Dok se u „Politici“ i drugim ovdašnjiim medijima ovih dana istoričari, pisci i ostali intelektualci nadgornjavaju u raznim interpretacijama Sarajevskog atentata i njegove važnosti za početak Prvog svjetskog rata, vrijedi se sjetiti jednog novinskog teksta, feljtona zapravo objavljenog u zagrebačkom „Vjesniku“ s jeseni 1960. godine. Feljton je nosio naslov Jugoslovensko pitanje u Prvom svjetskom ratu godine 1914–18, a autor mu je bio – Miroslav Krleža. Cijelu tu povodno-uzročnu zavrzlamu Krleža otvara već u prvoj-prvcatoj rečenici svog teksta, da bi je nakon furiozno koncizne i pregnantne analize cjelokupne vanjske austrijske politike nakon Solferina, s naglaskom na odnos spram Srbije, ponovo u jednoj jedinoj rečenici adaktirao: „Neposrednim povodom austro-srpskog rata 1914. bio je Sarajevski atentat. Austrijsko navještanje rata Srbiji (jula 1914) izazvalo je međunarodnu konflagraciju, a ova jugoslovensko državno ujedinjenje, tako da je borba jugoslovenskih naroda protiv carske politike, a u predvečerje Prvoga svjetskog rata, povezana s pitanjem takozvane ‘ratne odgovornosti i krivnje’. (…) U atentatu protiv austrijskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda htjeti vidjeti neposredan uzrok austro-srpskog rata 1914, značilo bi promatrati historijsku problematiku, na temelju svjedočanstava, svakom razumnom rasuđivanju suprotno upravo zato jer pred našim očima raste politički i ekonomski karcinom koji se u svijestima i u proročanstvima ocrtava kao rasulo austrijskog carstva već čitavo stoljeće.“
IMPERIJALIZAM
U jugoslovenskim polemikama oko Prvog svjetskog rata često se zaboravlja činjenica da je taj rat bio – svjetski. Uostalom, priča o uzrocima Prvog svjetskog rata nije tek prigodna tema zgodna za prisjećanje oko jubilarnih godišnjica. Ušla je ta tema odavno i u popularnu kulturu. Čuveni razgovor Crne Guje, Džordža i Boldrika iz posljednje epizode četvrte sezone serije Crna Guja (čije je vrijeme radnje Prvi svjetski rat) ide otprilike ovako: Boldrik kaže kako je on svjestan da trenutno traje rat, ali da zna da nekada u prošlosti nije bio rat pa se pita kako se desilo to da vrijeme u kojem nije bio rat pređe u vrijeme kada jest rat, Crna Guja kaže – tebe, dakle, zanima zašto je rat počeo; na Boldrikov potvrdan odgovor, Džordž veli: To je bar lako, rat je počeo zbog zlog Švabe i njegovog zločinačkog imperijalizma; a Crna Guja kaže ovako: Džordž, Britansko carstvo trenutno zauzima četvrtinu planete, dok se Njemačko carstvo sastoji od male fabrike kobasica u Tanganjiki, teško, dakle, da se može reći da smo mi lišeni krivice kad je riječ o imperijalizmu. (Nastavak razgovora je još urnebesniji. Boldrik je, naime, čuo da je sve počelo time što je ubijen neki Arči Djuk. Dovitljiv prevodilac bi to ponajbolje prilagodio našem jeziku ako bi kazao da je ubijena Nada Vojvodić.) Bilo kako bilo, Krleža i Crna Guja se slažu; napetosti između velikih sila s kraja prve i početka druge decenije dvadesetog vijeka bile su tolike da se samo čekao pogodan izgovor za rat. Taj izgovor, odnosno povod, dogodio se u Sarajevu, pa je priča o počecima Prvog svjetskog rata ipak neodvojiva od jugoslovenskog konteksta. Međutim, kad je riječ o knjigama koje se najčešće potenciraju kad je o najnovijim ovdašnjim polemikama o „reviziji istorije“ riječ – mislim prvenstveno na Mjesečare Kristofera Klarka te na Juli 1914. – Odbrojavanje do rata Šona Mekmikina – treba reći da Sarajevski atentat nije njihova glavna tema, mada ga obe knjige relativno opširno tretiraju.
Navedimo još dvije-tri knjige na srodne teme, o kojima kod nas još nije bilo riječi. Greg King je autor knjige Ubistvo nadvojvode: Sarajevo 1914. i romansa koja je promijenila svijet, svojevrsne paralelne biografije Franca Ferdinanda i njegove žene Sofije. Knjiga je objavljena 3. septembra ove godine, a ključna joj je teza da su neke moćne struje tadašnjeg austrougarskog dvora u Beču zapravo željele da njih dvoje u Sarajevu budu ubijeni. Za malo više od mjesec dana, 29. oktobra, iz štampe izlazi knjiga Margaret Mekmilan Rat koji je okončao mir: Put do 1914. Na skoro osamsto stranica ova ugledna istoričarka raspreda o uzrocima Prvog svjetskog rata. Ovdašnji teoretičari zavjere ove bi se knjige trebali plašiti više nego Klarkove, ako ni zbog čeg drugog a ono zato jer su knjigu hvalospjevima obasuli, između ostalih, Medlin Olbrajt i Strob Talbot. Za samo nekoliko dana pak, 24. septembra, biće objavljena knjiga znamenitog vojnog istoričara ser Maksa Hejstingsa Katastrofa 1914: Evropa ide u rat. Neka se, dakle, mediji i komentatori ne troše prerano. Igranka je tek počela.
MUKE S NASLOVOM
Prije nego se kaže išta o Mjesečarima Kristofera Klarka, valja razjasniti nesporazum koji se u Srbiji stvorio oko naslova ove knjige. Već se u nekoliko tekstova, naime, pojavljuje teza kako je Klark Gavrila Principa tobože proglasio „mjesečarom“. (Primjera radi, Miloš Kazimirović piše: „Klark je kao prvi zapadni istoričar od imena nazvao Gavrila Principa i aktiviste Mlade Bosne mesečarima sumnjivih političkih ideja, spremnim na samoubistvo zarad ostvarenja sopstvenih ciljeva.“) Iako je očito da većina onih koji se u posljednje vrijeme ostrvljuju na Klarka njegovu knjigu nisu ni čitali, nesporazum sa mjesečarima bio bi izbjegnut već i pažljivijim čitanjem podnaslova knjige. Podnaslov glasi: „Kako je Evropa otišla u rat 1914“. Nisu za Klarka mjesečari oni koji su počinili Sarajevski atentat, nego evropske krunisane glave i političari, lideri Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Austro-Ugarske, Italije, Rusije i Srbije. (Oni su, prema Klarku, „gledali, a nisu vidjeli, bili progonjeni snovima, a slijepi spram realnosti užasa koji će donijeti na svijet“. Drugim riječima, ne misli Klark na ljude koji stvarno hodaju u snu, poput dječaka Malika iz Kusturičinog Oca na službenom putu; više je, naime, metaforičan.) Klarkovi Mjesečari imaju više od sedam stotina stranica, a hronološki počinju poglavljem o Majskom prevratu. Nakon toga slijede, između ostalog, poglavlja o Austro-Ugarskoj, o vanjskoj politici evropskih sila, o balkanskim ratovima, dok je sedmo po redu poglavlje posvećeno Sarajevskom atentatu. U interpretaciji samog atentata nema gotovo nikakve inovativnosti i originalnosti. Prenaglašava se Apisova uloga, no i to je, uostalom, stara priča. (Davno je Crnjanski napisao: „Čak i kod nas, neki su od Principa bili načinili Srbina – provincijalca, fanatika, šovena, koji je, tobože, bio samo igračka u rukama šefa Obaveštajnog odseka srbijanskog generalštaba, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa.“) Ono što je meni kod čitanja bilo najneprijatnije jest Klarkova šlampavost kad je riječ o jugoslovenskoj tematici. Da se razumijemo, Klark odlično piše, obrazovan je, potkovan i kompetentan, ali očito, u ponešto kolonijalnom maniru, drži da kad je o Bosni ili Srbiji riječ preciznost i tačnost nisu toliko važne kao kad se govori o Austriji ili Francuskoj. Tako on, recimo, uporno i gotovo svugdje, ime i prezime Gavrila Principa u nominativu piše kao Gavril (ne Gavrilo) Princip. Isto tako, sarajevsko predgrađe Klark u nominativu uporno zove Ilidze (ne Ilidža). Dobro, reći će neko, teški su naši padeži, a čovjeku je na engleskoj tastaturi teško udarati kvačice. Argument bi možda i imao smisla da rijeku koja protiče kroz Sarajevo Klark apsolutno uvijek ne zove Miljačka (a ne Miljacka). Takođe, kad govori o beogradskim ulicama i kafanama u kojima su se okupljali mladobosanci, Klark pominje The Little Goldfish. To ime, naravno, može označavati samo Zlatnu ribicu, nikako Zlatnu morunu. (Jedan od trenutno najpopularnijih kafića u Sarajevu, i to onih u koje stranci neizostavno zalaze, zove se Zlatna ribica, pa se čitaocu može učiniti da je Klark pomiješao Beograd s početka dvadesetog i Sarajevo s početka dvadeset prvog vijeka.) Ovdje možda nije nepotrebno napomenuti da na početku knjige Klark zahvaljuje svojim informatorima, odnosno onima koji su mu pomogli da „premosti lingvističke granice“. Kad je riječ o srpskim izvorima, kao pomagači su navedeni Miroslav Došen i Srđan Jovanović. Nije ta granica, očito, najsretnije pređena.
EFEKAT LEPTIRA
Ipak, jedna od osnovnih teza Klarkove knjige jest suštinski suprotna sa dugo vremena istorijski dominantnim stavom koji sam ovdje predstavio Krležinim citatom s početka. Pojednostavljeno govoreći, Klark tvrdi da koliko god bila istina da su među ondašnjim evropskim silama postojala neslaganja i napetosti, rat teško da bi izbio bez Sarajevskog atentata. To, naravno, koliko god eventualno bilo plauzibilno, još je više neprovjerljivo. Usput, ima kod Klarka jako sugestivna partitura o reakcijama savremenika na Sarajevski atentat. Nije on, naravno, prvi koji ga je uporedio sa atentatom na Džona Kenedija (uradio je to u Dunavu Klaudio Magris), ali je efektno primijetio da je zapravo neobično kad istorija atentat zapamti po lokaciji (to Klark, inače, tumači nepopularnošću Franca Ferdinanda). Niko atentat na Kenedija ne zove atentat u Dalasu, no atentat na Franca Ferdinanda uvijek i svugdje je Sarajevski atentat. Nakon što nabroji kako su razni u svojim dnevnicima i sjećanjima referisali na Sarajevski atentat, Klark veli da je Franc Kafka tu poslovični izuzetak. U njegovom dnevniku, 28. juni 1914. je tek dan kad je ušao u pogrešan tramvaj i kad je uzalud očekivao telefonski poziv. Apokrifna rečenica tog istog Kafke veli da „sve što je moguće to se i dogodi; moguće je samo ono što se događa“. Cijela ta priča šta-bi-bilo-kad-bi-bilo da se Sarajevski atentat nije dogodio više spada u onaj podžanr naučne fantastike zvani „efekat leptira“ nego u istoriju. I naravno da takve interpretacije imaju više veze s krajem nego s početkom dvadesetog stoljeća. Sam Klark, uostalom, kaže da je zbog Srebrenice i opsade Sarajeva na Srbiju danas teže gledati kao na žrtvu velikih sila, a da je lakše gledati na srpski nacionalizam kao na istorijsku silu svoje vrste. Takođe, prema njegovoj procjeni, iz perspektive postojanja Evropske unije, danas je lakše simpatisati Austro-Ugarsku nego što je to bilo ranije. Nije nevažna ta tačka gledišta, kako se govorilo u pjesmicama o doktoru mačku i gripoznom mišu iz starih bukvara. Klarkova