img
Loader
Beograd, 5°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Priče o potčinjenosti

03. decembar 2014, 12:33 Teofil Pančić
Copied

Laslo Marton: Ubica L. M. preveo Marko Čudić Levo krilo, Beograd 2014.

Do tada je Hoan mislio da je on on i niko drugi do on sam. Mislio je da ga vole, da paze na njega i da će ga poštedeti. Sada je shvatio da je uzaludna sva ljubav, jer je ljubav osuđena na neuspeh. Uvideo je da je u zabludi svaki pas koji pomisli da je drugačiji od ostalih pasa. Greši svako ko misli da ima pravo na život samo zato što veselo maše repancetom.

Ako nikada ranije niste čuli za Lasla Martona (rođ. 1959), znajte da delim vaše ne baš dično ignorantstvo. A radi se o vrlo afirmisanom mađarskom prozaiku srednje generacije, kojeg sada premijerno možemo da čitamo na srpskom zahvaljujući Marku Čudiću.

Ovo je važno, to jest, nije slučajno da spominjem prevodioca već u drugoj rečenici teksta: mladi Čudić, iako još relativno nevelikog opusa, već stiče laskav status pouzdanog vodiča kroz bespuća književnosti severnih suseda (dovoljno je setiti se da je prvi kod nas preveo jedan Krasnahorkaijev roman); to će reći da će svaki iole obavešten čitalac obratiti pažnju na knjigu koju je preveo M. Č., taman da mu je njen pisac potpuna nepoznanica.

Elem, ko je L. M.? Hm, koji L. M., onaj iz naslova ili onaj koji je napisao tog koji je u naslovu? Ili je to jedan te isti? Ne, to nikada nije jedan te isti, pa taman pisac i govorio „o sebi“. Što Laslo Marton kanda i čini, ali to opet ne znači da je naslovni L. M. – on… Naprotiv, taj istoinicijalski dvonožac biće je kakvo ne biste voleli da sretnete (ni Marton nije voleo), mada takva bića ipak srećete: recimo, u vojsci. Pa bila ona Jugoslovenska narodna armija ili armada Narodne republike Mađarske. Komplikovano? Naravno da izgleda komplikovano, Marton je ipak neka vrsta postmoderniste, ali zapravo je sve „pod konac“, baš kao u vojsci. I baš zato, hajde da, po uzoru na ljupki desetarski dril, krenemo ispočetka.

Ubica L. M. neobično je, žanrovski neuhvatljivo prozno ostvarenje: roman nije, a nije ni zbirka priča, u iole uobičajenom značenju. Knjiga od dvestotinak strana sastoji se od tri prozne celine (naslovna, Uzbudljive ruševine i Osrednji zubar) koje sasvim normalno funkcionišu kao zasebne celine, ali ih na nekom sublimnom nivou ipak sve povezuje i zaokružuje u celinu. Zato o njenoj žanrovskoj naravi ipak najbolje svedoči podnaslovna definicija, dakle ona koju je dao sam autor: „pripovesti iz jednog romana“.

Eto nas opet na početku. O čemu se radi u tom romanu (koji to nije)? Autor i sam o tome eksplicitno zdvaja na nekolikim mestima, ali ovoliko je jasno: to su priče o nasilju nad ljudskom prirodom, i o potčinjavanju, to jest potčinjenosti, kao najčešćoj strategiji preživljavanja. Možda zvuči „dramatično“, ali uopšte nije, jer malo je „tragedije“ u ovih dvestotinak stranica, ako izuzmemo činjenicu da je sve to zajedno jedna velika čovekova tragedija… Naslovna priča reminiscencija je na davne dane služenja vojnog roka u komunističkoj, sovjetizovanoj Mađarskoj. Ako ste služili JNA kadar, to vam je sve to isto, samo još gore i brutalnije. Hiperprodukcija besmisla, ritualizovana okrutnost, plebejski galgenhumor, čizma u lice koja povremeno prestaje da bude metafora. A iznad svega: ogromno, preogromno traćenje vašeg životnog vremena. Stilski je to negde „najkonvencionalniji“ deo knjige, takoreći suvi, brutalni realizam, mada i on začinjen metaliterarim ispadima koji će u trećoj priči doživeti apoteozu. Okej, može se sve to zajedno čitati i kao priča „o totalitarizmu“, ali mnogo je to, mnogo složenije od nekakve smešno okasnele „disidentštine“. Martonu je „narodna vojska“ jedne propale okupirane tvorevine samo zgodan teatar okrutnosti u koji baca svoje „ljudiće“ (kako je govorio Muharem Pervić; otkud li mi sad on?) da se koprcaju.

