Vapaj "kad će penzija" mogao bi ubuduće da bude zamenjen pitanjem "kod koga si se osigurao?". Državna nategnuta milostinja mogla bi da bude podržana samostalnim investiranjem "na vreme"
KAKO FINANSIRATI PENZIJE: Privatno osiguranje kao investicija
Moguće je zamisliti da će unuci današnjih penzionera u Srbiji kada sami budu u „poodmaklom dobu“ stajati jedino u redu ispred muzeja Luvr u Parizu ili će se pentrati po piramidama u Egiptu, onako kako to danas čine penzioneri iz Japana, SAD ili Evrope, a da će redovi ispred pošte biti daleka i „mračna“ prošlost. Da bi sebi obezbedili tu vrstu starosti, današnji tridesetogodišnjaci (i tridesetogodišnjakinje) u Srbiji, ili nešto mlađi ili nešto stariji svet, morali bi da se napregnu i sačuvaju neki suvarak za stare dane koristeći nove modele penzionog osiguranja koji lagano dolaze i u ove krajeve Evrope.
Teorija i iskustvo „razvijenog sveta“ pokazuju da sem sistema „međugeneracijske solidarnosti“ („payasyougo“ sistem) postoje još dva načina ostvarivanja „penzionog dohotka“. To je tzv. dopunsko dobrovoljno penzijsko osiguranje (dobre kompanije uplaćuju svojim radnicima do kojih im je stalo određena sredstva u privatne penzione fondove jer je to jedan od načina da ih zadrže u kompaniji) i samostalno penzijsko osiguranje u koje „ulazi“ svako ponaosob i u onoj meri u kojoj može da podrži visinu godišnjih uplata. U Srbiji su se već pojavile kompanije koje nude ovu vrstu usluga (Dunav-TBIH, Zepter, Delta, Viner štediše, Grave), ali država kasni sa izmenama određenih zakona (Zakon o deviznom poslovanju, na primer) i sa donošenjem zakona o dopunskom dobrovoljnom penzijskom osiguranju (još u nacrtu) koji bi trebalo da u potpunosti uredi ovu oblast. Kompanije su krenule „i pre vremena“ jer je poslovnom svetu jasno, a i propisi EU-a nalažu, da bar 16 odsto radnog stanovništva treba da ostvaruje penziju oslanjajući se na drugi i treći stub penzionog sistema. Dostupni podaci govore da u Srbiji broj korisnika „privatnih penzija“ ne premašuje jedan odsto. U susednim državama taj procenat je nešto veći: u BIH – pet odsto, u Hrvatskoj deset odsto. U Evropi i SAD taj procenat je preko 50, dok je najveći u Japanu – peko 80.
Sad, ko su nosioci ovakvog sistema i šta to znači „privatna penzija“? Austrijske kompanije, koje su u Srbiji osnovale svoje „sestrinske firme“ Viner štediše Beograd a.d. i Grave Beograd a.d., posluju preko posredničke kuće WVP (VeFePe) koja organizuje mrežu „prodavaca osiguranja“ na terenu. Pomenute austrijske kompanije postoje i deluju preko sto osamdeset godina i zauzimaju visoko mesto u porodici sličnih evropskih osiguravajućih kompanija. Zakon matične zemlje obavezuje ih da novac klijenata mogu da ulažu samo u „sigurne“ poslove kao što su državne obveznice, nekretnine i koncesije. Kompanije su obavezne da najmanje 90 odsto godišnje dobiti „podele“ klijentima koji su se kod njih osigurali, svaka tri meseca sprovodi se revizija poslovanja, same kuće su osigurane kod stranih osiguravajućih kompanija. U slučaju bankrota obaveze preuzimaju preostale likvidne kompanije iz te oblasti. Privatnu penziju može sebi da obezbedi svaki „radno sposobni pojedinac“ koji sklopi ugovor sa kompanijom i obaveže se da će na godišnjem nivou izmirivati ugovorene obaveze. Najmanji ulog je 200 evra na godišnjem nivou, minimalno „oročavanje“ je deset godina. Primera radi, ako se neko ko danas ima 30 godina opredeli da sklopi ugovor sa ovakvim fondom na 20 godina tako što će godišnje uplaćivati 600 evra (50 mesečno), njemu će u ugovoru odmah oročena suma biti 13.000 evra a verovatna dobit do pedesetog rođendana oko 7000 evra. Kada ugovor istekne, klijent može da podigne sav novac, da se dogovori na koliko rata da mu bude isplaćen, da dobije doživotnu penziju ili da se uzda u dobar bankovni račun i zdravlje i oroči novac na još koju deceniju.
Prednost ovakvog sistema, teorijski, jeste u tome što pojedinac samostalno procenjuje koliko će mu biti dovoljno za starost i što se deo „državnog tereta“ prebacuje na leđa samosvesnog člana društva. Danas u Srbiji, pri sadašnjem sistemu u kome na jednog penzionera dođe 1,16 zaposlenih (da bi sistem funkcionisao, kaže takođe teorija, odnos bi trebalo da bude 3 : 1 u korist onih koji rade), penzioni sistem funkcioniše tako što je subvencionisan iz „budžetskih sredstava“ (godišnje na penzije ode 14 odsto ukupnog budžeta RS – MMF nezadovoljan). Odnos plata i penzija je 1 : 0,65, što većinu penzionera čini nesrećnim, ali je taj odnos najnepovoljniji u Evropi. Želi se reći da država neće još dugo moći da „finansira“ penzije i da će morati da edukuje stanovništvo i preduzetnike da se okrenu novim i drugačijim vidovima obezbeđivanja „penzionog suvarka“. Takođe, moraće da stvori zakonski ambijent u kome će privatni penzioni fondovi raditi tako da postanu vremenom glavna investiciona snaga u zemlji kojoj veliki poslovi izgradnje tek predstoje.
Dok se to ne dogodi, a mogla bi administracija da uradi nešto i bez insistiranja „sa strane“, penzosi će stajati u redovima čekajući svoju crkavicu čiji veći deo ostave na susednom šalteru plaćajući račune.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!