
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Teško je proceniti koliko je Novosađana i drugih pristiglih iz Vojvodine i cele zemlje protestovalo u utorak uveče u Novom Sadu, ali svakako ih je bilo nekoliko desetina hiljada. Vrh kolone je – moglo se videti i na mrežama – pristizao na Trg slobode, a poslednji redovi su se još motali tu negde na Bulevaru oslobođenja, relativno blizu postradale Železničke stanice, koja će verovatno još dugo stajati neupotrebljiva zbog potencijalne opasnosti, ali i kao simbol velike tragedije, bahatosti, voluntarizma i pohlepe naprednjačke vlasti. Organizatori su pozvali građane da se okupe na, kako kažu, “mestu zločina”, a onda da došetaju do Gradske kuće i predaju zahteve za ostavkama premijera Miloša Vučevića i gradonačelnika Milana Đurića, te za krivičnu odgovornost onih koji su za tragediju direktni krivci. Oni koji poznaju Novi Sad znaju da trasa šetnje nije uopšte mala, par kilometara gore-dole.

Na samom početku videlo se da su prisutni izuzetno besni i da je njihov gnev neuporedivo snažniji nego onaj “uobičajeni”, viđen tokom ranijih novosadskih protesta usmerenih protiv naprednjačke zloupotrebe vlasti, neregularnih izbora, uništavanja životne sredine, urbicida, “koronarne” politike ili ugrožavanja medijskih sloboda. Jeziva pogibija četrnaestoro ljudi ostavila je snažan utisak, a režimska spinovanja i dezinformacije, čije je bio cilj da zamaskiraju odgovornost vlasti – samo su uvećavali bes.
Usput su, u šetnji, nastradale prostorije Srpske napredne stranke, polupana su stakla, obojene su krvavom farbom… Prekriženi su likovi Vučića i Vučevića, a ispod njih je zapisano velikim slovima – Ubice. Zabeleženi su razni incidenti, pre svega između demonstranata i organizatora protesta koji su neuspešno pokušali da spreče da se prostorije uništavaju. Tu su se onda pojavili i neki momci, očigledno naprednjačkog sentimenta, koji su takođe branili prostorije. Srećom, osim razmene uvreda nije došlo do ozbiljnijeg fizičkog incidenta. Delovalo je da agresivni demonstranti nisu “ubačeni elementi” već “autohtoni” besni građani.

Na Trgu slobode gužva i haos rasli su kako su demonstranti pristizali. Veliki broj policajaca nalazio se u Gradskoj kući. Izvedeni su prethodno dogovoreni performansi: Gradska kuća je obeležena krvavom bojom, a potom je odbornik Miša Bačulov izlio cisternu fekalija pred sedištem gradonačelnika Đurića. “Kako oni nama, tako i mi njima”, rekao je Bačulov.
Demonstranti su se potom podelili – oni agresivniji i znatiželjniji ostali su neposredno pred Gradskom kućom, a “obični” građani su se udaljili. Ubrzo su maskirani demonstranti počeli da razbijaju prozore, demoliraju okolnu imovinu, uriniraju na Gradsku kuću… Policija je odgovarala suzavcima. Organizatori su se odmah ogradili tvrdeći da su u pitanju “ubačeni elementi” čiji je cilj bio da na taj način omalovaže protest.

U Novom Sadu su naprednjački kriminalci 2020. godine demolirali Gradsku kuću sa istom namerom, tokom korona-protesta. Iako su kamere sve snimile, niko od njih nikada nije odgovarao. Nema nikakve sumnje da je u proizvodnji nasilja u utorak bilo dosta naprednjačke paravojske, videlo se to i po uvredama upućenim novinarima N1, i po tome što policija nije adekvatno reagovala i onda kada je morala. Ali, uopšte nije nemoguće da su im se pridružili i mnogi pravi protivnici režima. Gnev je veliki.
Ipak, organizovano nasilje nije uspelo da umanji ogroman i apsolutno opravdan građanski gnev. Ogromna većina građana došla je na mirne proteste i pokoji smislen performans, i ovo nije njihov par rukavica. Nasilnici su, reći će, oni protiv kojih se bore.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve