

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


U ponedeljak uveče, na još jednoj vanrednoj konferenciji za novinare – sasvim nepotrebnoj, štaviše štetnoj – premijer Vučić se još jednom ugruvao bez potrebe. Nije rekao ništa osim suvišnih kleveta, nejasnih aluzija i uopštenih pretnji, kao i obično, nažalost. Opet se svađao sa novinarima, obećavao nešto u vezi s nečim drugim, neodređeno, pazeći da negde ne kaže nešto konkretno – osim što je optužio jednog čoveka da je "engleski špijun", što je prošlo bez komentara. To mu nije trebalo, sve zajedno; bolje bi mu bilo da tu konferenciju nije ni sazivao, kad već nema šta da kaže
Odmah je bilo jasno da tu nešto nije u redu: Aleksandar Vučić izašao je pred govornicu upadljivo nervozan; pravio je dugačke pauze u rečenicama; tražio reči; svadljivo (što nije ništa novo) reagovao na nešto što niko nije pitao; grdio novinara koji nije ni postavio pitanje; hvalio jednog drugog zbog naručenog pitanja; itd. Jedina novost bila je što je na binu doveo tri gospodina, od kojih je jedan bio tužilac kome se dva-tri puta obratio za dozvolu da nešto osetljivo saopšti zabezeknutoj javnosti. Taj postupak vredan je svake pohvale, ali je – nažalost – došao prekasno: da je prethodnih godina imao nekog takvog tužioca pored sebe, ne bi se bio epohalno ugruvao u nekoliko navrata – Beograd na vodi, žandari, helikopter, Savamala, Kosmajac. Dobro: bolje ikad nego nikad, samo neka vodi tužioce sa sobom i ubuduće, biće mu lakše.
Ta još jedna suvišna i štetna konferencija održana je posle veoma kratkog (manje od 60 minuta) sastanka Biroa za koordinaciju službi bezbednosti Vlade Srbije; čim je toliko kratak, nije bio ni potreban: šta su oni tu imali da raspravljaju, kad već sve znaju? Donekle nepromišljeno, na sav glas je najavljena ta pres-konferencija, očigledno još pre nego što su se dogovorili šta će da kažu, a šta neće; ispalo je da više neće, nego što hoće, pa je Vučić izašao pred mikrofone i kamere zbunjen, nespreman i nezgrapan.
ŠPIJUNI U RUKAMA: Počeo je uopštenim pretnjama dilerima droge koji da će „dobiti po gubici“, iako policija taj posao radi koliko i kako može – s obzirom na okolnosti, je li; Kosmajca nije pominjao. Onda se, na putanji za koju će se ispostaviti da vodi nizbrdo, okrenuo ka Upravi kriminalističke policije MUP Srbije, čiji je „visoki funkcioner“ prodavao na fleš-memoriji operativne obrade UKP jednoj prijateljskoj stranoj sili (ministar Stefanović dr Nebojša dodaće sutradan, u utorak, da je to trajalo jedno duže vreme). Strana sila je već bila identifikovana ranije (pre koju nedelju dana) kao SAD, u nemuštom saopštenju da je pronađen „špijun CIA“ u UKP i – ništa nakon toga. Kad se već bavimo hladnoratovskim poslima, taj se „špijun CIA“ lepo uhapsi, preda tužilaštvu posle 48 sati policijskog zadržavanja, pa se stvar odvija u okviru „institucija sistema“, tako dragih premijeru i ministru unutrašnjih poslova. Dobra hladnoratovska tradicija traži i da neimenovani „američki diplomata“ koji je na vezi držao špijuna iz UKP bude proteran iz Srbije kao persona non grata, a zbog kršenja diplomatskih konvencija itd. Ne znamo da li je neko proteran. Vučić je stvar predstavio veoma elastično: mi ga imamo, a da li je predmet „pritvorski“ neka odluči tužilaštvo. Dakle: ako ga imate, držite li ga u zadržavanju do 48 sati; jeste li ga predali tužiocu; gde je – na slobodi ili gde? I ko je to, što je najvažnije? Ministar Stefanović samo kaže da „ga imamo u rukama“. Pritom naglašava da se ime osumnjičenog ne saopštava dok postupak traje, ako nije reč o Kosmajcu, valjda. Američki ambasador – naravno – kaže da ne zna ništa o tome; a šta bi drugo rekao?
PUTANJA KRETANJA, IZ SEKUNDE U SEKUND: Obećao je i nesagledive rezultate nečega što ne znamo šta je, ali videće oni svoje (kao i Kosmajac, valjda), „dobiće po gubici“. Pominjao je fluktuacije cena droge na ulici, što je opštepoznati parametar, ali bez preciziranja kada su cene padale, a kada su rasle. Tu treba dodati i da ozbiljne mreže narko-dilera jako vode računa da ponuda ne opadne, pa da cene na ulici porastu, jer to vodi nasilju, pljačkama i nestabilnosti, što narko-dilerima ne odgovara, jer privlači pažnju javnosti i policije. Ali, to je druga priča, malo duža: prevelike su pare u pitanju, kao da vam objasnimo…
Onda je premijer, donekle preko volje, prešao na najdelikatniji deo dnevnog reda: na Crnu Goru i prateće afere. Tu je došlo do izvesnih nedoslednosti. Naime, premijer Vučić je pre nekoliko dana pominjao „ravnogorce“ iz Zubinog Potoka i Bratislava Dikića, bivšeg komandanta Žandarmerije MUP Srbije koji „govore protiv vlade svakoga dana“, kao i komandira stanice policije u Zubinom Potoku, nekog Seljimaja, koji da je bio na vezi sa crnogorskim službama bezbednosti i javljao im šta „ravnogorci“ smeraju, pa je tako došlo do onih spektakularnih hapšenja u Crnoj Gori na dan izbora. Kako je Vučić znao šta je Seljimaj pričao sa Crnogorcima, šta Dikić i „ravnogorci“ misle o vladi Srbije, mi ne znamo; možda zna BIA. U ponedeljak, međutim, čuli smo drugačiju i konfuzniju priču: ukratko, oni uhapšeni u Crnoj Gori nisu oni koji su pratili „putanju kretanja, iz sekunde u sekundu“ Mila Đukanovića, već su to ovi odavde, a za šta da imaju dokaze, „materijalne i priznanja“, kao „uniforme“ (ne kaže se koje i kakve“), neke telefone za koje Vučić nije dobio dozvolu prisutnog tužioca da precizira. Nismo saznali ni ko su ti ljudi uhvaćeni ovde na osnovu „elemenata inostranosti“ (štogod to značilo); jesu li zadržani na 48 sati, jesu li predati tužilaštvu i uopšte kakav je njihov krivično-pravni status, kao ni za „američkog špijuna“. Sve u svemu, kao da živimo u vanrednom stanju potpunog bezakonja i revolucionarne pravde – kakve-takve. Da li to ima veze ili nema sa crnogorskim izborima i panikom namerno izazvanom sa ove ili sa one strane – takođe ne znamo, mada razni „analitičari“ imaju razne teorije, kao i obično. Cela priča od ponedeljka uveče, međutim, deluje krajnje konfuzno i protivrečno. Sada više nisu oni, nego su ovi; nema više „ravnogoraca“ iz Zubinog Potoka, mada ima nekog neimenovanog „bašibozuka“ za koji ne znamo ko su i odakle su; koje i kakve „uniforme“ i sredstva veze? Ko su ti ljudi, s kime su bili na vezi, šta su hteli? Nema odgovora, a pravi se gromoglasna konferencija za novinare. U normalnom svetu, gde imaju normalne vlade, takva posla prvo se završe, pa se posle prave pres-konferencije sa gotovim rezultatima na izvol’te. Zašto se Vučić po ko zna koji put zatrčava pre vremena, nepromišljeno i lakomisleno – mi ne znamo. Ima teorija da je on svestan da mu rok trajanja polako ističe, ali sve i da je tako – u šta sumnjamo – to nije baš najbolji način.
JULOVAC U SLUŽBI NJENOG VELIČANSTVA: Na kraju je premijer Vučić konačno postao precizan: iznervirano je izjavio da je Zoran Čičak, bivši julovac i agent britanske obaveštajne službe (tako je rekao), pustio na svom blogu informaciju da on, Vučić, ima na nekom bankovnom računu u Švajcarskoj neke grdne pare, a on „ni dukata“ (dvaput) nije stekao od kada je u politici. To što je neko „julovac“ jedna je stvar; Aleksandar Vulin je, na primer, julovac sa dna kace, ali Zoran Čičak nije: on je napustio JUL 1995. Druga je stvar optužiti nekoga da je britanski špijun; to je već ozbiljna stvar; trebalo bi takvu optužbu potkrepiti nečime, ali takve dokaze nismo čuli. I šta sad? Ništa, jer je reč o ličnoj netrpeljivosti, što znači da Vučić ima slobodu da opljune bilo koga za bilo šta; u ovom slučaju Čička zbog satire na internetu. Važno je da je ostao žigosan kao „engleski špijun“, pa neka vidi šta će. Dragoslavu Kosmajcu su barem našli neki sporni porez, kad već nije „najveći balkanski narko-diler“ (A. Vučić); šta će naći Zoranu Čičku?
Ova konferencija za novinare od ponedeljka u osam uveče nije bila potrebna nikome, ponajmanje Aleksandru Vučiću. Prisutni novinari bili su tu – kao i obično – u trpnom stanju, strepeći koga će Vučić uzeti na zub, ali premijer je morao da povede računa o onome šta priča, kad već novinari ne smeju da ga pitaju ništa, mada su pitanja očigledno bila potrebna, štaviše nužna – ali ih nije bilo. Zašto? Zato, pljunete nam pod prozor; ako pitate, pitaće vas korporativni poslodavac da šta ima da pitate kad je sve jasno?
Jasno je.


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve