Ravno do dna

Sarajevo su preplavila izbezumljena lica, strana, puna srdžbe i oholosti. Svako od njih je nosilo neku tragiku, istoriju koja je bila sve samo ne sretna. Ljudi su se kretali užurbano, utabanim stazama, bez mnogo zadržavanja. Ulice su raspodijeljene dilerima deviza, a pritvorni osmijeh, koji im je krasio lica, garantovao je da će u njihovim rukama umjesto falsifikovanih deviza uskoro zasvijetliti pištolj.

Usta, s manjkom zuba i puna teških i jedva razumljivih riječi, umiruju građanina i garantuju mu lud provod narednih godina. Noći su postale beskrajne, obilježene šenlučenjem i rafalnim paljbama sa svih tačaka grada. Te zvuke grad je ignorisao. Pravio se da ih ne čuje. Tako, zapravo, počinje rat. Neopaženo. Oni koji su samo nekih stotinu metara daleko od njega, ne žele da ga vide. Dok su šenlučenja parala ono malo neba iznad Sarajeva, ono se pravilo ludo. Nije to njegov problem. Sarajevo je spavalo, mirno, otvorenih očiju.

Oružje i droga oslobođeni bespotrebnih poreza i nameta postaju dostupni svakom našem građaninu, a ako se demokratija mjeri pristupačnošću cijena heroina i kalašnjikova, onda Bosnu i Hercegovinu, početkom devedesetih, možemo svrstati u red najslobodnijih društava na planeti. Klubovi i kafići su puni ljudi i napetog iščekivanja. Nervoza se pomiješala sa alkoholnim isparenjima, a stres sa kokainom. Toaleti služe za šmrkanje i jebanje mnogo češće nego za pišanje i sranje. Vozi se ludo i brzo, iako je goriva sve manje. Ono se nosi u onim limenim kantama od po dvadeset litara, koje sam prije toga imao prilike da vidim u vojsci.

Čak su i semafori izgledali unezvijereni i nesigurni u sebe. Niko od nas nije mogao ni da zamisli kakvi dani dolaze. Niko nije za te dane ni bio spreman. Koliko god da mislimo da neko pokreće istoriju, da joj krči put, da je kreira, ništa od toga nije tačno. Nema čovjeka niti organizacije koja može da pripremi, počne i završi neki veliki istorijski događaj, naročito ne rat, a da u njemu kontroliše svaki aspekt drame. Sve je manje ili više koloplet okolnosti, slučajni redoslijed događaja. Vješt je onaj koji se na taj redoslijed najbrže navikne.

Da li bi tvrdoglavost, podozrenje, gordost i fanatizam kojima su bili obdareni jugoslovenski pregovarači bili tako izraženi da su ti isti pregovarači znali do kakvih ih posljedica njihov zatucani stav vodi? A šta bi bilo da su tu istu energiju iskoristili u drugom pravcu? Do kakvog bi rezultata došli pregovarači da su sa istim žarom kojim su cijepali tu jadnu zemlju pokušali da je poprave? Da li bismo u tom slučaju bili Švajcarska? Kada nastupa trenutak u kome jedna ličnost prestaje da bude kreator neke politike i postaje žrtva iste? Postoji li političar koji će na kraju karijere reći: „Ej, ljudi, izvinite, ali ja sam se dobro zajebo?“ Ima li dostojanstvenog kraja u nastojanjima svojeglavih državnika ili taj kraj mora da bude njihovo svrgavanje ili smaknuće? Da li oni ikad vide da udaraju glavom u zid ili snaga njihove ideje, koja ih dovede na poziciju u kojoj jesu, to ne dopušta? Moramo li mi imati vazda slijepca za vođu? Mora li u svakom vijeku postojati jedan Domanović, koji će nas na to uzaludno opominjati? Da li je moguće da se svi oni prave ludi ili zaista vjeruju u svoje sulude planove? Koliko samo ljudi treba da izgubi život da bi se priznalo da nešto nije imalo smisla? Ili je broj onih koji izgube život za neku ideju upravo dokaz za postojanje njene opravdanosti? Da li se postojanje nacije, ideje, kurca, graha mjeri samo grobovima, ili postoji neki lakši, sofisticiraniji način da povjerujemo u tu činjenicu?

Evo, gospodo, nemojte mi više pričati o tome koliko je kojih poginulo i ko je koga gdje skenjo, za to nema više potrebe. Ja i bez toga vjerujem da vi postojite!

Ovo su pitanja koja su me svakodnevno morila, pritiskala, kidala mi ovo malo pameti što mi je preostalo. Obruč oko nas se stezao. Suprotstavljene strane, vođene tananim nitima mržnje i netrpeljivosti, vukle su poteze koji su obećavali jeziv sukob. Nijedne sekunde nisu ostavljali prostora nikakvom izlazu, rušili su mostove i pred sobom i za sobom, kopali su rovove, a rovovi su bili sve dublji i širi. U toj raboti bili su svesrdno potpomognuti nerazumnim odlukama „međunarodne zajednice“ koja je, očigledno, insistirala na što krvavijem sukobu. Ja sam još uvijek gajio nadu da se stvar može riješiti u parlamentu. Ali je svaki prijedlog jedne strane bio odbijan od strane onih koji su ga trebali prihvatiti. Kao da je u ustavu stajalo da je njihov posao besmislen. Na kraju, kada se ukazala posljednja šansa, posljednji (lisabonski) potpis koji je trebalo da strane dozove pameti, pojavio se autoritet „međunarodne zajednice“ koji je, kao u onom skeču Nadrealista o dvojici igrača bilijara i međunarodnim posmatračima, obećao jednoj strani svesrdnu pomoć ukoliko odbije dogovor o miru. Tada je pala i posljednja maska. Pakao je mogao da počne. Neko je brojao mrtve, a neko pare.

Prenu me vrisak iz hodnika. Više ljudi, svi su pljeskali. Okrenuh glavu ka prozoru na kojem je sjedio Azrael. Pušio je cigaretu i gledao kroz prozor. Sestra, starija i ozbiljna, uputi riječ prijekora galamdžijama. Uđe u šok sobu. Gunđa. Stariji gospodin, dva kreveta od mene, razborit čovjek kojem su ugradili stent onog dana kad sam ja pristigao, upita šta je razlog galami.

„Gospodine, izvinite, galame, mladost, ludost, igra im onaj Đoković“, reče sestra bez ikakvog razumijevanja prema mlađem lekarskom kadru okupljenom u maloj doktorskoj sobi, preko puta koronarnog odeljenja, u kojoj se na portabl televizoru, starijem od svih zemalja na Balkanu, gledaju četvrtfinale Vimbldona.

Nole igra! Jebem ti srce. Sad je našlo da me zeza.

Da me nije opalila ova nesreća, sada bih sjedio sa svojim Điđom ispred televizora. Gledali bi’ Nolu. Ja bih pio pivo, a on sok od borovnice. Ne bi’ dali nikome u kući da prozbori ni jednu jedinu riječ. Da se Nole koncentriše.

Koliko sam volio sa svojim sinom da gledam sportske događaje! Osjećao sam da ih on gleda drugim očima. Rasterećenim, punim sreće. Moje oči su natopljene gorkim iskustvima, porazima i poniženjima. Njegove su pune nade, entuzijazma. On je taj koji će naslijediti moje snove, koji će doći do onih odlučujućih pet minuta do njihovih ostvarenja, do mjesta gdje sam ja stao. Šta da mu poželim a da ga ne zajebem? Da ih ostvari, pa da mu život izgubi smisao? Da ih ne ostvari, pa da pati kao što sam patio ja poslije Videotona? On će morati svoj put da nađe sam. Ja sam tu koliko mogu da pomognem, povicima sa tribina, vriskom, bodrenjem, pjesmom zbog koje će naučiti da uživa u igri, pjesmom koja će ga odvesti do konačne pobjede! Ale ale, ale, ale! On bi mi na ovo rekao, imitirajući starije seljake, „Daće Bog, daće Bog“.

U tom periodu, punom nervoze i iščekivanja, teško je bilo prihvatiti činjenicu da smo svi postali nijemi posmatrači. Halaša, polusvijet, koji do prije par godina nije značio ništa, sada je uzeo sve u svoje ruke, postao je faktor, pisac istorije. Oni će, kako je to bilo zapisano na panou u mojoj osnovnoj školi, kada su nas primali u pionire, pisati istoriju krvlju a ne mastilom. Oh, da mi je doživjeti da se u mojoj zemlji istorija počne pisati olovkom. Bio bi to mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo.

Ta ista halaša nametnula je svoju igru i pravila. Oni dobri, pošteni ljudi, koje su krasile osobine jednog drugog, humanijeg svijeta, nestajali su sa javne scene, gubili se po kafanama i bircuzima, bježeći od histerije koja se polako ali sigurno uvlačila u svačiji stan, u svačiji život. Neki od njih pokušali su da ne obraćaju pažnju. Bili su toliko potreseni događajima da je jedino što im je ostalo bilo da zabiju glavu u pijesak. Zbunjeni lavinom koja nas pritišće, oni su, ne znajući, pakovali kofere za Kanadu, Australiju, Sjedinjene Države. Njihovo obrazovanje, vaspitanje i ubjeđenja nisu im dozvoljavali da shvate osnovne postulate vremena koje dolazi. Neki od njih sjedili su kod kuće, pušili i čekali da se nešto dogodi. Da se iznenada pojavi nekakva sila i riješi stvar. Ta nepoznata sila, međutim, radila je u suprotnom smjeru, na tome da se sukob rasplamsa. Neki, pak, nisu mogli vjerovati da će se desiti ono što se približavalo. Nadolazeće ratne strahote smatrali su optičkom varkom.

Nasuprot njima stajali su oni koji su osjetili trenutak da izbiju na površinu.

I dok je polusvijet počeo da se žari i pali, oko mene se moje društvo počelo topiti. Kao snijeg u proljeće. Kao u nekoj dječjoj igri u kojoj je pobjednik onaj koji ostane sam na kraju. Sanja i ja smo imali Janu i oko sebe kineski zid. Broj prijatelja smanjivao se iz godine u godinu, a to sam shvatao kao logičan proces, kao nešto od čega čovjek ne može da pobjegne. Kao starenje. Kako odumiru ćelije u ljudskom organizmu, odumiru i prijateljstva. Zaboravljaju se stari dani. Obaveze, htijenja i interesovanja razdvajaju nekada nerazdvojne, a njihovi putevi sve više i više idu u suprotnim pravcima. Još kad čovjek dobije dijete, život dobija novu funkciju, do tada nepoznatu. Moje Ja više nije u prvom planu, već na njegovo mjesto dolazi komad tebe u drugom organizmu. Taj lom svako mora da prođe. Neko se adaptira brzo, neko se pati, neko ne može da se oslobodi vlastitog ega, neko se ponaša kao dijete kraj djeteta, neko je ljubomoran na vlastito dijete, neko ga doživljava infantilno, kao uljeza, a neko konačno spoznaje smisao života. Naravno, ženi je lakše. Onaj odozgo dao joj je ulogu centarfora. „Mala, ti daješ gol! A ti, muškarčino, ti se snađi.“ To „snalaženje muškaraca“ nakon rođenja djeteta stvorilo je civilizaciju. Civilizacija je, u stvari, rezultat slobodnog vremena koje muškarac ima nakon što oplodi ženu.

Za Sanjin rođendan, posljednjeg dana marta, pojavi se naš stari drug iz srednje škole, Cober, za kog me vezalo duboko srednjoškolsko prijateljstvo, ona vrsta drugarstva koja krasi samo bogate životom, osjećanjima i duhom, jaranstvo koje je spremno na sve žrtve zarad nečega što stoji iznad nas. Cober je bio topao čovjek, duboko osjećajan, ali je u sebi nosio neki teret čije porijeklo nikad nisam mogao odgonetnuti. On je bio jedan od onih koje ne možeš da ne voliš, a u isto vrijeme od onih koji ističu svoju ličnost preko svake mjere. Mene i njega niko nije mogao razdvojiti. Spajali su nas naše Koševo (on je stanovao par kuća iznad mene), ljubav prema Azri (za neupućene, to nije žena nego poznata grupa iz osamdesetih), i neko tajanstveno međusobno razumijevanje koje vjerovatno zadobiju samo oni koji su zajedno proveli srednju školu. Sjećam se i jednog sunčanog popodneva koje smo Cober i ja proveli skačući obliveni znojem, u njegovoj sobi na Koševu, slušajući Azrin trostruki album uživo. Odvrnuli smo do daske dualov studio tako da je muzika, izlazeći iz dva teška, moćna zvučnika, tresla prozore susjednih kuća. Album se zvao Ravno do dna.

