U poslaničke klupe srpskog parlament uskoro će sesti 140 predstavnika Studentske liste, što će biti zakonski i moralno najčistija parlamentarna frakcija u istoriji Srbije. Zakonska i moralna čistota se, međutim, makar od kako je Nikolo Makijaveli napisao Vladara (oko 1512. godine), ne računaju u političke vrline. Osnovna mera je delotvornost.
Možeš, dakle, biti nastrašnija moralna nakaza, piše Makijaveli, ukoliko održiš političku zajednicu i načiniš je prihvatljivim mestom za život sve ti je oprošteno. Ako, pak, ne uspeš narod će ti, politički protivnici, ili strana sila ionako presuditi.
Pa ipak, isti taj Makijaveli napisao je i Raspravu o prvom desetoknjižju Tita-Livija, remek-delo o tome kako se stvara i održava Republika. Ta knjiga se, do poslednjeg detalja, odnosi na trenutak u kojem se, danas, nalazi Srbija: promena je nastupila, kako dalje?
Kako se održati u promeni
Da bismo se održali u promeni „nema neophodnije stvari za zajednički život (vivere comune) nego što je vraćanje počecima“, odnosno dobrim ustanovama i dobrim ljudima, piše Makijaveli (Rasprave, str. 290, prevod Frano Čale). Vraćanje na početak je, utoliko, uvek novi početak (u prošlost se ne možemo vratiti). Makijavelijevo insistiranje na dobrim, odnosno vrlim ljudima, na obnavljanju vrline, najčistije se i najstrašnije iskazuje u čuvenom primeru Lucija Junija Bruta, „oca rimske slobode“ (Rasprave, str. 290).
Da bi uspostavio Republiku Brut je na ličnom primeru morao da pokaže šta znači republikanska vrlina. Jer, rimsko kraljevstvo bilo je smrtno bolesno od korpucije, raspadalo se onako kako se raspadala Srbija pod Vučićevim režimom. Ne samo da Brut nije poštedeo svoje sinove koji su se upleli u zaveru protiv republike, nego je, kao simbolički čin, prisustvovao njihovom smaknuću. Ulog je bio najveći mogući: sloboda.
Makijaveli je poslovično brutalan: „Ko uspostavi tiraniju a ne ubije Bruta i ko uspostavlja slobodnu državu a ne ubije Brutove sinove, kratko će se održati“ (Rasprave, str. 292; takođe Rasprave, str. 181). Brutovo držanje značilo je učvršćivanje rimske republike kroz republikansku vrlinu oličenu u vrlom pojedincu. Upravo je to novi početak koji je nužan i Srbiji.
Ovde, naravno, neće biti ubijanja, a krvavi primer iz istorije Rima govori o nečemu što protivreči Makijavelijevoj ideji iz Vladara: osnivači Republike moraju biti ljudi koji poseduju republikanske vrline – nepotkupljivost, odanost duhu preublike, te ljudsku i građansku hrabrost da se suoče sa stvarnim opasnostima.
Vučićeva hobotnica je ošamućena, ali je itekako živa. Valja je dotući.
Na početku beše vrlina
Mitski 6. oktobar dogodio se tek posle ubistva Zorana Đinđića. Ali bilo je kasno. Hobornica je preživela. A preživela je jer su Đinđić i njegova ekipa sklapali dogovore s pipcima hobotnice. Verovatno nikada nećemo odgovoriti na pitanje da li je to bilo nužno, da li je Đinđićev dogovor s budućim njegovim ubicom spasao živote ljudi tog 5. oktobra?
Vremenom, iz Đinđićeve vlade poispadali su silni kosturi, Koštunica nije imao pojma šta radi, Tadić nije imao snage da održi Prvu srpsku Republiku, pa ju je Vučić, sve cokćući od zadovoljstva, razorio.
Danas je drugačije. Studentski pokret ni sa kim nije sklapao dogovore, on nema dugove koje bi morao da vraća kroz trule komprimise. Zaključak je jasan: u ovom trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i nečašću koju je Vučićev režim, radostan da smrdi, ostavio iza sebe i kada polažu ogromnu nadu u Studentsku listu, imamo samo republikansku (dakle građansku) vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se, kako kaže Makijaveli, možemo vratiti na početa.
Princip glasi: ne pristati da budeš kupljen; izdržati u Skupštini; poštovati zakon i institucije; ukloniti iz javnosti one koji su se ogrešili o Ustav i zakone ove zemlje. Tako prosto i tako đavolski teško. Jer tu, na početku, beše vrlina.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!