Sjećate li se borbe protiv kriminala?
Svašta se dešavalo. Paralelno sa hapšenjem Veljka Belivuka, mediji su bili puni izjava funkcionera Srpske napredne stranke o zavjeri protiv Aleksandra Vučića u vlastitim redovima, povezanosti tih otpadnika sa mafijašima, prljavim policajcima koji prisluškuju predsjednika Srbije…
I to nije sve! Skandalizirao se i Aleksandar Vulin nad zaplijenjenom snajperskom puškom, objavljivalo kako je više stotina specijalaca čuvalo šefa države od atentata prilikom otkrivanja Spomenika Stefanu Nemanji, pokazivane su slike obezglavljenih leševa poslije Savjeta za nacionalnu bezbjednost, detaljno izvještavalo što je Dijana Hrkalović navodno rekla na informativnom razgovoru u svojstvu građanke, kako je Slaviša Kokeza odbio poligraf…
Bilo je ovo, poštovani čitaoče, prije svega nekoliko sedmica iako sada djeluje kao davna prošlost. Izuzmu li se Belivuk i njegova banda, u pritvoru je samo Goran Papić, bivši zamjenik načelnika SBPOK-a. Osim retoričkih najava skorom o razobličavanju mafijaških jataka i političkih pokrovitelja ništa više nije ostalo…
Slično je i sa partijskom čistkom koju su sami naprednjaci toliko prizivali: frakcija Nebojše Stefanovića jeste dobro operušana, ali on je i dalje ministar obrane, predsjednik beogradskog odbora SNS-a, koordinator službi bezbjednosti… Biće da su ga zaista mnogi potcijenili, kako kaže bivši inspektor Unutrašnje kontrole MUP-a Srbije Nebojša Trbović u ekskluzivnom intervjuu objavljenom u dva prošla broja „Vremena“.
U svakom slučaju, režim i tabloidi imaju nove mušterije. Zaokret je označio Vučić iz Abu Dabija još jednim nastavkom beskrajne serije napada na Dragana Đilasa i, od tada, borba protiv kriminala predstavlja sporednu temu. Zato se postavlja pitanje zbog čega je predsjedniku Srbije sve ovo trebalo. Velemajstor lične samoreklame i svih vrsta kampanja mogao je od hapšenja Belivukove družine postići sasvim solidan politički uspjeh. Čemu tolike teorije zavjere, poligrafi i slično da bi na kraju sve imalo efekt dimne bombe „državnih udara“ na Pinku?
Putokaz za traženje odgovora nudi naš poznati ekonomista Branko Milanović u tekstu „Kina pred izborom“ iz „Forin afersa“, a koji prenosi „Peščanik“. Između ostalog, on je tu uporedio i odnos prema korupciji Vladimira Putina i Si Đinpinga.
„Jasno je da bi antikorupcijska kampanja u Rusiji bila veoma popularna“, piše Milanović, „ali Putin, za razliku od Si Đinpinga, nije u prilici da je pokrene, iz straha da bi to poremetilo nesigurnu ravnotežu moći između oligarha. Si Đinping se nalazi u povoljnijem položaju zahvaljujući kontroli nad Komunističkom partijom Kine, koja istorijski ima primat u upravljanju državom.“
Dobro, kakva je Srbija Rusija ili Kina, takav joj je Putin, odnosno Si. U moru ogromnih razlika, upada u oči Vučićevo divljenje prema političkom stilu čvrste ruke ruskog i kineskog predsjednika. Može li se, u ovom kontekstu, uporediti i ovdašnja borba protiv kriminala i korupcije?
Poput KP Kine, tako i SNS ima sličan „primat upravljanja“ – dovoljno je pogledati javna preduzeća, stanje u pravosuđu i drugim državnim institucijama, pa će čovjeku odmah puknuti pred očima kako ovdje stvari stoje. Međutim, za razliku od Sija i kineskih komunista, naprednjake nije moguće zamisliti bez Vučića.
Na prvi pogled djeluje da Vučić može bez ikakvih obzira udariti po korupciji i kriminalu. Ali – nije tako. U interesnom udruženju građana bez ikakve unutrašnje kohezije kakvo predstavlja SNS, obračun sa „mangupima u vlastitim redovima“ urušio bi same temelje aktualnog režima. Jednostavno, Vučić može biti to što jeste samo dok omogućava svojim strukturama čitav niz povlašćenih poslova i položaja, često i mimo zakona, vlastitog programa, javnih izrečenih stremljenja o vladavini prava i evropskom putu zemlje…
Da li je onda predsjednik Srbije u sličnom položaju kao ruski lider? Ne baš. Putin, za razliku od Vučića, ima sigurnosni pojas između sebe i oligarha, a to su politički funkcioneri koje postavlja i smjenjuje kao na pokretnoj traci kako bi javnost imala dojam da postoji odgovornost za zastranjivanja i devijacije.
U Srbiji ta tampon-zona ne postoji. Ma što da se dogodi, Vučić nije u stanju da zahvali na suradnji nikome od važnijih ljudi u partiji, uključujući i Nebojšu Stefanovića unatoč njegovoj „objektivnoj odgovornosti“. Razlog je prost: politički, ekonomski i svi ostali vitalni interesi toliko su postali isprepleteni da gdje god zagrebe, postoji realna opasnost da jedan naprednjački velmoža za sobom povuče drugoga, ovaj trećega i tako do samog vrha. Ako nekom nije jasno kako i zašto, neka pogleda slučaj Slaviše Kokeze. Poslije jednog informativnog razgovora u svojstvu građanina, bivši predsjednik Fudbalskog saveza Srbije i bivši Vučićev blizak prijatelj prošao je kao bos po trnju u tabloidima a da nikome nije jasno da li je protiv njega pokrenuta istraga i zbog čega.
Na kraju, zaključak. Zvanična borba protiv kriminala i korupcije pod sadašnjom vlašću u Srbiji nije ništa drugo do obračun partijskih frakcija. Započinje kada dođu u koliziju, završava se kada jedna učvrsti svoju dominaciju ili postignu kompromis. I tako do sljedeće prilike.
