Teško da građani Srbije mogu očekivati da će u skoro vrijeme živjeti u pravnoj državi i vladavini prava, čemu svjedoče političari i pojedini mediji koji su u posljednje vrijeme preuzeli ulogu i sudova i tužilaštava, ionako žestoko nagriženog autoriteta i nezavisnosti, zahvaljujući tzv. reformi pravosuđa.
Danima već traje licitiranje tko će sljedeći s onu stranu brave, sve po principu: „A sada, neka se pripremi…“, a vrh države malo smjenjuje, malo ne najprije Natu Mesarović sa predsjedničkog mjesta u Visokom savjetu sudstva (kao da tu instituciju ne treba ionako praviti iznova, s drugim ljudima), a potom – što je daleko opasnije – specijalnog tužioca za organizirani kriminal Miljka Radisavljevića.
Nije da je to specijalitet samo ove, najnovije vlasti: sjetimo se, pritiske politike osjetio je prvi specijalni tužilac Jovan Prijić (odustajući od optužnice stanovitih sumnjivih da su sudjelovali u pripremi atentata na premijera Zorana Đinđića), potom je iz Kragujevca doveden Slobodan Radovanović, koji se sasvim dobro slagao sa izvršnim vlastima, a njega je naslijedio 2007. godine Miljko Radisavljević.
NAPADI I POBUNA: Njega već mjesecima napadaju mnogi, od opskurnih i manje opskurnih medija; najprije su mu, ima tome već više od godinu dana, zakačili priču da je odbio procesuirati neke viđenije face u skandalu oko uvoza vakcina, pa se u to sve onomad uključio i tad još samo ministar policije, a danas i premijer Ivica Dačić, koji se najprije pravio neobaviještenim, da bi potom ustanovio da o tom „izostavljanju“ navodnih krivaca postoje i službene zabilješke u spisu. Sve je to, međutim, ubrzo leglo i danas kao da se nitko te priče, u kojoj je i Dačić bio „na tapetu“ javnosti, ne sjeća.
Ova najnovija priča, za razliku od prethodne kad je navodno postojalo pismo nezadovoljnih policajaca koji su radili na „aferi vakcine“, daleko je teža i opasnija. Naime, javnost je obaviještena da specijalna radna grupa MUP-a Srbije koja je formirana da se bavi korupcijom i kriminalom (i to još, koliko se sjećamo, za bivše Vlade, samo se sada preslaguju kadrovi) odbila da radi dok se ne smijeni specijalni tužilac Radisavljević. Navodno, nezadovoljni su bili time što je protiv osumnjičenog bivšeg ministra Olivera Dulića podnesen tek optužni prijedlog i to po najlakšoj točci krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja (u utorak, kad nastaje ovaj tekst, inače, neki mediji najavljuju proširenje istrage), kao i time što Dulić – nakon što mu je u parlamentu skinut imunitet – nije završio u pritvoru, kao onoliki u prethodnih desetak godina. Iako, to je možda signal da se i tužilaštvo uzelo u pamet, pa ne određuje pritvor baš svima, u vrijeme kad su nam pritvori i zatvori u katastrofalnom stanju i sramotno pretrpani!
Dramatično je tu pobunu predstavio prvi potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić, najavljujući da će odmah krenuti u misiju „tješenja“ pobunjenih policajaca, a cijela je stvar neke – Nenada Milića iz LDP-a, na primjer – podsjetila na vrijeme pobune „Crvenih beretki“ 2001. godine. Istoga dana, na upit jednog beogradskog dnevnog lista, direktor policije Milorad Veljović, ne demantirajući niti potvrđujući priču o pobuni u redovima specijalne radne grupe, izjavio je da „policija potpuno stoji iza potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića u svim potezima koje sprovodi u borbi protiv korupcije, bez obzira na prepreke sa kojima se suočava“.
SMENA ILI NE: Vučić je kasnije malo „spustio loptu“, izjavivši da su se „oni (policajci) našli u jednom trenutku u situaciji da misle da su u potcenjenom položaju, ali niko od nas ne može i nema pravo da vrši pritisak ni uticaj na tužilaštvo“ i dodao: „To nećemo činiti ni ubuduće, a ono što je sigurno je da će morati da se poštuje sve što policija radi u vođenju predistražnih i istražnih radnji. Niko ne sme da unižava njihov trud ni rad“, a nešto slično izjavio je i Veljović, koji je sudjelovao u razgovoru s policajcima.
Sam Miljko Radisavljević držao se po strani; za „Politiku“ je izjavio da nema informaciju o protestu policajaca i zahtjevu za njegovu smjenu, a i da za to zna, ne bi to komentirao. „Rukovodim se dokazima u predmetu, a ne kuloarskim pričama“, rekao je.
Ma kakvi bili dokazi u predmetu, bilo kojem koji je u rukama Specijalnog tužilaštva i tužioca Radisavljevića, u javnosti se prosula priča da su njemu dani na toj funkciji odbrojani, tako da su se obojica najistaknutijih verbalnih boraca protiv korupcije i kriminala, i Dačić i Vučić, osjetili pozvanim da višekratno izjave da ne planiraju smjenu Miljka Radisavljevića, što je početkom tjedna u jednom intervjuu potvrdio i novi mladi ministar Nikola Selaković, kazavši da je priča o smjeni Mesarovićeve i Radisavljevića „fingirana tema u medijima“, kao i da „takvi napisi i spekulacije podrivaju ionako krhke institucije“.
Tu su, međutim, i oni koji kolektivno o svemu mudro šute, valjda bojeći se za vlastite profesionalne sudbine, pa se nitko o napadima na Radisavljevića iz same struke nije oglasio – bio bi red da svoj glas protiv takvih pritisaka izvršne vlasti na nezavisno sudstvo i tužilaštvo (pitanje je samo koliko su doista nezavisni!) daju bar republička tužiteljica Zagorka Dolovac i Udruženje tužilaca Srbije, ako nitko drugi.
PRITISAK: Da se razumijemo, smjene i stranačko kadroviranje nisu ni izmišljotina, niti specijalnost ove nove vlasti (drugo je pitanje, na primjer, kojom se to alkemijom Oliver Antić, danas savjetnik predsjednika Republike, izvukao od optužnice u kragujevačkom skandalu; to je, uostalom, pitanje za bivšu vlast).
Sjetimo se ministra policije Dragana Jočića i tadašnjeg tužioca Slobodana Radovanovića, za koje je bilo posve prirodno da neke viđene ljude privode pred kamerama i novinarima, u lisicama kao najgore kriminalce (Goran Kljajević i Dragan Džajić, na primjer), da presuđuju prije suda (iz tog vremena poznajemo termine poput „stečajne“ ili „drumske mafije“), da bismo danas čekali potpuni fijasko tih procesa – netko reče da je suđenje „stečajcima“ danas nalik na debatni klub – nakon čega slijede nove kazne iz Strasbura, koje ćemo svi mi platiti.
Sjetimo se i progona tužilaca po političkoj osnovi: Gordane Čolić, tada tužiteljice Trećeg općinskog tužilaštva, Mioljuba Vitorovića, tada zamjenika specijalnog tužioca za organizirani kriminal, pa i bivšeg tužioca, pa potom advokata Radeta Terzića, i još koječega i kojekoga…
Dakle, princip je isti, sve ostalo su nijanse, kako reče pjesnik, iako aktualne nijanse ne slute na dobro, s obzirom na to da suvremeni srpski eliot nesovi antikorupcijsku i antikriminalnu politiku vode svakodnevno preko medija, najavljujući hapšenja i postupke u kojima nitko, pa ni „njihovi“, neće biti pošteđen, iako je jedini „kapitalac“ (kad je o visini funkcije riječ) dosad Oliver Dulić, protiv kojega se postupak bjesomučno također najavljivao već tjednima po medijima.
Jasno je da je i rad tužilaca, kao i sudaca i svih ostalih iz pravosuđa, ne samo podložan preispitivanju, već je to i nužno, ali ne najavama i demantijima smjene bilo koga posredstvom kuloara ili medija i to od onih koji bi se ozbiljno trebali primiti posla za ispravljanje one velike jedinice koju smo koliko jučer iz Evrope dobili zbog stanja u pravosuđu. I ne samo to: ovakvim ponašanjem vrha državne vlasti ne čini se usluga ionako kaotičnom pravosuđu, jer se sve ovo što od najodgovornijih čujemo može i mora nazvati jedino – pritiskom na navodno nezavisno sudstvo i tužilaštvo.