Cober je bio istovremeno i povučen i ekstravagantan. Posjedovao je harizmu koja nas je pritiskala toliko da smo svi u raji otpatili svaku njegovu ljubav zajedno s njim. Imao je Cober mana, kao što ih imam i ja. Ja možda i više od njega. Jer, evo, ležim ovdje u Kliničkom centru, ispod monitora na kome se oslikava rad mog napaćenog srca, pričam o njemu, dakle, nemam neke argumente da sam uspio u životu. Nemam argumente da sam u životu prošao bolje od njega. Hoću da kažem, mora da su moje mane dobrano odredile moj put ka hospitalizaciji. No, svak ima pravo na srčani udar, pa i ja.

Ali te mane, koje su nas krasile, u našem prijateljstvu nisu bile važne. Prosto, postoji vrijeme kad čovjek prijatelja gleda kao dio sebe i sve mu oprašta, sve razumije, ništa mu ne smeta, ne zamjera, čak i ne primjećuje. To je đačko doba, doba odrastanja, i jadan je onaj koji u to doba ima sud, njega težak teret pritišće, njemu najljepše doba prođe u vrednovanju, ali, jadan je i onaj koji poslije tog doba suda nema, nego i dalje ostaje u školskim klupama, slijep na poremećaje, kretanja, ljudska pomjeranja i dubinu svoje propasti. E, taj sam ti…

Elem, dođe Cober poslije toliko godina, i taj Sanjin rođendan zaista prođe u divoti Božijoj, iako posljednji dan marta devedeset druge nije obećavao blistavu budućnost ni nama, ni gradu u kom smo živjeli. Završi se veče u lagodnoj atmosferi, čak se ja ponudih, a Cober prista, da ga odvezem do kuće. Iskoristismo priliku u toj kratkoj vožnji, jer Sarajevo nije neke veličine, da prozborimo dvije-tri o politici. Tu delikatnu temu smo tokom cijele večeri vješto izbjegavali. Znali smo da je među nama podignut kineski zid, znali smo da nema ni jedne jedine tačke koja se može smatrati zajedničkom. Njemu je otac bio visoki funkcioner stranke koja je predstavljala narod u začetku i u ekspanziji, meni je otac bio profesor fakulteta gdje je predavao jezik koji je više pripadao kulturi kojoj se zaklinjao Cober. On se polako prilagođavao situaciji i od nekadašnjeg pankera, Džonijevog sljedbenika, sve se više približavao ilahijama i kasidama, a ja sam ostao neprilagođen i glup!

Rastasmo se sa uvjerenjem da ćemo se ubrzo ponovo vidjeti.

Uđosmo u april devedeset druge. Nervoza je rasla na svakom koraku. Meni su već prijetili po ulici, maske su padale kao lišće stare lipe s kasne jeseni, pričalo se svašta po gradu, da ovi ubijaju, da ovi kolju, da neće biti milosti. Na vratima stana mojih roditelja u Kranjčevićevoj ulici neko je stavio krstić. Besmisleno! Pa barem se u Sarajevu Srbin može otkriti po imenu i prezimenu. Zašto je neko stavio krstić pored imena Srđana Jankovića? Valjda kad krene klanje po kućama, ime govori dovoljno. Ili su lokalne paše već zapikale stanove u koje će ući onog momenta kad se za to steknu uslovi.

Jezive stvari su se počele događati. Mene je polako hvatala paranoja, moj stari drugar iz prošlosti. Kad god bih otišao u toalet, kroz prozor bih gledao dvorište naše zgrade u centru grada, dvorište koje danas zovu Mašinac. Gledajući to dvorište, ušuškano između velikih zgrada i skriveno od pogleda sa ulice, mislio sam samo jedno: Ovdje će nas streljat!

Prijetnje koje sam dobijao davale su mi pravo i da tako mislim, ali još uvijek je postojala nada. Nadu je, naravno, ugušila „međunarodna zajednica“. Kao što iskusni roštiljdžija nagura na novine tresku i suvo drvo i kresne upaljač, tako je međunarodna zajednica na šesti april, dan oslobođenja grada Sarajeva, odlučila da prizna Bosnu i Hercegovinu, koja još uvijek nije priznala samu sebe. Više nije bilo sumnje. Oni hoće da se mi pobijemo!

Trećeg ujutro, otišao sam do Estrade na kafu. Zabrinuta lica već su postala normalna pojava u zemlji koja postoji samo kao punkt novog ratnog žarišta. Perica je sjedio za stolom sam, gledajući kroz prozor Estrade na drugu stranu Miljacke. Na toj drugoj strani trebalo je da prave zgradu u kojoj će on imati novi stan. Perica je tog dana imao veliku prednost. Njegova supruga Mina, čvrsta i stabilna osoba, rasterećena suvišnih pitanja, bila je stjuardesa Jata. Pepi mi direktno ponudi opciju da se sve troje, Sanja, Jana i ja, tog dana popodne redovnim letom Jata prepakujemo za Beograd. On misli da ovdje nade više nema, a ja sam, kako reče, čovjek visokog rizika. Ja sam tad još uvijek gledao na stvari sa vedrije strane. Rekao sam mu, iz poštovanja prema njegovim godinama, da sam spreman da ga poslušam, ali da je možda pametnije sačekati da se vidi šta će se to dogoditi šestog. Perica mi odgovori da on ne gaji optimizam, ali da ponuda stoji. Jedan čaj, jedan sok od borovnice i vratih se kući.

Sanja je sjedila blijeda i izgubljena. To je jedina osobina koju moja žena nikada nije imala. Šta god da se desi, ona zna šta treba da se radi.

Rekla mi je da ju je zvao Cober. Da je rekao da će te večeri zatvoriti vodovod pošto će biti neke frke, pa bi dobro bilo, pošto imamo malo dijete, da napunimo kadu. Ako je neko u tom haosu mogao da ima informacije, to je bio on. Kako mi je to rekla, tako je ustala, okrenula se prema meni i izjavila kako ona taj film ne želi da gleda.

Ja aktivirah Peričinu ponudu i tog popodneva sa aerodroma Butmir avion boing 737 povede moju malu familiju i mene iz mog rodnog grada.

Na aerodrom nas je odveo Zena.

Bio je sjeban, ali, kao i uvijek, glumio je dobro raspoloženje. Divno je bilo osjetiti njegov pokušaj entuzijazma. Ja sam bio nemoćan da mu iskažem ljubav koju sam istinski osjećao. Bilo mi je toliko žao što ga nisam ljubio hiljadu puta za sav onaj život koji je ostao iza nas, nemjerljiv ma kakvim aršinima, bogat koliko i Tadž Mahal.

Avion je pravio posljednji krug iznad Sarajeva. Ispod mene, stiješnjen međ planinama, ležao je olimpijski grad. Prekrila ga noć, tamna i beskrajna. Kroz prozor boinga sedam tri sedam bacio sam posljednji pogled. Vidio sam ulice na kojima sam naučio da hodam, brda na kojima sam naučio da skijam, parkove u kojima sam naučio da ljubim. Znao sam izvor svake svjetiljke koja je te proljetne večeri iscrtavala moj grad. Svaki njegov ćošak, svaka zgrada u meni je ostavila neizbrisiv trag, pečat za nezaborav. Ljutio se ja na njega ili on na mene, mi jedan od drugoga pobjeći ne možemo.

Moje misli prekinu pilot aviona. Preko proferceralih zvučnika obavještavao nas je da će let do Beograda trajati trideset pet minuta i da ćemo letjeti na visini od devet hiljada petsto metara, prosječnom brzinom od osamsto kilometara na sat. Govorio je kao da je sve normalno. Kad da jedno dijete nije izgubilo svoj dom. Kao da sutra neće izbit rat.

Sletivši na aerodrom Surčin mnome ovlada osjećaj sigurnosti.

Kako krenu krvoproliće, tako krenu da curi sav bijes iz ljudskih duša. Ja postadoh izdajnik. Izdajnik grada koji bi me streljao treći dan rata, u dvorištu iza moje zgrade koje sam gledao iz toaleta. Silina srpskog besmislenog udara na Sarajevo izazva cijeli svijet i isprovocira dodatne reakcije „međunarodne zajednice“. Njima je to rokanje leglo ko kec na desetku. Imaju divnu priliku da ispune svoj cilj, a to je da se rat nastavi unedogled. To, naravno, srpska pamet nije mogla da dokuči. A nije mogla čuti ni savjete… Srbima su, u to vrijeme, u glavi odzvanjale gusle. Sad im odzvanja prevodilac u Hagu.

A grad se savio pod dvostrukom nesrećom, pod granatama i pod unutrašnjim terorom. Ali najveća boljka osta činjenica da njegovi simboli, djeca njegovih zlatnih godina, ne bijahu u njemu. Na mene su se žestoko navrzli, što je bilo i logično, jer Sarajevo misli da su Nadrealisti njegova svojina, da je sve ono što smo mi napravili rezultat košnice u kojoj smo obitavali, a ne pčela koje su je skrojile.

U halabuci koja nas je preplavila, čuh i Coberove stihove.

On je napisao pjesmu u kojoj je biranim riječima opisao sav moj „moralni i etički“ pad odlaskom iz grada. Jebo mi je sve po spisku. Ja, iskreno, nisam ni očekivao drugačije tumačenje moga samoevakuisanja. Bijes kojim je pjesma pisana blaga je verzija onoga što bi mi se desilo da sam ostao tamo. Neko iz njegovog plemena, sa slabijim živcima, ljut i u žurbi, objesio bi me za jaja. Zato sam i otišao. Divna pjesma koju mi je posvetio sa svom svojom ljubavi prema meni, samo je potvrdila mudrost moga postupka. Odisala je žaljenjem što nisam ostao, što sam pobjegao, a bila je to jedinstvena prilika da se konačno obračunamo.

Na jednom mjestu, međutim, on napisa da sam otišao jer su „… braća javila“.

E, tu se stvar komplikuje.

Bilo bi jednostavno da ovu rečenicu tumačimo tako što ćemo reći da mi je javio on, a pošto sam ja njega smatrao svojim bratom, tu bi iskaz bio istinit i nedvosmislen. Problem je što on, kad je to pisao, nije tako mislio. On, kada je napisao „javila braća“, nije mislio na sebe, već na „one s brda“, moje saplemenike. Prvo, to je laž. Nisu mi Srbi javili, javio mi je on.

A zašto je rekao da su mi javili Srbi, a ne on? Zašto bi lagao?

Zato što je ta pjesma prestala da bude njegova intima, već je postala propaganda. Njen cilj je bio da pokaže svijetu da su Srbi bili spremni za rat.

A drugo, on mene ne drži za brata. To se vidi iz pjesme koju mi je posvetio.

A mi smo se smatrali braćom! Pa kad je to on mene prestao smatrati bratom? Šta se to dogodilo između slušanja Azre i početka ratnih sukoba?

Desio se referendum za otcjepljenje Bosne od Jugoslavije. Tu mi je moj Cober rekao da mu ja više nisam brat. On je glasao Za, iako je znao da to mene boli. Ja sam to ozbiljno shvatio, pokupio stvari i otišao. Teško je živjeti u istoj zemlji sa onima koji te ne smatraju bratom.

Ja sam sve koji su rođeni od Vardara pa do Triglava smatrao braćom. Tako sam vaspitan i danas mislim da je to ispravno. Kakva sam ja budala! Jer, niko od njih mene nije smatrao bratom. Ja sam im bio samo privremeni brat, brat na određeno vrijeme. Kada je to vrijeme isteklo, prestao sam da budem brat i postao agresor.

Gle čuda! Agresor na svoju rođenu zemlju! Agresor na grad u kojem sam se rodio! To znači da sam agresor postao svojim rođenjem. A da li su i ostalih sto pedeset hiljada Srba koji su, poput mene, napustili svoj rodni grad isto bili agresori? Ako je to tačno, u tom slučaju, broj agresora prelazi jednu trećinu stanovnika Sarajeva! Malo veliki broj za agresora. Kako može jedna trećina rođenih Sarajlija da budu agresori na svoj grad? Nešto nije u redu… ne uklapa se. Možda nisu agresori? Drugim riječima, moramo da se zapitamo ko je tu agresor. Da nisu onda agresori druge dvije trećine?

Čovjek može da ode iz svog grada, pa da se u njega vrati kao neprijatelj, ali ne može da se vrati kao agresor, naročito ako tu istu počast dijeli sa još sto pedeset hiljada ljudi iste nacije.

Kako ogromna većina od tih Srba nije uzela oružje u svoje ruke, a ja sam eklatantan primjer takvog čovjeka, čime li se ispoljila naša agresija? Negativnom energijom? Spiritualističkim mantrama? Čaranjem i baranjem? I na kraju krajeva, kakvi smo mi to jadni agresori kada smo otišli iz svog rodnog grada, s namjerom da se u njega više ne vratimo? Nas više nema! Niko od nas neće da se vrati! Kakvi divni agresori!

No, oslobodimo se politike, krenimo logikom.

Jasno je da mi moramo biti nazvani drugačijim imenom. A koje to ime mi zaslužujemo? Potražimo ga zajedno.

Kako se nazivaju ljudi koji su nasilno istjerani iz svojih domova i sada žive na drugim lokacijama na planeti, daleko od kuće u kojoj su rođeni?

Izbjeglice.

Ja živim u Beogradu, ali ja nisam odavle. Ja sam iz Sarajeva, samo što sam otuda otjeran.

A kako se zove čin u kome jedna grupa ljudi otjera drugu grupu ljudi iz grada u kome su živjeli zajedno?

To se zove čišćenje.

A ako, kojim slučajem, ova prva grupa ljudi pripada jednoj, a druga drugoj naciji, religiji ili etničkoj grupi, kako se to zove?

To se zove etničko čišćenje.

A ako je ta akcija koju nazivamo etničko čišćenje obuhvatila najmanje sto pedeset hiljada ljudi, kako se to zove?

To se zove etničko čišćenje velikih razmjera!

E, sad shvatam zašto me zovu agresorom. Da me ne zovu tako, morali bi me zvati onako kako ja zovem sebe.

Žrtva etničkog čišćenja!

Eto, takva je Bosna. Jedino mjesto na svijetu u kojem te jebu pa kažu da si silovatelj.

U cijeloj istoriji ove napaćene zemlje kroz koju su prolazile vojske, pljačkale horde, sudarale se civilizacije, padale imperije, nagonila razna pisma i alfabeti, samo je jedan car carevao za vijek i vijekova. Njegovo ime je Laž.

A laž boli.

Razumijem patnje ljudi pod granatama, ali ne razumijem da se kao odgovor traži laž. Laž je bila integralni dio rata, smisao koji ga pokreće, smisao postojanja. Na laži se podigla država, nacija, kultura, laž je nešto sa čim živimo.

Ali nije laž kriva. Ona radi svoj vjekovni posao. Mi smo na nju pristali. Lakše nam je. Lakše je Coberu bilo okriviti mene nego uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu između njegovih političkih svjetonazora i reakcije komšija sa Pala. Sa istinom, život je teži. Mora da se misli, da se traži duboka suština sukoba. Laž je jednostavna, brza, nađete je u enciklopediji, vikipediji, na guglu, fejsbuku. Pristanete na nju jer vas oslobađa odgovornosti. Neko drugi je slago, ne vi. Niste vi krivi što svi oko vas lažu. Broj ubijenih, silovanih, raseljenih, sve se lagalo. Strašno! Kao da to nisu bili ljudi, od krvi i mesa, puni smijeha ili suza, sa svojim snovima i nadama, natovareni brigom ili srećom, ljudi, a ne brojevi. Valja nam svima oboriti pogled pred tim silnim grobovima, mezarima i humkama, što ostaše rasuti po bosanskoj zemlji nakon velikog pira, i tražiti oprost ne samo zbog toga što su oni živote izgubili uludo, bez ikakvog smisla, već i zato što se prema njima danas odnosimo kao prema posebnoj vrsti robe, argumentu zgodnom za prekrajanje istorije, glavnim junacima blijedih holivudskih filmskih pokušaja, važnom resursu za razvoj ratnog turizma.

Ali, jebiga. Sve to prekriva ruzmarin i šaš.

Sada, dok ležim ovdje, ispred mehanizma koji otkriva začepljenja u mojim krvnim sudovima, mislim o tome kako je sve to toliko nevažno. Kako sve te laži, survavanja, podozrenja, mržnja, ratovi, mrtvi, pogan, fukara i jad ne predstavljaju ništa u odnosu na jedno sunčano popodne koje smo Cober i ja, mokri od znoja, preskakali u njegovoj sobi na Koševu, slušajući Azrin trostruki album uživo, koji se zove Ravno do dna.

PRE RATA: »Staro« Zabranjeno pušenje…

…i kadrovi iz Top liste nadrealista

POSLE RATA: No Smoking Orchestra foto: reuters