Sudska overa zločina

Presudom vijeća Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu, u ponedjeljak, 12. decembra, nakon punih 14 godina od pada Vukovara, napokon je i službeno prekinuta zavjera šutnje o ratnom zločinu na poljoprivrednom dobru Ovčara, kad je u noći od 20. na 21. novembra 1991. godine pobijeno 200 ratnih zarobljenika, izvedenih iz vukovarske bolnice. Od ukupno 21 optuženog pripadnika nekadašnje Teritorijalne obrane Vukovara i paravojne jedinice „Leva Supoderica“, koju je 1991. godine osnovala u Šidu Srpska radikalna stranka haškog optuženika Vojislava Šešelja, njih 16 je kraj suđenja dočekalo na optuženičkoj klupi: dvojica ranije optuženih dobila su status svjedoka saradnika, protiv jednoga (Milana Bulića Bulidže) postupak je izdvojen zbog lošeg zdravstvenog stanja, Saša Radak zvani Cetinje uhapšen je u proljeće ove godine, pa mu se također zasebno sudi, a Mirko Vojinović zvani Ćapalo umro je u novosadskoj bolnici neposredno pred lanjski početak „velikog“ suđenja, od ozljeda zadobijenih u pokušaju samoubojstva.

„Krivci nisu svi ovdje, puno ih je koji nisu u ovoj sudnici“, konstatacija je predsjednika sudskog vijeća, suca Veska Krstajića u obrazlaganju presude kojom su, od 16 optuženih, osmorica osuđena na maksimalnih 20 godina zatvora, trojica na 15, jedan na 12 godina, jedan na pet i jedina žena među njima, Nada Kalaba, inače supruga drugooptuženoga, na devet godina zatvora, dok su dvojica oslobođena zbog nedostatka dokaza.

Nakon dugog i često mučnog istraživanja zločina u sudnici Specijalnog suda, sasvim je jasno da krivci još nisu svi na broju. Ovom prilikom, pred dugo čekanu – i ipak dostižnu – pravdu izvedeni su neposredni izvršioci zločina, a između njih i „vukovarske trojke“, koja je po pravdu privedena u Haški tribunal, ima nekažnjena još cijela galerija likova. U tome se, osim suca Krstajića koji je konstatirao da „nisu svi krivci u sudnici“, slažu mnogi koji su sudjelovali u postupku, ali – za nadati se – i Tužilaštvo, s obzirom na to da prvi čovjek te institucije, tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević kaže: „Ni u jednom našem predmetu, pa čak niti u Ovčari, spisak osoba koje su nama od interesa nije konačan. Po prirodi stvari, u tim krivičnim delima učestvuje veliki broj lica i mi stalno dolazimo do novih saznanja i do sve većeg i većeg broja ljudi koji su direktni učesnici ratnih zločina“ („Pravda u tranziciji“, broj 2).

PREDAJA ZAROBLJENIKA: Ma koliko – kako to i Krstajić reče – bilo „nemoguće istražiti cijelu i potpunu istinu“, pogotovo nakon proteka 14 godina, sud je uspio rekonstruirati i događaj, i učešće optuženih u zločinu. Kroz sudnicu su prošli mnogobrojni svjedoci, neki i sami neposredne žrtve koje su u posljednjem trenutku spašene nečijom milošću, neki od armije tugujućih čiji su najbliži ubijeni na Ovčari, ali i pripadnici formacija koje su – predvođene JNA, čiji su oficiri i niži kadar također svjedočili – „oslobađale“ Vukovar; izvedeni su brojni drugi dokazi, među kojima i čitanje ratnih i operativnih dnevnika oružanih snaga koje su djelovale pod zapovjedništvom JNA, ispitani vještaci…

Rekonstrukcija je, u nakraćem, pokazala slijedeće: borbe za Vukovar prestale su 18. novembra. Istoga dana predaje se Mitnički bataljon, iz kojega je oko 170 „zengi“, kako su ih zvali (Zbor narodne garde), položilo oružje, te nakon noći provedene u hangaru na Ovčari odvedeno u sremsko-mitrovački zatvor. Idućega dana, 19. novembra, iz podruma i ruševina izlaze civili koji su preživjeli opsadu svoga grada i koji organizirano, autobusima koje je osigurala JNA, odlaze iz Vukovara ili za Srbiju, ili za Hrvatsku. Dan nakon, događa se evakuacija vukovarske bolnice: „trijažu“ obavljaju „organi bezbednosti“ JNA, odvajajući ranjenike i osoblje bolnice od 250 ili 260 ljudi koji su, po njima, sudjelovali u borbama. Nejasno je, reći će Krstajić u usmenom obrazloženju presude, po kojem kriteriju su izdvojene i dvije žene, od kojih je jedna bila u visokoj trudnoći; svakako, oba su leša ekshumirana, zajedno s još 198 mrtvih, iz masovne grobnice na Grabovu pokraj Ovčare. Ti ljudi su, nakon „trijaže“ odvedeni najprije u krug Veleprometa, a od tamo – nakon maltretiranja, pa i ubojstava – u hangar na Ovčari. U razmaku od te dvije točke, nota bene, nestaje jedan broj ljudi, njih oko 60 (jedan autobus, rekli su neki svjedoci), za čiju sudbinu se ni dan-danas ne zna.

Dok zarobljenici, ne znajući to, idu na svoj posljednji put od Veleprometa do Ovčare, u neposrednoj blizini završio se sastanak tzv. vlade SAO Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema: sve najveće glavešine željne države, sve državnik do junaka, od skladištara, živog i odbjeglog Gorana Hadžića do vojvode, mrtvog Arkana, traže od JNA da im se prepuste zarobljenici – „jer imaju dokaze da je riječ o najokorjelijim ustašama kojima narod Vukovara treba suditi“ – što se i događa, nakon što napadaju, vrijeđaju i pljuju pukovnika Bogdana Vujića, koji im je ispred nosa „noćas odveo 1500 zločinaca, ustaša“. U taj kaos, naime, Mile Mrkšić donosi odobrenje kojim se daje „saglasnost da se predaju zarobljenici“ lokalnim vlastima.

VOJSKA SE POVLAČI: Na Ovčari su već svi podanici te samozvane države i iste takve vlasti: po naređenju zapovjednika TO-a Miroljuba Vujovića i njegovog zamjenika Stanka Vujanovića, „čovjeka sa velikim crnim šeširom“, njihovi podređeni formiraju špalir, kroz koji protrčavaju zarobljenici na putu od autobusa do hangara, koje mlate čime stignu: drvenim palicama, metalnim štangama, kundacima pušaka, rukama, nogama… Maltretiranje se nastavlja i u hangaru, gdje se zarobljenici popisuju, ulazi tko kako hoće i udara koga hoće. Tu dolazi i Nada Kalaba, koja – kako joj je presuđeno – traži čovjeka koji je kriv za njen otkaz prije nekoliko mjeseci, pa ga ubija ispred hangara metkom u potiljak. Vojska, to malo SMB uniformiranih koji su ipak tamo, pokušavaju uvesti reda, ali nakon silnih natezanja – po ne zna se čijem naređenju – povlače se s Ovčare u sigurne Negoslavce. Čuje se, pričaju neki svjedoci, buka građevinskih mašina, pada rani novembarski mrak, dolazi traktor s prikolicom, koja potom, jednu po jednu grupu zarobljenika, odvozi negdje u tamu. Drugooptuženi Vujanović izdvojenoj grupi kaže, da bi prikrio da im je namijenjena samo smrt, da ih voze nazad u Velepromet. „Šta da su znali da idu na streljanje? Za pretpostaviti je da bi došlo do pobune 250 ljudi. To je bila samo maska za ono šta će im se desiti“, zaključuje sudsko vijeće.

