
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Vlada Srbije ima još deset dana da smisli šta će sa policijskim sindikatima. Jedan im je već u štrajku, a svi ostali sačekaće do 18. februara. Ako se do tada ne dogovore, imaćemo skoro pa generalni štrajk policajaca
Štrajkuje prosveta, medicinari prete štrajkom, a Nezavisni sindikat policije (NSP) pridružio se prosveti. Još nije jasno koliko je organizacionih jedinica MUP-a obuhvaćeno, ali NSP je drugi po broju članova i drugi reprezentativni sindikat priznat u MUP-u. Policijski sindikat Srbije (PSS), najjači od svih, još je uzdržan, ali je stavio do znanja da će do 18. februara čekati na odgovor Vlade – pa ako im ne bude po volji, priključuju se štrajku zajedno sa preostalim sindikatima policajaca i vatrogasaca, kaže za „Vreme“ Veljko Mijailović, predsednik PSS-a. Mesta za pogađanje ima, slažu se sve strane, ali cenjkanje će potrajati.
Oko zahteva se svi sindikati slažu; ne slažu se oko taktike i pristupa: jedni imaju više, drugi manje strpljenja. Ovi strpljiviji sumnjiče one nestrpljive da imaju zadnje namere: da na brzinu i na galamu privuku sebi još više članova. Bitno je, međutim, da se oko zahteva slažu svi. Prvi i – očekivano – najvažniji zahtev je povećanje plata za 40 odsto. To je, opet razumljivo, za Vladu najbolniji zahtev, iz razloga očiglednih, i tu će biti teških pogađanja do idućeg ponedeljka kada dve strane treba da se opet nađu. Ostali zahtevi lakši su za Vladu, naizgled barem. Policijski sindikati, naime, traže izmene dva člana Zakona o policiji: 147, st. 3 i 168. Član 147 reguliše plaćanje prekovremenih i ostalih vanrednih radnih sati; član 168, na čijim izmenama policajci već godinama insistiraju, predsednik NSP-a Velimir Barbulov za „Vreme“ definiše kao „kršenje pretpostavke nevinosti“. Taj član, kaže on, omogućava raskid radnog odnosa sa policijskim službenikom samo na osnovu krivične prijave podignute protiv njega od tužilaštva, bez čekanja na pravosnažnu presudu. Samo na osnovu takve prijave, direktor policije može da otpusti policajca. Time se, insistira on, policijski službenici dovode u neravnopravan položaj u odnosu na ostale građane. Uostalom, takav je i slučaj sa čl. 147, a u odnosu na druge državne službenike i nameštenike. Član 168 možda je imao neki praktični (mada teško i pravni) smisao u vreme kada je policija bila polako čišćena od kadrovskih naslaga Miloševićevog režima; sada, u situaciji stabilizacije i opšteg boljeg kvaliteta policijskih kadrova, taj praktični smisao se gubi, a taj član sada već šteti ugledu MUP-a.
Treći zahtev, s tačke gledišta policajaca ne manje važan, odnosi se na uniforme i opremu. Velimir Barbulov kaže da su poslednje uniforme kupljene još 2007. i da se – što verujemo – vremenom i prirodom posla brzo habaju. Jedan sagovornik „Vremena“ iz Beogradske brigade kaže da kvalitet uniformi i opreme (opasači, futrole, pribor) nije bio dobar: „Uvereni smo da se za te pare moglo dobiti i bolje, ali dobro. Beogradska policija sada dobija nove zimske jakne: izgledaju bolje, ali tek treba da vidimo kakve su. Problem je u tome što se te uniforme i oprema ne testiraju neko vreme pre potpisivanja ugovora na velike količine.“ Sindikalci dodaju i da su kolege u unutrašnjosti u gorem položaju od onih u Beogradu kad je o odeći i opremi reč.
Pred Vladom Srbije sada je platforma za potpisivanje posebnog kolektivnog ugovora za policiju oko koje su se u principu složile obe strane. Veljko MIjailović iz PSS-a kaže da upravo stoga sindikat kome je na čelu nije hteo da se odmah pridruži štrajku koji je započeo NSP. „Na taj način“, kaže on, „Vlada može pregovore da prekine pod izgovorom da smo mi prekinuli pregovarački proces.“ Sada, međutim, vreme ističe i „PSS je spreman da se 18. februara priključi štrajku ako se do dogovora s Vladom ne dođe“, kaže on, „pa da vidimo na šta će Srbija da liči bez nas“. Policijski sindikati pokazali su velikim delom da su strpljivi i skloni pregovaranju. Videćemo za desetak dana hoće li ih to i spasti.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve