Ako Predrag Koluvija ponovno pokrene proizvodnju na svom poljoprivrednom dobru Jovanjica, red je i da nekom od tu organski uzgojenih proizvoda da ime Đuka. To je nadimak njegovog advokata Vladimira Đukanovića. On se trudi da svog klijenta, prvooptuženog za plantažu marihuane kod Stare Pazove, pretvori u glavnog tužioca protiv bivšeg ministra policije i aktualnog ministra obrane Nebojše Stefanovića, te pripadnika Četvrtog odjeljenja beogradskog MUP-a za zavjeru protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove porodice. Kako stvari stoje, Đuki ide više nego dobro.
Svašta je Srbija vidjela prvi put u novijoj istoriji, ali ne i dvosatni intervju advokata sa branjenikom u kućnom pritvoru. Ovome posebnu težinu daje činjenica da je Đukanović uprkos svoj svojoj koloritnosti i gladi za samopromocijom, predsjednik skupštinskog Odbora za pravosuđe i, po funkciji, član Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužilaca. Dakle – da narodu bude jasno – nije on nikakav solist, već član dobro uigranog Vučićevog političko-marketinškog ansambla u kojem svako ima svoju ulogu.
Elem, Koluvija je ponovio da su mu policajci nudili slobodu ukoliko optuži Andreja Vučića, brata šefa države. Također i da ga je inspektor Slobodan Milenković defakto oteo, ali da je nalog za njegovo hapšenje stigao iz Stefanovićevog kabineta. Ovi i slični navodi dočekani su na pripremljeni volej.
„Kod predsednika Vučića nema zaštićenih – može da vas voli i da mu budete dragi, ali nema zaštićenih, zakon je isti za sve. Niko nije zaštićen i ja da tako nešto uradim, mogu da idem u zatvor. Kada je u pitanju ministar Stefanović, nadležni organi razgovaraće i sa njim i sa Koluvijom, videćemo šta je istina“, istakao je ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin.
Dodao je i da je Koluvija „veoma ozbiljan čovek“. Ministar, očigledno zna što govori – okopavao mu je rotkvice na Jovanjici.
Kuda čitav slučaj ide – da bi opet narod razumio – pobrinuo se lično Vučić. Za njega je vrlo čudno što je Koluvija proveo dvije godine u pritvoru pošto „nije ubio nikoga, nije imao 10 tona kokaina ili nešto slično, već, koliko sam razumeo, tonu marihuane, koliko pola okruženja, Nemci i ostali su legalizovali. Što on takođe negira da je imao uopšte“.
Prema predsjedniku Srbije, eto, ispada da je Jovanjica nekakva hipi-komuna, ako je čak i to. Još važnija iz ovog obraćanja jeste prekomanda Đuke iz advokata u specijalnog istražitelja Unutrašnje kontrole MUP-a Srbije. Zahvaljući njemu, kaže šef države, javnost zna da je Koluvija spreman na poligraf i da „odgovori svakom u lice i da ime onoga koji mu je nudio da lažno optuži Andreja Vučića i onda objasni kako je to išlo“.
A da je moguća upletenost u nešto prljavo načelnika Četvrtog odjeljenja beogradske policije, Vučić otvoreno aludira: „Znam ja kakve su bile veze gospodina Milenkovića sa pojedinim licima u MUP i tako dalje, imam određena saznanja…“
Direktor policije Vladimir Rebić pokušao je obraniti svoje podređene – Slobodana Milenkovića, Dušana Mitića i Dejana Kovačevića. Prvi je priveo Koluviju, drugi vodio uviđaj na Jovanjici, a treći utvrdio da njen vlasnik koristi lažnu policijsku legitimaciju. Rebić kaže kako vjeruje njima a ne Koloviji i ističe da su sva trojica prošla poligraf. Međutim, džaba je krečio – Đuka mu otvoreno poručuje da laže. Očito nije „detektor laži“ za svakog. Kad su u pitanju Vučić ili Milan Radoičić, poligraf je „u kapacitetu“ božje objave; kad je riječ policajcima veznim za slučaj Jovanjica, mašina šteka i preskače.
No, ovdje nije riječ samo o inspektorima, nego i o Nebojši Stefanoviću. Vučić s tim nema problema – on, eto, sumnja da njemu, njegovom bratu i Srbiji bivši ministar policije radi o glavi, ali očekuje da odgovori na sve optužbe. Ova igra toplo-hladno za Stefanovića nije ništa novo. Ako mu visoko obrazovanje i nije išlo od ruke, plivanje u mutnoj naprednjačkoj močvari i te kako jeste. Niko njemu ne treba objašnjavati tko blagosilja Đukine napade na njega, tabloidno čerečenje, dvosmislene izjave…
Neki ljudi opstaju zahvaljujući nedostatku informacija o njima. Nebojša Stefanović ne spada u tu grupu. On se održava na političkoj površini zahvaljujući višku informacija o drugima. Kao sažetu ilustracija o čemu je tu riječ, najbolje će poslužiti njegova posljednja dva saopćenja.
Prvo se odnosi na „Objektiv“ gdje ga redovno prozivaju za kriminalne aktivnosti. Nakon što je ritualno izvrijeđao Dragana Đilasa kako bi potvrdio partijsku pravovjernost, Stefanović tvrdi da iza ovog tabloida stoji izvjesni tajkun „čiji je cilj da prikrije svoju saradnju sa klanom Veljka Belivuka i česte posete Belivuku, a što su državni organi dokumentovali“.
O kome se radi? Sigurno nije niko iz opozicije, već štićenik nekog od naprednjačkih glavara ili – daleko bilo – najvišeg mjesta? Demonstrira li Stefanović i na ovaj način kako još nije rekao posljednju riječ? Pogotovo o dokumentiranju državnih organa.
Drugo njegovo saopćenje samo je naoko skrušeno. „Sasvim je sigurno da sam, pored Aleksandra Vučića i njegove porodice, najviše zainteresovan da se u potpunosti rasvetle sve okolnosti vezane za slučaj ‘Jovanjica’“, piše Stefanović.
Ali što baš oni? Zar Andrej Vučić kao Đukin klijent nema prvostepenu presudu da ga je potpredsjednik Narodne stranke Miroslav Aleksić oklevetao? Ispada li da šef države i njegov brat više vjeruju Koluviji nego aktualnom ministru obrane?
U pravom naprednjačkom maniru, Stefanović se nudi da ode na poligraf. No, tko je dovoljno sposoban i pouzdan da ga ispita? Osim toga – što li on sve može reći? Gledajući iz te perspektive, zar za Vučića ipak nije bolje da Stefanovićevo stavljanje na raspolaganje državnim organima završi poput njegovog iskaza u slučaja protiv Gorana Papića? Naime, ovaj bivši zamjenik načelnika SBPOKA-a je tvrdio da je po naređenju tadašnjeg ministra policije vratio automobil Marku Miljkoviću, desnoj ruci Veljka Belivuka. Stefanović je na saslušanju to negirao, Papić je potom pušten da se brani sa slobode, a niko poslije tog ročišta nije bio ni za jotu pametniji.
Što god da se iza brega valja, sve je u slučaju „Jovanjica“ potpuno bizarno – od činjenice da je javnost za ovaj veliki policijski uspjeh saznala od opozicionog političara Aleksića do Koluvijnog gostovanja kod Đuke.
U životu i na filmu postoje primjeri da se sistem obruši na nevinog čovjeka – njega tada brane poneka nevladina organizacija i altruistički advokati, a njihova viđenja teško dospijevaju do medija. Kada je Koluvija u pitanju, sve je drugačije: djeluje da iza njega stoji najveći dio vlasti, počevši od predsjednika države pa do Vladimira Đukanovića. Slušajući ih, nije se moguće oteti dojmu da je problem u policiji koja je radila svoj posao, a ne u plantaži „vutre“ kod Stare Pazove. Da li Jovanjica zaista državni posao, kako tvrdi dio javnosti, upravo zbog sve te nadriadvokature iz vlasti? I da li to potvrđuje sam Đuka pošto ga Vučić nije stavio pred izbor – ako zaista namjerava braniti Koluviju, onda neka da ostavku na mjesto predsjednika skupštinskog Odbora za pravosuđe.
Mnogo toga oko Jovanjice liči na film Dobri momci Martina Skorcezea: grupu ortaka nakon niza godina podijele različiti interesi, ambicije, planovi, sam život… Držeći se ove analogije, neizbježno je i jedno pitanje. Ono glasi: da li će, kao i na kraju Skorcezeovog filma, neko iz ove grupe – iz bilo kog razloga – konačno saopćiti čim se ona točno bavi i zbog čega su joj Jovanjica i Koluvija toliko važni.
