Truju o ugroženosti da bi zauvek ostali na vlasti

Posle trideset pet godina postojanja, hrvatski bend Hladno pivo odlazi u istoriju. Četiri momka iz zagrebačkog predgrađa Gajnice, od savršenih marginalaca postali su kultni pank-rok bend na prostorima bivše Jugoslavije. Tokom godina jasno su se profilisali na hrvatskoj i regionalnoj muzičkoj sceni gde se retko ko mogao porediti sa Hladnim pivom. Već sa prva dva albuma Džinovski i G.A.D bend je napravio veliki proboj, posebno ako se uzmu u obzir ratne okolnosti u kojima su ih stvarali.

Ono što ih je svakako izdvajalo od drugih jesu tekstovi – cinični, a ipak socijalno senzibilni i duboko pronicljivi. Oduvek su umeli da precizno seciraju anomalije hrvatskog društva koje se ne razlikuju mnogo od anomalija ostalih balkanskih država. Za nešto više od tri decenije postojanja, u centru pesama bili su problemi i život običnih, malih ljudi. Njihovi tekstovi oduvek su stajali protiv društvene apatije. I kada su sa tvrdog pank zvuka prešli na malo mekši rok (što im mnogi fanovi panka nikada neće oprostiti), kompromisa u obračunu sa bezličnom malograđanskom letargičnošću nije bilo. Nastavili su da iznose socijalne, politički angažovane i levičarske ideje u svojim pesmama.

O današnjem panku, regionalnoj sceni, političkim prepucavanjima srpskih i hrvatskih političara i životu običnog čoveka, razgovarali smo sa frontmenom Hladnog piva Miletom Kekinom. I pre nego što je Hladno pivo formalno “nestalo”, Kekin je započeo solo karijeru, a do sada je izdao dva albuma.

“VREME”: Kako se osećate kao solo izvođač? Koje su prednosti, a koje mane?

MILE KEKIN: Nema baš velikih razlika u samoj proizvodnji – i u Pivu sam bio većinski autor muzike i teksta, a s bendom sam radio na aranžmanima. Tako je i sada. Razlika je samo što sada imam na raspolaganju više opcija jer mogu birati koga želim da mi svira u kojoj pjesmi, moja je prva i posljednja, nema više kompromisa… Ali – s druge strane – i sva odgovornost je na meni. Sve u svemu, nema velikih razlika: imaš probe, radiš pjesme i imaš tremu kada prvi puta izvodiš pjesmu pred publikom.

Kojim bi društvenim problemima današnji pank trebalo da se bavi?

Mile Kekin, „Hladno pivo“

Mislim da se općenito muzika treba doticati svih tema, pa i politike i kriminala što, nažalost, kod nas ide često ruku pod ruku. Čini mi se da su naročito hip hop izvođači to prepoznali pa repaju i o stvarimo o kojima se drugi ne usude. Zato mi se jako sviđa posljednji album Marčela – Nojeva varka. Mislim da je to apsolutno remek-djelo kad je kritika društva u pitanju.

Kako vidite postpank regionalnu scenu?

Iskreno, nisam znao da postoji postpank scena. Ima dobrih bendova svih žanrova, ali teško da se može govoriti o nekoj postpank sceni. Općenito živimo u vrijeme miksanja svih stilova, što je u duhu s vremenom u kojem živimo.

Kako na muziku kojom se bavite reaguju mladi na prostorima bivše Jugoslavije?

Reagiraju potpuno isto: skaču, plešu i pjevaju.

Da li se može reći da se svi pronalazimo u stihovima i da smo svi u istom mulju?

Ako mislite na moje stihove, da – drago mi je što se očito veliki broj ljudi nalazi u njima jer inače ne bih mogao živjeti od svog posla. A činjenica je da se mnogo više građane regije – nego, na primjer, Njemačke – može poistovjetiti sa mojim tekstovima kad pjevam o privatizacijama i elitama koje imaju probleme s gramatikom.

Kako ste doživeli ove poslednje političke trzavice između hrvatskog i srpskog političkog rukovodstva?

U Hrvatskoj se predsjednik države i vlade već godinama časte epitetima koji se ne čuju niti u najgorim kafanama. Tako da su ova hrvatsko-srpska prepucavanja čisti luk i voda. Ne pratim više, malo sam već oguglao, moram priznati. Koliko vidim, i jedni i drugi koriste prošle ratove za raspaljivanje najnižih strasti kod osiromašenog naroda kako bi osigurali ostanak na vlasti. Znaju da kad srce junačko ubrzano zakuca, mozak Balkanca se prebaci na stendbaj način rada.

Bez obzira na političare, ove godine rekordan broj Srba letuje u Hrvatskoj gotovo bez ikakvih incidenata. Da li je to znak da je narodu dosta?

Hrvati, kao i drugi narodi koji ovise o turizmu, nemaju problema s drugim narodima kad im donose eure i plaćaju mali makijato. Ma, naravno da je nakon skoro trideset godina većini dosta biti talac prošlih vremena.

Kako živi običan narod u Hrvatskoj?

Živi skromno i živjet će još skromnije jer socijalne razlike konstantno rastu. Država je kadrovirana po ključu stranačke iskaznice i potpuno nesposobna boriti se s bilo kakvom krizom. To je pokazala u pandemiji, gdje smo na vrhu po smrtnosti i u potresu nakon kojeg obnova Banije stoji već dvije godine. Teško mi je vjerovati da se pripremila da zaštiti najsiromašnije od poskupljenja koja tek sljede najesen. Ukratko, situacija je savršena za pojavu raznih populističkih šarlatana.

Da li možete da zamislite da se porodice vraćaju iz inostranstva u Hrvatsku, kao što je to uradila Vaša?

Mile Kekin, „Hladno pivo“

Naravno da mogu. Hrvatska je prelijepa zemlja, ali, nažalost, korumpirana do najsitnijih pora. Narod pati od štokholmskog sindroma pa već trideset godina zaokružuje svoje otmičare i čudi se što mladi bježe glavom bez obzira. Kada se jednom vlast promijeni i svatko bude imao šanse bez obzira na stranačku pripadnost, vjerujem da će se ljudi početi vraćati.

Bili ste u politici. Više niste. Da li biste se opet politički angažovali?

Teško da bih se više kandidirao jer je misija uspjela. Zeleno lijevi su ušli u parlament i sada vladaju i glavnim gradom. Konačno se vide i prvi pozitivni pomaci. Ali to ne znači da ja nisam politički aktivan što kroz pjesme. što kroz ovakve intervjue.

Ima li prostora u regionu za političare koji istinski gaje građanske vrednosti, oslobođene nacionalizama?

Ima. Ipak, preduvjet za bilo kakvu pozitivnu promjenu je koliko-toliko slobodno novinarstvo i pristup medijima. Najvažnije je do beskraja ponavljati da vlast ne biraju samo oni koji izađu na izbore nego i oni koji nisu izašli. Ključ ostanka na vlasti nacionalista je da potkupiš dovoljno svojih i demotiviraš konkurentske birače ispirajući im mozak da su svi ionako isti i da se borba ne isplati. Timoti Snajder je sve lijepo napisao u svojoj knjizi Put do Neslobode. Vladari u fiktivnim demokracijama iliti političari vječnosti pokušavaju život svesti na spektakl i osjećaje, izmjenjujući u kratkim intervalima osjećaje ushićenja i zgoženosti. Potrebno je samo konstantno narod trovati pričama o ugroženosti da bi ostao na vlasti zauvijek.

Šta biste poručili mladima koji vole pank i rokenrol u regionu?

Da nastave slušati muziku koja ih podiže i osvješćuje, a ne koja spušta, uljuljkuje i trpa u torove.