Izložba "Male priče" reditelja i vizuelnog umetnika Dejvida Linča biće predstavljena u tri galerije Kulturnog centra Beograda, povodom šezdeset godina postojanja ove kulturne institucije
Dejvid Linč, koji ima status kultnog reditelja iako je prije svega vizuelni (likovni) umjetnik, kaže da je počeo da snima filmove samo zato što je želio da se njegove slike kreću. Fotografija je jedan od medija kojim se bavi već decenijama, a od 1. septembra u sva tri galerijska prostora Kulturnog centra Beograda moći ćemo da vidimo njegovu izložbu „Male priče“ (Small Stories) – na kojoj će se naći 56 crno-bijelih fotografija velikog formata. Nadrealne su i „linčovske“ baš onoliko koliko biste očekivali od samog Dejvida Linča.
Postavku su producirali galerija Item iz Pariza i Evropska kuća fotografije, gdje je premijerno predstavljena 2014, a u Beo-gradu će biti prikazana u okviru proslave jubileja – 60 godina od osnivanja Kulturnog centra Beograda (KCB). Na temeljima dobre reputacije ove institucije i profesionalnih kontakata, izložba je ekskluzivna za ovaj dio Evrope, jer će po autorovoj želji biti prikazana samo u Beogradu. Vesna Danilović, pomoćnica direktora za program KCB-a, za „Vreme“ kaže da je izložba fotografija Dejvida Linča zamišljena kao njihov najveći događaj u sezoni bez Oktobarskog salona koji se već nekoliko godina održava bijenalno. „Želeli smo da predstavimo Linča kao vizuelnog umetnika u domenu nepokretnih slika i to će biti fokus izložbe i pratećih programa. Ovom izložbom želi se pružiti uvid u Linčovo stvaralaštvo s kojim naša javnost nije imala prilike da se upozna, za razliku od njegovog kinematografskog opusa.“
Kao i filmovi, ove fotografije nalik su na snove, uznemirujuće, moćne, sa motivima iz već poznatog linčovskog svijeta umjetnosti. O izložbi koju ćemo vidjeti, a koju je nazvao „Male priče“ jer bi u poređenju sa knjigom svaka fotografija bila dugačka rečenicu ili dvije, Dejvid Linč kaže „da će svaki posjetilac imati svoj, individualni doživljaj, jer je to suština slikarstva, fotografije, filmske umjetnosti. Kažu, svijet je onakav kakvi ste vi. Tako je i sa slikama.“ Podijeljene u sekvence, „Male priče“ imaju četiri teme: enterijeri, prozori, glave i mrtva priroda. Ali kao što se i očekuje od reditelja Malholand Drajva i opet aktuelnog Tvin Piksa, ništa se potpuno ne uklapa u klasifikaciju, pa su tako prozori u stvari vitrine, a mrtva priroda je najživlja od četiri sekvence.
Fotografije su crno-bijele jer umjetnik smatra da nas ta tehnika udaljava za korak od realnosti, da je čistija i magičnija. Objašnjavajući njihov nastanak, Linč ističe emocionalnu, mentalnu pa čak i fizičku jezu koju izaziva fotografski proces. „To znači da mogu da započnem neku sliku ne znajući kuda idem. Svaki put je riječ o eksperimentu koji se hrani idejama, a one dolaze iznutra ili spolja. Kao da napravite neki pokret, a on izazove elektricitet koji povlači sljedeći pokret. Tako je u svim medijima, ne samo u fotografiji. Film zahtijeva mnogo energije, ali ponekad vam obična četkica pomogne da se izrazite i stvara posebnu emociju. Važno je da osjećate duboku ljubav prema svom predmetu“, rekao je povodom otvaranja ove izložbe u Parizu.
IZVAN SVIH KLASIFIKACIJA: Dejvid Linč
Linč je svoje prve fotografije uradio 1979, kada je i kupio prvi foto-aparat. Od tada su najčešće u fokusu njegovog interesovanja bile fabrike i aktovi. Industrijske pejzaže najprije je nalazio u Los Anđelesu i Nju Džersiju, ali najviše fotografija fabrika snimio je u Evropi, kada je završio snimanje Čovjeka slona (1980), a kasnije i u Njemačkoj i Poljskoj u vrijeme filmskih festivala. Miroslav Karić, umjetnički kodirektor galerije Artget, u kataloškom tekstu „Ispod površine“ zaključuje da kako sa prethodnim umjetničkim radovima tako i „sa serijom ‘Male priče’ Linč posmatrača stavlja u aktivnu dijalošku razmenu sa sadržajima čije će značenjske potencijale pokretati svojom imaginacijom, zazorom, zbunjenošću, i od kojih će zavisiti da li će male misterije postati velike priče“.
Filmovi i druga umjetnička djela filmskih stvaralaca nisu rijetka pojava u muzejima i galerijama. Na primjer, Felinijevi crteži su još 2004. izloženi u Muzeju Gugenhajm. Nekoliko godina poslije toga, umjetnički radovi Tima Bartona prikazani su u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, a naši muzeji u kolekcijama imaju djela Slobodana Šijana iz oblasti vizuelnih umjetnosti. Radovi Dejvida Linča iz domena vizuelno-likovne umjetnosti izlagani su u prestižnim muzejima i galerijama širom svijeta i dio su brojnih javnih i privatnih kolekcija. U galerijama KCB-a – Artget, Podroom i Likovnoj – njegove fotografije će biti izložene do kraja septembra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!