Nakon što je prošle godine jedan sudija pa posle njega i drugi "platio glavom", ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvobitne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek
Da je proveden naum Visokog savjeta pravosuđa iz 2006. godine, po kojem bi od 138 općinskih sudova u Srbiji čak skoro polovina – njih 71 – trebala biti „ugašena“, sudac Opštinskog suda u Odžacima Zoran Cvetanović i advokat Petar Savanović, obojica u naponu profesionalne karijere (pedesetogodišnjaci), bili bi živi, među nama.
Sudac Cvetanović je ubijen u vlastitoj sudnici u Odžacima. Njegov ubojica Ilija Danilov (53) iz Deronja (selo nedaleko od Odžaka) osuđen je (još nepravomoćno) na maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina.
Činjenica je da je toga dana ubojica, opterećen svojim financijskim problemima, iskoristio poznanstvo s jednim od članova sudskog osiguranja i naoružan ušao u zgradu suda. Oružje mu nitko nije oduzeo, u sudnici je pucao u suca, advokata i zapisničarku i nakon ispaljenih cijelih šest metaka neometan je odšetao u policijsku stanicu i predao se.
Tek koji mjesec kasnije, u Knjaževcu – ovog marta –ubijen je predsjednik tamošnjeg Opštinskog suda Dragiša Cvejić: na kapiju njegove kuće postavljena je bomba, koja je aktivirana u trenutku kad je ujutro toga dana krenuo na posao i sva je sreća da su njegova supruga i maloljetni sin u tom času bili u kući; moglo se desiti da mu sin osnovnoškolac krene prvi ka školi i da on bude žrtva, kao što su žrtve toga jutra bili i slučajni prolaznici, njih troje toga jutra, među njima i skoro vršnjak sina suca Cvejića.
U manje od godinu dana, dakle, imamo dvojicu mrtvih sudaca: jednoga je ubila nezadovoljna stranka, za smrt drugoga još ne znamo ni motive, niti izvršioce, tek se po medijima spominju neki koji su bili u sukobu sa zakonom i za koje je – a riječ je o djelima manje društvene opasnosti, čije procesuiranje obuhvaća nadležnost općinskih sudova – nadležan bio ubijeni sudac Cvejić.
Nakon što je prošle godine jedan sudac – a prije njega, ne zaboravimo, i premijer Zoran Đinđić – pa poslije njega i drugi „platio glavom“, ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvotne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek obećanja i nikakve rezultate. Ministarstvo pravosuđa Srbije obećalo nam je, po ne znamo koji put, ulaganja u sigurnost u sudovima: kako je Ministarstvo tek dio cijele nam države koja dijeli zajednički budžet, tek su neki (nije ih malo, doduše) kompjuteri podijeljeni po sudovima širom Srbije, ali od sistemski uređene sudske straže i dan-danas nema ništa. Ali, nije ni to najveći problem, jer samo jedno ministarstvo ne može baš ništa u situaciji u kojoj nema novca, ali niti najobičnije brige o sebi bližnjem i moralu okoline: o tome govori stvarnost u kojoj se, na brojne prijave sudaca i tužilaca da im prijete, da su neki čak i prebijeni „po gradu“ (o sudbini nedavno pretučene sutkinje Prvog opštinskog suda u Beogradu još nemamo vijesti, čak niti u tabloidima), ne postupa. Nije se postupalo niti na prijave sudaca i tužilaca vjerojatno najbolje osigurane institucije u srbijanskom pravosuđu, Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala i onog za ratne zločine: ni do danas nismo saznali tko je prijetio sutkinji Maji Kovačević-Tomić, niti tko je sucu Milanu Raniću odšarafio točkove na automobilu, tko je sutkinji Nati Mesarević donosio ruže sa porukama smrti, tko joj je poručivao gadosti uoči i nakon izricanja presude za ubojstvo premijera Srbije i tko je njenog prethodnika Marka Kljajevića uvjerio da treba napustiti sudačku funkciju usred tog istog „procesa stoljeća“, i još podosta toga.
Smrt sudaca Cvetanovića i Cvejića posljedica je stanja u Srbiji. Prošloga ljeta i ovog marta, kad su ubijeni, čuli smo velike riječi i obećanja: sistem će ovo i ono, reformirat ćemo ovo i ono… Kako dani teku, zaboravit će se te uzaludne i nadasve sistemske smrti, njih dvojice sudaca – kao i ostalih žrtava državne nebrige – sjećat će se tek najbliži i tek će daleka i eventualna promjena u društvu kao cjelini ukinuti naviku da se može ubiti i predstavnika državne pravde, tek onako, zato što nam je država tako nemarna i zato što nema snage oduprijeti se ili naći i spriječiti nasilnike. O tome rječito govore i brojne dojave o postavljenim bombama u sudnicama širom Srbije: država, evidentno, ne čini dovoljno da dojavljivače pronađe i da ih zakonski kazni, a pitanje je vremena kad će neka prijavljena bomba postati istinita i zaista eksplodirati.
Tehnički ministar pravosuđa Dušan Petrović je prije nekoliko dana „izrazio uverenje“ da će 2008. biti godina u kojoj će se donijeti svi potrebni dokumenti koji će omogućiti viši nivo sigurnosti nosilaca pravosudnih funkcija. I najdobronamjerniji laik će odmah odgovoriti: neće. Jer, mjesecima još nećemo imati parlament i vlast koji će moći štititi građane, pa i suce i tužioce, i koja će provesti namjerene sudske reforme i koji će ubojstva dvojice sudaca u Srbiji protumačiti drugačije od teorije da su ubijeni zato što nam sudstvo ne valja, kao da je to jedino što nam u državi ne valja.
Njih dvojica su ubijeni i to ništa neće promijeniti. Znaju se imena ubojica i mali lični motiv. Uzrok je, pak, na državi samoj i dok se ona ne promijeni smrti, pa i sudačke, neće nam nedostajati.
Zašto je svako ko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na Vučića? Zbog čega bi i Berija pozavidio Biji na ovoj operaciji? Kako režim u Beogradu 2026. nastoji stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937
Podaci Vrhovnog javnog tužilaštva pokazuju da poslednjih godina raste broj zahteva koje tužioci upućuju policiji radi prikupljanja potrebnih obaveštenja, ali da odgovori na te zahteve sve češće izostaju. Reč je o prvoj i jednoj od najvažnijih radnji u predistražnom postupku, bez koje tužilaštvo u mnogim slučajevima ne može da nastavi istragu
Zašto su se na meti režima, pored studenata, našli verbalni delinkventi – analitičari, stručnjaci i novinari? Kako je Više javno tužilaštvo u svom saopštenju donelo presudu da su studenti sami sebe streljali zvučnim topom? I kako je Vučić tvrdio da Srbija uopšte nema zvučne topove, a ispostavilo se da ih ima, kao što je odmah posle pada novosadske nadstrešnice tvrdio da “jedino ona nije renovirana”, pa se brzinom svetlosti na društvenim mrežama utvrdilo da to nije istina? Na koji je način aktivirana medijska bomba u režimskim medijima sa unapred spremljenim spiskovima ljudi koji su učestvovali u “zaveri” i koje treba utući? I da li je reč o pokušaju zabrane studentskog pokreta
Pošto tužilac u Srbiji ne može da optuži osobu koja se kolima zaleće u građane, gledaoci RTS-a mogu videti kako se pred kamerama obesmišljava ta pravna institucija
Srbija će sačuvati mir, lokalni funkcioneri moraju da razgovaraju sa narodom ili će biti smenjeni, ekonomija raste brzo, žele da nas sruše jer Srbija grabi napred, nema više straha od “blokadera”, predsednik je žrtva, biće veće plate i penzije. Na osnovu iskustva, po svoj prilici ovako će izgledati Vučićeve poruke na predstojećem mitingu
Zašto je Aleksandra Radića, najistaknutijeg vojno-političkog komentatora u Srbiji, režim pretvorio u pokretnu metu
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
