Dva oka u glavi

Za „Vreme“ iz Podgorice

Dok nove vlade u Podgorici nema ni u naznakama, deo opozicije odbija da prizna rezultate izbora, da prekrati vrijeme narodu željnom novih nastavaka u serijalu „Državni udar“ potrudili su se prvo glavni specijalni tužilac za organizovani kriminal i korupciju Milivoje Katnić, a onda i srpski premijer Aleksandar Vučić.

Obojica su, tvrde, dali sve od sebe da Crnu Goru sačuvaju od terorizma i da premijeru Milu Đukanoviću ni dlaka sa glave ne fali dok se ne završe izbori. Prema Katniću, smijenjeni komandant srpske Žandarmerije Dikić, uz logistiku nindža-ravnogoraca, obučenih ribara, krojača i keramičara, zamalo je Crnu Goru zavio u crno.

UMALO KRV DA POTEČE

„Ova teroristička grupa uz prolivanje nevine krvi građana je htjela da zauzme Skupštinu, zarobi premijera i komanduje Skupštinom“, kazao je Katnić u dramatičnoj ispovijesti na televiziji Vjesti, u četvrtak 20. oktobra.

Svega je tu bilo, kriptovanih telefona, procurelih transkripata, posebno šivenih uniformi koje su „skoro kao one koje koristi crnogorska policija“, dronova, oružja koje je nađeno pa uništeno u nekoj trećoj zemlji iako je istraga u toku, planiranog pucanja po građanima okupljenim ispred Skupštine… ali i navodnih terorista koji su se pokajali.

Odgovarajući zašto je iz grupe od dvadeset osoba koje su uhapšene na dan izbora u Crnoj Gori šest odmah pušteno, tužilac je kazao da su „dobrovoljno odustali od izvršenja terorističkog napada“, kako tužilaštvo kvalifikuje to krivično djelo i dodao: „Činjenica je da je za nedjelju veče bio planiran užas dosad neviđen.“

Bivši oficir JNA i vojni sudija iz devedesetih koji je „planetarnu slavu“ dobio nakon što je podigao optužnicu protiv bivšeg predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića, Katnić je kazao da za sve to što je rekao ima i dokaze i založio svoju čast, obraz i poštenje.

VUČIĆ MILA ČUVA

Nakon toga su se u Crnoj Gori neizvjesnost i strepnja mogli rezati nožem, sve dok punih osam dana nakon navodnog državnog udara i pet nakon što je Katnić olakšao dušu, Vučić nije saopštio da je zapravo on i niko drugi sačuvao glavu Đukanoviću.

Vučić tvrdi da su se na Đukanovića bili namjerili mnogo opasniji od Dikića i ostale bratije, neko koji je računao na pomoć „inostranog elementa“.

Građani Crne Gore su u skoro stoprocentnom odzivu bili ispred malih ekrana prateći Vučićevo live obraćanje naciji u ponedeljak, 24. oktobra. Na kraju su svi bili zadovoljni: opozicija Vučićevom tvrdnjom da nijedan političar nije bio umiješan u navodni državni udar, da Dikić na kraju i nije tako opasan, odnosno da državnog udara nije ni bilo, a provladini mediji su slavili još jednu potvrdu da je Đukanoviću maltene život visio o koncu uoči izbora, sve dok Srbija nije spriječila katastrofu. Slavlje su im malo pokvarili Vučićevi navodi da „u slučaj nisu upleteni ni političari iz Srbije, niti iz Crne Gore“, što su mediji pod direktnom kontrolom Đukanovića objavili dan ili dva nakon izbora. Ko, kad, kako, zbog čega… manje je važno.

OPTUŽBE I PROTIVOPTUŽBE

Proruski Demokratski front je u utorak, 25. oktobra, tražio ostavku Katnića i da se procesuiraju svi akteri fabrikovane afere zvane „državni udar“, „koja je ionako problematičan izborni proces učinila neregularnim“, te da je vladajući DPS „protivustavno zloupotrijebio Specijalno tužilaštvo, policiju i Agenciju za nacionalnu bezbjednost i stvorio atmosferu ratnog stanja“.

Đukanović je u utorak kazao da se osjeća sigurno, ali nije propustio priliku da još jednom Demokratski front, svog glavnog političkog protivnika, dovede u vezu sa grupom srpskih državljana koji su osumnjičeni za terorizam.

BOG I TALIK

Osim Bratislava Dikića, crnogorsko tužilaštvo je kao vođu navodne kriminalne grupe označilo Aleksandra Sinđelića Sinđu, državljanina Srbije koji se po sopstvenom priznanju i dalje slobodno šeta Beogradom jer ga niko i ne traži. Tužilaštvo danima izbjegava da saopšti je li za Sinđelićem raspisana potjernica i da li je traženo njegovo izručenje iz Srbije. U izjavi za srpske medije Sinđelić je kazao da ne poznaje Dikića i da je u Crnoj Gori posljednji put boravio 2002. godine.

U međuvremenu se, kao u svakom dobrom dramskom zapletu, pojavio i zaštićeni svjedok, Mirko Velimirović (45) iz Zubinog Potoka. Jedan od onih šest koji su odmah pušteni jer su se pokajali.

Iako je tužilac Katnić kazao da su informaciju dobili „onako kako su je Crnogorci uvek dobijali, uz pomoć Boga i junačkog talika“, izgleda da je Velimirović taj koji je sve „otkucao“.

Kako piše podgorički dnevnik „Vijesti“, pozivajući se na naredbu za sprovođenje istrage specijalnog tužilaštva, Velimirović je prijavio podgoričkoj policiji da se grupa kojom rukovodi Dikić priprema da na dan izbora „ubija crnogorske građane i uhapsi premijera Mila Đukanovića“.

Dikić, naravno, negira bilo kakvu umiješanost u djela koja mu se stavljaju na teret. Tvrdi da je u Crnoj Gori boravio zbog zdravstvenih razloga i da posjeti manastir Ostrog kod Nikšića.

U razgovoru sa predstavnikom Savjeta za građansku kontrolu policije, Aleksandrom Sašom Zekovićem, Dikić je tvrdio da mu je crnogorska policija podmetnula dokaze – ključevi i telefon koji su mu oduzeti tokom hapšenja nijesu njegovi, već mu ih je neposredno prije toga dao „policijski saradnik“. Dikić negira vezu sa ostalim uhapšenima.

KROJAČ, MUZIČAR, RIBOLOVAC

Osim Dikića, među uhapšenima su osobe različitih profesija – diplomirana scenografkinja, građevinska tehničarka u penziji, keramičar, poljoprivrednik i taksista, krojač, muzičar, ribolovac, kao i vozač bolničkog saniteta. Mnogi u Crnoj Gori i to vide kao još jedan dokaz da je navodni državni udar u stvari dobro isceniran plan ljudi bliskih Đukanoviću. Većina uhapšenih jeste priznala da su simpatizeri ili pristalice Ravnogorskog pokreta i da je to razlog njihove posjete Crnoj Gori.

„Moj pradjeda Milan je nosilac Albanske spomenice i mi negujemo na taj način tu tradiciju. Uvek kad mogu obilazim i idem na četničke skupove. Najčešće pomažemo radom po manastirima“, rekao je Zekoviću uhapšeni Šapčanin koji je poljoprivrednik i taksi vozač.

„Sramota me je što sam ovoliko potresao svoju porodicu. Ništa o ovome ne znam. Ne mogu da shvatim, stalno razmišljam, kako sam došao u vezu sa ovim“, rekao je pedesetdvogodišnji krojač koji je, kako kaže, u Crnu Goru došao kako bi, kao i Dikić, posjetio manastir Ostrog.

TERORISTA DO TERORISTE: Zekoviću, istraživaču ljudskih prava iz Savjeta za građansku kontrolu policije, ovo nije prvi izvještaj koji sastavlja o tretmanu osumnjičenih za navodni državni udar.

Isto je radio i 2006. godine, kada je crnogorska policija uhapsila 17 etničkih Albanaca pod optužbama vrlo sličnim kao za Dikića i ostale.

U policijskoj akciji „Orlov let“, 9. septembra 2006. godine, pohapšena je grupa sa područja većinski albanske varošice Tuzi, u blizini Podgorice. Optuženi su da su uz pomoć OVK sa Kosova planirali da izvedu „terorističke akcije i ugroze ustavni poredak“. Otkriven je i arsenal oružja, ali je na sve to ipak pala sumnja jer je akcija izvedena dan uoči prvih parlamentarnih izbora u tada nezavisnoj Crnoj Gori.

Đukanović je dobio izbore, jedan mandat više u posebnoj izbornoj jedinici za albansku manjinu. Viši sud u Podgorici osudio je u avgustu 2008. godine grupu kaznom zatvora od ukupno 51 godinu, ali je taj slučaj i danas predmet spora pred Sudom za ljudska prava u Strazburu.

Većina osuđenih je podnijela zajedničku tužbu u kojoj tvrde da su od trenutka hapšenja i narednih dana, u toku policijskog pritvora i prilikom privođenja istražnom sudiji, bili maltretirani radi iznuđivanja iskaza. Naveli su i da su bili tučeni, lišeni hrane, zlostavljani verbalno i na osnovu etničkog porijekla i da su im prijetili policajci. Država je više puta negirala da su uhapšeni Albanci, od koji neki državljani SAD, bili žrtve torture i maltretiranja.

Sličan „državni udar“ planiran je i krajem 1997. godine, uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, kad su se lomila koplja između Momira Bulatovića, nekadašnjeg saveznog premijera i Đukanovića. Takođe u spektakularnoj akciji u podgoričkom hotelu Ljubović uhapšena je grupa od jedanaest članova „ubačena iz Beograda i Novog Sada“. Svi pohapšeni su tada proglašeni pripadnicima crvenih beretki, a oružje je trebalo da im obezbedi i doturi „kriminalna grupa iz Nikšića“.

Đukanović je, naravno, dobio izbore a Vrhovni sud Crne Gore je pet godina kasnije sve tada uhapšene oslobodio odgovornosti.

U prvom „državnom udaru“ u novijoj crnogorskoj istoriji, crnogorska tajna policija, u akciji pod šifrom „Lim“, krajem januara i početkom februara 1994. godine hapsi kompletno republičko i opštinska rukovodstva Stranke demokratske akcije, SDA, u Crnoj Gori. Svi su uhapšeni pod optužbom da su „planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu ‘Sandžak’“.

Za samo nekoliko dana iza rešetaka našlo se gotovo pedeset funkcionera i članova SDA u slučaju koji su obilježile brojne optužbe za torturu i nečovječno ponašanje prema privedenim političarima.

Nakon skoro deceniju sudskog procesa svi su oslobođeni optužbi a akcija „Lim“ je dobila svoj epilog tako što je sud presudio da je država Crna Gora dužna da isplati obeštećenje svim oštećenima, ali samo za dane koje su nepravedno proveli u zatvoru. O nadoknadi zbog mučenja i torture nije bilo ni riječi.