tačka gledišta o Prvom svjetskom ratu je evropska, tačka gledišta prvog svijeta, lišena refleksije o drugim svjetovima. Pominjani Klaudio Magris, međutim, nije zaboravljao druge (i treće) svjetove. Vrijedi ovdje citirati jednu njegovu dugačku i mudru rečenicu: „Nekoliko fotografija prikazuje atentat u Sarajevu, tako sličan onome u Dalasu; u tim trenucima, od jedne do druge fotografije, bili su ispaljeni meci samoubistva Evrope – možda su, za vijugave puteve domišljatosti razuma, ti meci, koji su ih smrtno ranili, označili i početak oslobađanja zemalja Azije i Afrike, kojima bi stare evropske sile, ujedinjene, mogle da nastave da gospodare i da ih iskorišćavaju.“ Drugim riječima, ono što je za evropsku gospodu bio Belle Epoque nije svima bilo zlatno doba.
ODBROJAVANJE
Poglavlje o Sarajevskom atentatu pada negdje na sredinu Klarkove knjige. Prva polovina je, dakle, opisivala prethodnih jedanaest godina uz brojne ekskurse u prošlost. Druga polovina se koncentriše na narednih nešto više od trideset dana, na komunikaciju između šefova država poslije atentata, a prije početka rata, na austrougarski ultimatum Srbiji, na reakcije, na način na koji je – Krležinim riječima – austro-srpski rat 1914. godine prerastao u međunarodnu konflagraciju. To su trilerski uzbudljivi događaji, naročito iz post festum perspektive, naročito kad znamo šta će uslijediti. Upravo na taj period i na ta događanja koncentrisana je cijela knjiga Juli 1914. – Odbrojavanje do rata Šona Mekmikina. Njegova i Klarkova knjiga izišle su otprilike u isto vrijeme. Mekmikinova je nešto manje opširna, mada i dalje itekako spada u kategoriju debelih knjiga (480 stranica). Njegov je fokus, međutim, dosta uži što se vidi iz činjenice da on ne počinje Majskim prevratom, nego in medias res Sarajevskim atentatom; ono što je Klarku sedmo poglavlje, njemu je prolog. Jako je zanimljivo komparativno iščitavati ove dvije knjige. Klark na jednom mjestu kaže da ima događaja kod kojih za istoričara nije problem manjak, nego višak izvora i veli da je Prvi svjetski rat i ono što mu je prethodilo dobar primjer za to. Zbog toga valjda i kad čita o istim događajima, pa i iz srodnih perspektiva, čitalac nema osjećaj da dva puta čita istu stvar. Ako se koncentrišemo na prikaz Sarajevskog atentata, vidjećemo da je, kad je o sitnicama riječ, makar na prvi pogled, Mekmikin precizniji. Njemu je, recimo, Ilidža – Ilidža (u nominativu i sa sve kvačicom), a Miljacku i ne pominje, pa tih problema nema. Uskoro, međutim, otkrivamo da mu je Zagreb – Zaghreb (toga se nisu dosjetili ni oni među novobošnjačkim jezikoslovcima kojima je smisao života da gdje god je moguće smjeste neko „h“) te da je upliv sadašnjosti u njegovoj percepciji istorijskih događaja mnogo očitiji nego kod Klarka. Meni omiljeni primjer Mekmikinove maštovitosti je dio kad objašnjava da je Danilo Ilić „regrutovao“ Mehmedbašića među zavjerenike da bi osigurao „simbolično prisustvo“ muslimana i tako istražiteljima kasnije zavarao trag. Pa objašnjava Mekmikin da je Mehmedbašić (on to piše Mehmedbashitch) musliman sa „čudesno evokativnim“ prezimenom jer je Mehmed turska verzija imena Muhamed, dok je bašić nastalo slavenizacijom turske riječi bakšiš (?!). Naš istoričar nigdje ne pominje, a očito i ne zna da je Mehmedbašiću ime bilo – Muhamed, koje je opet još „čudesnije evokativno“ pa i ne bi bilo potrebe da neupućenom zapadnom čitaocu glumatanjem erudicije dokazuje da se radi o muslimanu. To, međutim, nije sve. Nakon što pojasni gdje su u to nedjeljno jutro stajali atentatori, Mekmikin, najprije, kao „veliki strateg“ kritikuje Danila Ilića jer je na najbolje lokacije postavio, kako kaže, pogrešne ljude, čiju je posvećenost precijenio, pa za Vasu Čubrilovića kaže da je bio „premalo istreniran, a još manje hrabar“, dok je Mehmedbašić, veli, musliman pa je „njegova lojalnost srpskom cilju bila upitna“. (Mekmikin izgleda i ne zna da je Mehmedbašić jedini izbjegao hapšenje u Sarajevu, pa je tobožnji Ilićev „lukav plan“ propao, kao što ne zna ništa ni o Solunskom procesu, pa ni o Mehmedbašićevom držanju tokom procesa, odnosno o Apisovoj ocjeni Mehmedbašićeve „lojalnosti“. Takvi detalji bi uostalom samo pokvarili njegovu savršeno jasnu, makar i crno-bijelu, percepciju istorije. Njegove simplifikacije ovdje zbilja spadaju u žanr najpovršnijih mogućih tabloidnih „analiza“.)
PRE TOPOVA
Primjer Mehmedbašića je zgodan i za ilustraciju razlika u pristupima Klarka i Mekmikina. Klark, naravno, zna da se Mehmedbašić zvao Muhamed, zna i da je zavičajem Hercegovac i da ga ja Ilić izabrao jer su se dobro poznavali, pošto su nekoliko mjeseci ranije zajedno planirali atentat na Poćoreka, odnosno da je Mehmedbašić bio stolar „s revolucionarnim ljevičarskim idejama“ te da je to Iliću bilo važnije od „čudesno evokativnog prezimena“. Istini za volju, i Klark na jednom mjestu insinuira da je Iliću odgovaralo da među atentatorima bude i neko „ko nije Srbin“, ali to dalje ne razrađuje. Generalno, i kad je riječ o tezi da rata ne bi ni bilo bez Sarajevskog atentata, Mekmikin je opet nedvosmisleniji od Klarka. U zaključnom, epiloškom, poglavlju svoje knjige pod naslovom Pitanje odgovornosti Mekmikin neskriveno polemiše sa „standardnim udžbeničkim stavom“ o nizu „dugoročnih strukturnih faktora“ koji su doveli do rata. On se pita kako to da svjetski rat nije izbio kod krize oko aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, odnosno u vrijeme balkanskih ratova četiri godine kasnije, te kaže doslovno: „Bez incidenta u Sarajevu, rat između velikih sila možda bi svejedno izbio 1914. godine ili malo kasnije. Ali postoje dobri razlozi da mislimo suprotno.“ Onda se i Mekmikin igra igre šta-bi-bilo-kad-bi-bilo, a da su se Ferdinand i Sofija vratili kući u Beč živi i zdravi. Pa sve po stavkama, jednu po jednu, pojašnjava kako bi sve bilo divno i krasno. Takve alternativne istorije, međutim, zgodne su, rekosmo već, za naučnu fantastiku ili pak za kakvu fikciju a la Robert Heris, ali ne baš i za ozbiljnu istorijsku nauku. U uvodu knjige, Mekmikin objašnjava da se u mladim danima zainteresovao za Prvi svjetski rat čitajući, danas već klasičnu, knjigu Barbare Tačmen Avgustovski topovi. Inspirativno mu je bilo, veli, što „radnja“ njene knjige počinje s prvim avgustom, te se on svjesno fokusirao na prolog, na juli 1914. U nekim prikazima Mekmikinove knjige stoji kako je ona rukavica u lice „konvencionalnoj istoriji“ koja već sto godina drži da je za rat najkrivlja Njemačka (pa se kao primjer „konvencionalne istorije“ navode upravo Avgustovski topovi) te da Mekmikin gradi argumentovanu protivtezu prema kojoj su „ambicije Rusije i Francuske barem podjednako odgovorne“.
JUGOSLOVENSKO PITANJE
Ako je suditi po knjigama Kristofera Klarka i Šona Mekmikina, „interpretativno klatno“ zapadnjačke istorije kad je riječ o tumačenjima Prvog svjetskog rata zbilja se pomjera. Ipak, pretenciozno bi bilo na osnovu samo dvije knjige donositi dalekosežne zaključke. Nije ni na Zapadu, naročito među stručnom publikom, Klarkova knjiga dočekana baš s nepodijeljenim hvalospjevima. Ovdašnji odgovori, međutim, na moguću globalnu „reviziju istorije“ sve su više nego produktivni. Vode se, kako bi rekao Aleksandar Mandić, autistične novinske ad hominem polemike, a posljednje naše izdanje do dana današnjeg najbolje knjige o Sarajevskom atentatu – one Vladimira Dedijera – objavljeno je prije više od trideset godina. Uspjeh turske televizijske serije o Sulejmanu Veličanstvenom prouzročio je barem novo izdanje Sulejmana i Rokselane Radovana Samardžića, no stogodišnjica Sarajevskog atentata domaće će izdavače, po svoj prilici, navesti tek na prevođenje neke dajdžestirane zapadnjačke „istorijske početnice“. Prije pola vijeka, o pedesetoj godišnjici Atentata, Dedijer je završavao svoju knjigu, Predrag Palavestra je objavio knjigu o književnosti Mlade Bosne, Krleža je, rekosmo, pisao o jugoslovenskom pitanju u Prvom svjetskom ratu. Dedijer je, ne zaboravimo, svoju knjigu u originalu pisao na engleskom jeziku, na Harvardu, za velikog njujorškog izdavača. Prije pola stoljeća, mi smo svoju istinu o sebi samima izvozili u svijet. Danas, nijemo i potčinjeno, uglavnom uz poslušne klimoglave, uvozimo tuđinsku propagandu. U tom smislu se lokalna satanizacija Principa savršeno rimuje sa globalnim trendovima. Oni koji u epohi između 1903. i 1914. godine vide zlatno doba Srbije, percipiraju Principa i Sarajevski atentat kao i svi oni silni crno-žuti nostalgičari kojima nedostaje idilično-utopistička slikovnica o raju na zemlji u kojem skupa žive Poper i Frojd, Vitgenštajn i Kokoška, Muzil i Kafka. I kao što potonji metodom slijepe mrlje ignorišu ono što je Krleža nazvao stoljetnim austrijskim „političkim i ekonomskim karcinomom“, prvi ne mogu da prokljuve zašto je baš u pjesmi Spomen Principu Crnjanski rekao ovako:
A suncu i manastirima ugušite poj.
Kadife i svile nek nestane draž.
Jauk i groblje je narod moj.
A sjajna prošlost je laž.
Laž je taj Belle Epoque, lažna je sjajna prošlost svijeta u koji je Princip pucao. Nikakav fetus njegovi meci nisu ubili. Oni su označili nestanak jednog svijeta i najavili rađanje nekog novog, drukčijeg, koji još nije smogao snage da se rodi.