U mraku, na Grabovu, mehanizacijom je već iskopana „rupa“: na toj „rupi“, svi su optuženi osim Kalabe, koja je svojih devet godina „zaradila“ već kod hangara, i dvojice oslobođenih, za koje sud nije našao pouzdane dokaze da su ubijali na Ovčari. Uz naredbe drugooptuženog Vujanovića: „Pucajte, pičke ustaške“, puca se u jednu po jednu grupu zarobljenih, koji posljednje trenutke u životu stoje na zemlji izvađenoj iz vlastite buduće grobnice, pogođeni padaju, a Predrag Milojević Kinez potom prilazi i „ovjerava“ žrtve. Svaka nova skupina žrtava u iskopanu jamu ubacuje prethodno ubijene, da bi potom i oni bili ubijeni. „Kad je neko u streljačkom stroju, nema sumnje da je učestvovao u streljanju“, stav je sudskog vijeća, od čega nije izuzet ni komandant „Leve Supoderice“ Milan Lančužanin Kameni, iako njega nitko ne tereti da je lično pucao u zarobljenike. Radili su to, međutim, njegovi podređeni, u njegovom prisustvu.

Svi optuženi tvrdili su u svojim obranama da nisu krivi, da nisu nikoga ubili, neki su tvrdili da nisu bili ni u Vukovaru, niti na Ovčari, niti na Grabovu toga dana. Jedan od njih, optuženi Milan Vojnović zvani Mićo Medonja, na primjer, tvrdio je u svojoj obrani da je na Ovčaru, do hangara, išao tek da nađe svoju kćer Zvjezdanu, koja je rat provela u opsjednutom gradu Vukovaru. „Ništa, međutim, niste govorili o svom zetu (Ismetu Ivi) Ahmetoviću, koji je drugi na spisku žrtava“, rekao mu je sudac Krstajić obrazlažući dodijeljeni mu petnaestogodišnji zatvor.

SVEDOCI SARADNICI: Tek su dvojica optuženih priznali zločin: trećeoptuženi Jovica Perić u policijskom ispitivanju (u prisustvu advokata i tužioca), čim je uhapšen u aprilu 2003. u akciji „Sablja“. Od njega su se u civilnoj sudskoj proceduri prvi puta čuli detalji o tome što se doista događalo na Ovčari, mnoge detalje zločina koji su tek kasnije, u mukotrpnom postupku, stvarno dokazani. Drugo priznanje čulo se pri samom kraju dokaznog postupka: Ivan Atanasijević, prije rata Ivica Husnik, priznao je da je ubio jednog zarobljenika „na rupi“, nakon što su ga – zbog toga što je Hrvat po ocu – na to prisilili drugi, u prvom redu teritorijalac zvani Topola, koji je kasnije poginuo negdje u Bosni. Valja sačekati pismeni otpravak presude, pa vidjeti zašto vijeće nije to priznanje, kako su neki očekivali, honoriralo kaznom nižom od maksimalnih 20 zatvorskih godina. Atanasijevićev advokat Vojislav Vukotić kaže da je njegov branjenik istinu želio reći već u prvom ispitivanju: „Nije to uradio iz straha, zbog pretnji njemu i njegovoj porodici da ne otkrije istinu, ali je činjenica da je on, ne mogavši više izdržati taj teret i govoreći istinu na kraju postupka tom istinom veoma doprineo utvrđivanju istine o zločinu i žrtvama na Ovčari.“

Još su dvojica optuženih progovorila o zločinu i na njihovim se svjedočenjima, u velikoj mjeri, i temelji presuda: dva svjedoka saradnika, koji su i sami ubijali na Ovčari, jedan kod hangara, drugi u streljačkom vodu na Grabovu. Obrana je tokom postupka osporavala validnost dvojice svjedoka saradnika, a većina optuženih prebacivala je odgovornost na njih. „Oni su ubojice“, „Svedoka saradnika su zvali Monstrum“ i slične kontraoptužbe pljuštale su u sudnici na račun dvojca koji je promijenio status optuženih u status surađivački sa sudom. Takvi su kakvi su, po samoj zakonskoj definiciji, naglasio je sudac Krstajić, taj status dobijaju oni koji su i sami sudjelovali u krivičnim djelima. „Nema moralnih i etički ispravnih među njima, ali oni su neophodan instrument za procesuiranje ovako teških krivičnih dela“, kaže Krstajić u usmenom obrazloženju, odgovarajući na primjedbe da su drugačije iskazivali o jednom konkretnom događaju, ubojstvu trudne Ružice Markobašić: oba o načinu lišenja života Ružice Markobašić identično iskazuju, da je ubijena rafalnim pucnjem u trbuh, što dokazuju i vještački nalazi nakon ekshumacije i identifikacije. Oba svjedoka saradnika su, inače, na „glavnom“ suđenju svjedočili na zatvorenoj sjednici, uz isključenje javnosti, ali je drugi svjedočio otvoreno u septembru ove godine u izdvojenom postupku protiv Saše Radaka: „Dašić Zoran (momak s Karaburme, navodno kasnije poginuo) je nju zadnju izveo. Ona je molila, kukala. Bilo je ono, radite od mene šta hoćete, ali nemojte me ubiti. Dašić joj je prislonio na donji deo stomaka pušku i opalio rafal, tako da je ona završila u desnom delu rupe, na samom ćošku. Deo tog tkiva je i Stanka (druooptuženog Vujanovića) pogodio i Stanka su kasnije malo zafrkavali i zvali ga ‘pičkice'“, ispričao je svjedok u „postupku Radak“, objašnjavajući da je žrtvu poznavao od malih nogu, te da se pričalo da je njen suprug „sekao deci prste, pravio ogrlice od tih prstića“.

ŠTA JE VOJSKA ZNALA: Kad je o vojsci – koja je, kako su to stalno tokom suđenja isticali zastupnici porodica žrtava, „na milost i nemilost prepustila zarobljenike teritorijalcima i ostalima“ – riječ, valja zaviriti u Operativni dnevnik 80. motorizovane brigade, čiji su pripadnici upravo to učinili. U 16 sati 20. novembra oni još čuvaju zarobljene na Ovčari, u 22.35 – kako stoji crno na bijelo – vojno osiguranje je povučeno, a ujutro u sedam sati narednoga dana, 21. novembra, u bilješci se kaže da je u toku noći „u rejonu Grabovo otvarana vatra iz pešadijskog naoružanja“, te se istoga jutra na sastanku komande brigade govori o tome da je zločin počinjen. Ipak, većina svjedoka iz „JNA paketa“ tvrdila je, jednako kao i optuženi, da su za zločin čuli tek nakon nekoliko godina, zahvaljujući medijima, jednako kao što je i Aleksandar Vasiljević, 1991. načelnik Uprave bezbednosti SSNO-a za zločin čuo – kako je svjedočio pred sudom – tek od novinara Jovana Dulovića, bez obzira na to da su i kamere 19. novembra, ispred vukovarske bolnice, zabilježile na snimku fino društvo: majora Veselina Šljivančanina, Nebojšu Pavkovića, tadašnjeg potpukovnika i šefa Kabineta tadašnjeg ministra obrane Veljka Kadijevića, te Momira Gavrilovića, radnika Službe državne sigurnosti MUP-a Srbije, koji je u istočnoj Slavoniji bio u jedinici Željka Ražnatovića Arkana, što je – kako na suđenju reče zastupnik oštećenih, advokat Rajko Danilović – dokaz da su i ta služba i Ministarstvo obrane „imali uvida u to što se događalo u Vukovaru“.

„Ne mogu se kriti oni koji su ubijali i klali naše vojnike i da se izvuku odavde“, izjava je Šljivančaninova koju su tad, ispred bolnice, zabilježile kamere RTS-a, čiji novinar komentira ratne zarobljenike koji su 19. novembra 1991. dovedeni u vukovarski Velepromet: „Reč je o više od tri hiljade zarobljenih ustaša“, od kojih su „mnogi skinuli uniforme i ustaška znakovlja“. Dokaz kojim dotični koji se naziva novinarom potkrepljuje svoje tvrdnje da su zarobljeni pripadali „ustaškim formacijama“ jest da su mnogi od njih imali „vojne čizme strane proizvodnje“, inače proizvod predratnog vukovarskog Borova, koji se u Beogradu nakon pada toga grada kupovao na crnoj berzi, za sitne pare. „Ti zlikovci ne izgledaju tako opasno bez narkomanskih špriceva“, nastavlja s patriotskim ushitom ratnohuškački dojavnik i dodaje da je svim zarobljenima uzeta parafinska rukavica „čime je dokazano da su svi upotrebljavali oružje u poslednja 24 sata, a kod dvojice je nađena i krv, koja ne pripada njihovoj krvnoj grupi“.

OBOSTRANE ŽALBE: Primjer je to – na žalost, tek jedan od tada prevladavajućih – kako je državna propaganda ubijala zdravu pamet. I ta je nezaobilazna dimenzija našla mjesto u sudskom postupku protiv 16 optuženih. Gordana Loznalijević-Danilović, zastupnica porodica žrtava konstatirala je u svojoj završnoj riječi da bi politička propaganda kao odgovor na pitanje kako je bila moguća tako bestijalna egzekucija među dojučerašnjim prijateljima i susjedima bila previše jednostavan i jednostran odgovor. „Ne mogu da verujem da je to neka iskonska mržnja, netrpeljivost koja je duboko usađena, jer se radi o ljudima koji su živeli jedni pored drugih, koji su zajedno radili u istim preduzećima, koji su posećivali iste kafane, koji su se družili na sportskim utakmicama…“, kazala je, konstatirajući da odluka da se pogube zarobljenici, sugrađani druge nacionalnosti, „nije mogla biti ni spontana, niti podstaknuta od strane lokalnih pojedinaca koji su se nametnuli kao vođe, već je morala biti negde doneta gde se takva monstruozna odluka može doneti, negde u vrhovima neke vlasti“, vojne ili u krugovima političkih moćnika.

Sud, jasno, u tu dimenziju nije ulazio, ma koliko se i politika povremeno uvlačila u sudnicu. Sud je u ovom predmetu sudio konkretnim ljudima, po konkretnoj optužnici. Podsjećajući na Marka Miljanova i njegovo viđenje razlike između čojstva i junaštva, sudac Vesko Krstajić je obrazloženje završio: „Junaštvo je sebe od neprijatelja sačuvati, a čojstvo je drugoga od sebe sačuvati. O svemu će istorija doneti sud, a ovu presudu shvatite kao presudu vašem čojstvu.“

Presudu prvostepenog vijeća očekuje provjera na Vrhovnom sudu Srbije, žalbe su već najavili advokati optuženih, ali i Tužilaštvo, zasad u odnosu na oslobađanje dvojice optuženih. Već sad je, međutim, jasno da je odluka da se i sud i tužilaštvo specijaliziraju u problematici ratnih zločina bila potpuno pravilna i da je ovo sudsko vijeće, ali i Tužilaštvo tokom postupka, već u prvom vrlo zahtjevnom slučaju maksimalno profesionalno provelo suđenje, što su priznali i sami učesnici – advokati optuženih i oštećenih, u prvom redu – ali i brojni promatrači.

Čak i porodice žrtava s Ovčare, prvi puta u 14 godina, našle su bar komadić smirenosti u svom bolu.

Prvi siguran korak ka pravdi za krivce počinjenih zločina je srpsko pravosuđe učinilo, o čemu će i historija, osim više sudske instance, također donositi svoj sud. Pa makar pravda i kasnila 14 godina, nekako je lakše kad se pokaže da ipak nije nedostižna.