24°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Nepomirljivi sukob

07. mart 2012, 18:22 Ivan Milenković
Copied

Noam Čomski i Mišel Fuko:
O ljudskoj prirodi: pravda protiv moći
sa engleskog i francuskog preveo: Andrija Filipović
Karpos, Loznica 2011.

Godine 1971. holandski filozof Fons Elders organizovao je, na holandskoj televiziji, razgovor američkog filozofa Noama Čomskog i francuskog filozofa Mišela Fukoa. Bio je to susret dvojice prodornih, angažovanih, slavnih intelektualaca u punoj snazi i istih ideoloških sklonosti (levih). U atmosferi kojoj su ton davali vijetnamski rat i odjeci godine ‘68, oni su izgledali kao savršeni sagovornici. Središnji problem prvog dela razgovora bila je ljudska priroda. U svojoj knjizi Reči i stvari, objavljenoj pet godina ranije (20 hiljada primeraka razgrabljeno za sedam dana), Fuko je izričito ustvrdio da je ljudska priroda, pa time i pojam čoveka, krajnje jedan sumnjiv pronalazak, čime je nasrnuo na noseće dogme svih mogućih i nemogućih nauka, disciplina i ideologija. Pokrenuli su se čitavi ešaloni filozofa, antropologa, psihijatara, sociologa, pisaca… s namerom da ga zgaze. Reakcije su se kretale u rasponu od slabo kontrolisanog besa i gađenja do iskrene zbunjenosti. Ni Čomski nije bio oduševljen. Njegova filozofija jezika počivala je upravo na pretpostavci ljudske prirode. U drugom delu razgovora, u uljudnom ali oštrom sučeljavanju, sagovornici su ispitivali kako njihovi teorijski modeli funkcionišu u (političkoj) praksi. Ispostavilo se da ova dvojica filozofa, u osnovi, ne dele ništa.

S jedne strane, dakle, imamo Čomskog koji pretpostavlja da čovek poseduje nekakvu prirodu, odnosno da su svim ljudima zajedničke izvesne biološke datosti koje sačinjavaju osnovu za, takođe zajedničke, mentalne funkcije. (Ovu staru pretpostavku prepoznajemo i u veoma popularnom naučnom vudu ritualu sa mapiranjem strukture gena. Ako, naime, niko ne spori da je moguća, čak i izvesna, uzročna veza između rasporeda gena i, recimo, raka dojke, uspostavljanje uzročne veze između genoma i mentalnih procesa potpuno je proizvoljno.) Svoju pretpostavku Čomski dokazuje pre svega ispitivanjem sposobnosti pomoću kojih deca uče jezik. On veruje da i pre samog čina učenja postoji nekakvo „instinktivno“ znanje svojstveno svim ljudskim bićima, da postoje urođene strukture koje odvajkada, ili barem od kromanjonskog perioda, omogućuju usvajanje znanja koja dolaze „spolja“. Jezik je, naravno, visokoorganizovano znanje (kao i nauka, uostalom) koje se „prima“ u interakciji čovekove inteligencije i spoljašnjih podataka. Da nije tako, veruje Čomski, različiti ljudi ne bi bili u stanju da usvajaju ista znanja: Kinez ne bi bio u stanju da nauči francuski, kao što ni Iranac ne bi mogao da nauči, recimo, arapski. Da nema zajedničke ljudske prirode ne bi postojalo ni univerzalno naučno znanje. Tome nasuprot Fuko osporava postojanje nekakvog shematizma u ljudskome umu u koji se, kao u unapred pripremljene fioke, trpa i raspoređuje „spoljašnji“ materijal. Pokušaje da se opravda ono isto, nepromenljivo, objektivno, zakovano u stvarnosti koja je identična samoj sebi, nezavisna od subjektivnih uslova mogućnosti (ali ne na način transcendentalne, kantovske subjektivnosti), Fuko razume kao svojevrsno nasilje univerzalnog. Njegov paradoksalni izum koji ide direktno protiv neistorijskog, pa time i nepolitičkog univerzalnog, zove se istorijski apriori. Čak i neki od najtvrdokornijih i najtrajnijih, najnesumnjivijih pojmova i fenomena – emocije, ljubav, strasti, pravda, istina, sam život – imaju istoriju, oni se oblikuju u zavisnosti od odnosa moći (ali se i odnosi moći preobražavaju u zavisnosti od snage tih pojmova), što bi značilo da nisu čvrsti, trajni, nepromenljivi i zajednički svim ljudima oduvek i zauvek. Opasati Evropljanina eksplozivom i poslati ga da u ime ideologije sebe digne u vazduh, sa još šezdesetak „neprijatelja“, bilo bi danas dosta teško s obzirom na preovlađujuće shvatanje života u Evropi. Na Bliskom istoku, a to nije daleko odavde, stvar stoji drugačije. Utoliko ni znanje nije nevino, kako veruje Čomski. Japanski kamikaza, nacista u koncentracionom logoru i profesor na Sorboni, svi oni oblikovani su nekakvim znanjem. Drugim rečima, ne prethodi nekakvo znanje odnosima moći, nema znanja izvan odnosa moći, tvrdi Fuko čitalac Ničea, već su znanje i odnosi moći u dubokoj i neraskidivoj sprezi. Valja dodati da je ovaj ničeovsko-fukoovski motiv, koji se danas ponavlja kao svojevrsna mantra (ali uzalud), u tolikoj meri šokantan i u tolikoj meri ga naše tradicionalne i zdravorazumske evidencije odbijaju, da angloamerička filozofska perspektiva, kojoj pripada i Čomski, naprosto nije u stanju da ga misli. To se vidi i u razgovoru dvojice filozofa: Čomski, jednostavno, ne shvata, niti je, s obzirom na način na koji pristupa filozofiji, u stanju da shvati o čemu Fuko govori. On ne može da pojmi istoričnost, odnosno političnost onih stvari za koje se, hiljadama godina, veruje da su bez istorije, dakle da su večne, izvan vremena i politike. Pa dok Čomski tvrdi da pravda prethodi, odnosno mora da prethodi, svakoj (političkoj) akciji – jer ako ne delujemo u ime pravde naše je delanje lišeno dobrog opravdanja – dotle Fuko insistira na tome da se pravda, da se ono pravedno, takođe artikuliše u odnosima moći kao svojevrsna volja za moć. Sve i da je upisana u ideološki projekat koji dolazi pre nego što se upustimo u borbu, sve i da nas pravda, odnosno nepravda, pokreće na delovanje, ona se preobražava u samoj borbi (način na koji su komunisti, dragi Čomskom, shvatali pravdu, ovde je i više nego znakovito; Fuko se, u tom pogledu, relativno brzo bio prizvao svesti). Malo jezivo, ali i otrežnjujuće. Utoliko pomirljivi tonovi dvojice sagovornika ne bi trebalo da nas zavaraju, kao što ne bi smela da nam promakne ni Fukoova ironija: reč je o nepomirljivom sukobu.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Novo udruženje

15.septembar 2026. Sonja Ćirić

Milutin Petrović: ARTIS će se baviti onim što nisu umela druga udruženja

Reditelj Milutin Petrović najavljuje osnivanje Asocijacije radio-televizijskih, filmskih i scenskih stvaralaca, koja će ponuditi pogodnosti koje druga udruženje nemaju. Srđan Dragojević kaže - ćaci udruženje

Promo

15.septembar 2026. R.V.

„Ceo život za godinu dana“ premijerno u Ateljeu 212!

Na početku sedamdesete sezone, obeležavajući 30 godina od smrti Aleksandra Popovića, Atelje 212 premijerno izvodi predstavu „Ceo život za godinu dana“ po njegovoj istoimenoj tv seriji

Festival

14.septembar 2026. S. Ć.

U Leskovcu filmovi i serije sa prostora Jugoslavije

Na Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije biće čak 12 filmova i četiri serije - nastavak puta ovog festivala da filmove sa prostora Jugoslavije približi publici

Festival u Veneciji

14.septembar 2026. S.Ć.

Izrael najavio oduzimanje državljanstva rediteljima nagrađenim u Veneciji

Izraelski ministar kulture najavio je oduzimanje državljanstva Juvalu Abrahamu i Rejček Šor, rediteljima filma „NAZA“ koji je u Veneciji dobio Specijalnu nagradu žirija. U filmu se naime tvrdi da je izraelska vojska ciljala civile u Gazi

Slučaj Šabačko pozorište

13.septembar 2026. Sonja Ćirić

Odlukom direktorke, Šabačko pozorište je ostalo bez 15 predstava a glume samo tri glumca

Šabačko pozorište je ostalo bez 15 predstava zato što je tako odlučila direktorka. Zbog toga 80 posto glumaca ansambla nije stalo na scenu godinu i po dana. Međutim, budžet pozorišta je 15 miliona dinara

Komentar
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Overavanje potpisa za Studentsku listu, veliki red

Komentar

Sitne i krupne pakosti: „Alšksndar Vučić“ protiv gerile

Naprednjaci su ugrabili sve notare da bi prvi predali listu. Bio je to mali autogol – jer studenti su od prikupljanja potpisa napravili feštu i odličnu reklamu. Tako nekako će izgledati cela kampanja

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1862
Poslednje izdanje

Ova situacija

Srbija pred izborom Pretplati se
Špijuniranje studenata

Kad Veliki brat uzjaše Pegaza

Režim protiv naroda

Naprednjačka javno-privatna agencija

Portret savremenika: Hašim Tači

Presuda visokog rizika

Evropska krajnja desnica u službi Trampa i Putina

Probijanje vatrenog zida

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure