Bez svijesti o isprepletenosti organiziranog kriminala i vlasti u Srbiji, nije moguće pratiti politički život u Srbiji.
Da je drugačije, kako bi Predrag Koluvija, plantažer marihuane iz okoline Beograda, poslao na poligraf direktora policije izjavom u intervjuu koji je vodio njegov advokat Vladimir Đukanović? Ili da tabloidni mogul Dragan J. Vučićević prepričava navodni iskaz Vladimira Rebića, a te riječi kasnije potvrđuje i ponavlja najmoćniji čovjek u Srbiji, Aleksandar Vučić? I čime bi to slučaj „Jovanjica“ doveo do „Brionskog plenuma“ unutar Srpske napredne stranke, odnosno do prozivanja Nebojše Stefanovića da stoji na čelu zavjere podržane iz inostranstva protiv predsjednika Srbije i njegove porodice?
Aktualnom režimu odavno nije potrebno pravosuđe. Zajedno s njim ni policija čije se prevođenje u naprednjačko javno-privatno partnerstvo ubrzano završava. Ulogu tužilaštva sada igraju tabloidi, istražitelji su partijski kadrovi poput Vladimira Đukanovića Đuke, a jedini oštećeni i vrhovni sudija na svim nivoima isključivo je Aleksandar Vučić.
Ukoliko je netko u navedeno do sada i sumnjao, slučaj „Jovanjica“ i državno tetošenje Koluvije konačno su mu morali otvoriti oči, samo ako želi da gleda. Zahvaljujući ovom, do sada nezabilježenom skandalu, normalan sudski postupak vezan za visoku korupciju i druge oblike kršenja zakona nosilaca vlasti postao je nezamisliv. Izuzetak od tog pravila jedino mogu biti procesi motivirani političkim obračunima sa pojedincima iz vladajuće kaste. No, sve i ako započnu, ne treba očekivati smislen i razuman epilog – suviše je naprednjačkih tajni i interesa koji bi time bili ugroženi.
Model funkcioniranja ove parapravosudne formacije svaki put se ponavlja kada vlast bude uhvaćena spuštenih gaća. Istraga o tome kako je nastala banda Veljka Belivuka, šta je bio njen prvobitni cilj i tko iza svega stoji, brutalno je sabotirana u nekoliko uigranih poteza.
Prvi je bio optuživanje ovih opskurnih i krvožednih kriminalaca za pripremanje atentata na Vučića; objavljivanje fotografija njihovih bestijalnih zločina imalo je svrhu da pokaže obeznanjenoj javnosti „s čim se to nosi“ predsjednik države i da za tabu temu proglasi režimsku vezu sa Belivukom i ekipom. Istovremeno, u tabloidne ralje bačeni su Nebojša Stefanović i Dijana Hrkalović, upravo zbog dilova vlasti sa „navijačima“, prethodno razotkrivanih u nezavisnim medijima. Razlog je bio dvojak: em obračun sa Stefanovićevom klikom u SNS-u, em zatiranje tragova kroz simuliranje čišćenja vlastitih redova. Na kraju je lansirana nova afera o policijskom prisluškivanju Vučića, Dragan Đilas utrpavan je u istu rečenicu sa Belivukom, širena je prozirna laž kako je predsjednik Stranke slobode prao pare… Ovo predstavlja predah radi konsolidacije biračkog tijela prije novog raspamećivanja, ali i skretanja pažnje javnosti kada se izližu sramni odgovori na prava pitanja.
Po mnogima od tih utabanih staza režimska parapravosudna formacija ponovo jaše. Skoro sve je isto kao i u vrijeme nakon hapšenja Belivuka: zavjera protiv Vučića i prisluškivanje njegovih razgovora, odmetnute strukture u policiji, Stefanović i Hrkalović, „Informerovo“ „istraživanje“ poslovanja Đilasove firme Multikom… Međutim, postoje i dvije razlike. Ona manja je što se umjesto sina predsjednika Srbije Danila Vučića, ovaj put pod reflektorima našao njegov brat Andrej. Drugu i mnogo veću razliku predstavlja zalijeganje čitavog državnog vrha iza Koluvije, i to po cijenu da sravne sa zemljom kompletan MUP Srbije i pravosuđe. Ispada kao da im je vlasnik Jovanjice iz oka ispao. Zašto?
U traženju odgovara na ovo pitanje treba početi od svih tih toliko izvikanih zavjera protiv Vučića. Otkud one ako predsjednik Srbije uživa najveću podršku naroda u svakoj istoriji, zemlja proživljava zlatno doba, a u inostranstvu je cijene više nego ikad? Ukoliko se apstrahira propagandni efekt na jačanje kulta ličnosti, nema bolje potvrde da je Vučić početak i kraj svakog dešavanja, jedini koji rješava svaki problem, arbitar nad arbitrima.
On, svakako, ne može biti upućen u sve, ali se mora ponašati i djelovati kao da jeste. Dakle, sasvim je moguće da nije imao pojma o plantaži marihuane na poljoprivrednom dobru Jovanjica, no koliko bi itko zaista bio iznenađen da je Koluvija pozvao predsjednikovog brata prilikom hapšenja? Da li se to dogodilo ili ne, sasvim je irelevantno – Andrej Vučić spada u zakonom zaštićeno nacionalno dobro pošto je jedini čovjek kojem Aleksandar stvarno vjeruje. Ovo zna javnost, a posebno – i to iz ličnog iskustva – naprednjačke strukture.
E sad – možda je Nebojša Stefanović nesvjesno zagazio u aferu „Jovanjica“, a možda i svjesno u okviru klanovskih borbi u partiji. Da je time ugrozio „državi posao“ svjedoči obruč zaštite Koluvije iz MUP-a, BIA i VBA (slučaj „Jovanjica“ 2). Ovako ili onako, izvjesno je samo to da je hapšenje plantažera marihuane dovelo u pitanje čitav niz različitih interesa i veza unutar SNS-a, uključujući – sigurno – i dijelove klijentele braće Vučić. Ali to nije najgore po Stefanovića. Ono preko čega mu predsjednik Srbije ne može preći jeste pokušaj da mimo njega arbitrira u odnosima moći jer bi, u suprotnom, minirao samog sebe rastakanjem vlastitog modela vlasti. Zbog toga Vučić brani Koluviju; zbog toga Aleksandar Vulin zatire policajce koji su u skladu sa zakonom radili svoj posao; zbog toga od pravosuđa neće ostati ni froncle. Na nebu naprednjačke Srbije može vedriti i oblačiti samo jedan čovjek.
Kako trenutno stvari stoje, Nebojši Stefanoviću se smiješi da postane tamna zvijezda zimske predizborne sezone 2021/22. Vučić će ga tu i tamo pohvaliti, a tabloidi, Đuka i još poneko iz SNS-a razapinjati. Rasplet ove igre toplo-hladno najmanje je bitan. Važno je samo da je predsjednik Srbije konačno dobio u Stefanoviću ljudski lik moćnika koji mu radi o glavi, instruiranog od CIA, štićenika Zapada, duboko povezanog sa podzemljem u policiji i na ulici…
Kud sve ovo vodi, čitalac dobro zna. Sistemska korupcija biće još dublja, zloupotrebe partijske države i kriminal još veći, demokracija, parlamentarizam i vladavina prava još ugroženiji… Sjeća li se danas itko kako su Vučić i naprednjaci učvrstili vlast? Kako drugačije nego baš „borbom protiv kriminala i korupcije“ sa sve Stefanovićem.