Druga priča, daleko najkraća, kao da je nekakav pomalo onirični intermeco: „tipična“ mađarska porodica u osvit tranzicije putuje na more u susednu zemlju u kojoj besni građanski rat. Nema „stvarnih“ toponima, ali lako prepoznajemo Hrvatsku i širi kontekst umiruće SFRJ. Njihov sin je malkice bizarno opsednut ruševinama drevnih tvrđava; u povratku kući, porodica lakomisleno kreće u unutrašnjost zemlje, baš tamo „gde se puca“, u potragu za ruševinama iz predratnog turističkog bedekera. I šta onda bude, otmu ih i zakolju Jedni ili Drugi? Sve vuče na to, ali autor odluči – i to nam saopšti – da im se neće dogoditi ništa strašno, i da će se srećno vratiti kući; što opet ne znači da sve to neće otvoriti neke pukotine u njima, u koje bi onda moglo da se naseli ko zna šta…

Osrednji zubar na stotinak strana ševrda kroz tragikomične ljudske sudbine, ponačešće junaka sapetih i neostvarenih u nečemu za šta su voleli misliti da je agens njihove ljudske realizacije, onemogućene sponama porodičnih, klasnih, psiholoških, seksualnih i raznih drugih stega, a sve u Mađarskoj – mada bi, sa folklornim različicama, moglo biti i bilo gde drugde, a ovde naročito – od vremena socijalizma pa do danas. Marton počne da nam izlaže jednu ljudsku sudbinu, i taman kad pomislimo da je ovo „priča o njoj“, on pređe na drugu, pa na treću, pa se malo vrati gde je bio, pa krene negde sasvim drugde… Idealno za nečitljivi galimatijas, osim što uopšte nije; štaviše, što se razobručenije poigrava tzv. horizontom čitaočevog očekivanja, to je bolji.

Pa dobro, ali ko je na kraju taj ubica L. M., i je li stvarno nekoga ubio? Bolje vam je da ne znate, a da je ubio – ubio je. Nije to njemu ništa. Kao ni Laslu Martonu da te provoza kroz ovih dvestotinak strana tako da se, još ošamućen, pitaš: šta ovo bi? Ali pouzdano znaš da hoćeš još.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Festival

20.decembar 2025. S. Ć.

„Festival u.prkos“ savremene umetničke igre kao čin otpora zaboravu

Festival „Dani Smiljane Mandukić“ biće održan uprkos činjenici da nije podržan, opstajući isključivo zahvaljujući posvećenju njegovih organizatora i učesnika

Milena Radulović dobila je Gran pri ne: Bitefa ne samo zbog uloge u „Procesu Peliko“, već i zbog svega što je napravila za sve žene u regionu.

„ne:Bitef“

19.decembar 2025. B. B.

Mileni Radulović Gran pri „ne:Bitefa“

Milena Radulović dobila je Gran pri ne: Bitefa ne samo zbog uloge u „Procesu Peliko“, već i zbog svega što je napravila za sve žene u regionu

Intervju: Nenad Pavlović, reditelj

18.decembar 2025. Bratislav Nikolić

Stvaralaštvo je jedini protivotrov za smrtnost

Reč je o odnosu između oca i sina, o suočavanju sa konačnošću očinske figure, što se uvek događa iznenada bez obzira na to koliko se u mislima pripremali za to

Striming

18.decembar 2025. Zoran Janković

Dok nuklerani projektil leti prema tebi

Kuća dinamita, režija Ketrin Bigelou, igraju Idris Elba, Rebeka Ferguson, Gabrijel Baso; Netflix 2025.

Pozorište

18.decembar 2025. Marina Milivojević Mađarev

Rekonstrukcija užasa

Proces Peliko, režija Milo Rau
“Ne: Bitef”

Komentar
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić u Ovalnoj sobi Bele kuće sa Donaldom Trampom

Pregled nedelje

Zbog čega Tramp ne može da smisli Vučića

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“

Filip Švarm
Predsenik Srbije Aleksandar Vučić u Briselu u sedištu Evropske unije pred zastavama EU

Komentar

Ili Vučić ili EU

Građani Srbije nalaze se pred izborom: ili Vučić, ili Evropska unija. Sve ostalo je prazna priča

Andrej Ivanji
Niko od nas nema prava na odustajanje od slobode. Neprihvatljivo je klonuti duhom. Neprihvatljivo je napuštanje poslednje linije odbrane.

Komentar

Poslednja linija odbrane: Gotov je!

Niko od nas nema prava na odustajanje od slobode. Neprihvatljivo je klonuti duhom. Neprihvatljivo je napuštanje poslednje linije odbrane. Jer juriš varvara na tužioce i sudije njihov je poslednji atak. Iza toga je ambis

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1824
Poslednje izdanje

Propast projekta “Generalštab” i podizanje optužnice protiv ministra kulture

Dan kada im je krenulo nizbrdo Pretplati se
Intervju: Slobodan Beljanski, advokat

Demon zla hara našom državom

Intervju: Nikola Radin

Budžet Beograda – bankomat za povlašćene

Novi Pazar: Bitka za DUNP

Razvejavanje neznanja, propagande i predrasuda

Intervju: Anja Šifrin, predavačica na Univerzitetu Kolumbija

Suočavmo se sa fašizmom

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1824 18.12 2025.
Vreme 1823 11.12 2025.
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure