Šteta i odšteta

„Obavezuje se tužena državna zajednica Srbije i Crne Gore – Ministarstvo odbrane iz Beograda, da tužiocu Ivici Bačiću iz Splita izvrši povraćaj stvari i to: automobila marke ‘Reno 19’ reg.broj LI-357-02, ručnu radio-stanicu tipa VAESV-FT-411E sa rezervnim akumulatorom, pasoš br. HR-723419, dve kasete sa kasetofonom, kožnu torbu sa ličnim stvarima, sve u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude. Obavezuje se tužena da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 109.640,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude“, glasi presuda koju je sudsko vijeće sutkinje Marine Nikolić donijelo nakon zaključene glavne rasprave 12. februara ove godine „u odsustvu uredno pozvanog zastupnika tužene“, tj. Ministarstva odbrane.

Priča Ivice Bačića, rođenog Drnišanina, nalikuje na hiljade sličnih priča s početka rata u Hrvatskoj: rat ga je 1991. godine zatekao kao podoficira po ugovoru u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, iz koje – regularnim putem zatraživši sporazumni raskid ugovora – izlazi 22. juna te godine, kad formalno dobija rješenje o prestanku aktivne vojne službe. Kao civil ostaje u Drnišu, koji ubrzo dolazi pod udar topova JNA. U granatiranju 3. oktobra ranjenog susjeda sprema u svoj „reno 19“ i vozi ga do najbliže bolnice, one u Kninu, ali ga zaustavljaju pripadnici JNA, oduzimaju vozilo i stvari, te završava kao ratni zarobljenik u kninskom logoru. Iz tih mjesec dana provedenih u logoru – nakon čega je 2. novembra razmijenjen u Pakovu Selu za srpske zarobljenike iz splitskog, zadarskog i šibenskog zatvora – ostali su mu u zlu sjećanju kapetan organa sigurnosti JNA Dragomir Pećanac i pukovnik Zdravko Tolimir, tadašnji načelnik obavještajne službe Kninskog korpusa, s kojima je vodio razgovor „vrlo neprijatan sa dosta pogrdnih riječi“. Ipak, u trenutku razmjene, potvrdu o privremenom oduzimanju stvari, među kojima je i torba s najdragocjenijim što ima, nenadoknadivim porodičnim fotografijama, te dokumentima o vlasništvu kuće, gura u čizmu i tako ima bar neki dokaz da mu je te davne 1991. godine oduzeta imovina.

Tužbu je Ivica Bačić beogradskom sudu uspio predati tek 2002. godine. Dotad su ga odbijali mnogi birokrati iz hrvatskih i jugoslavenskih institucija.

U početku postupka, nadležni iz Ministarstva obrane osporavali su Bačićev tužbeni zahtjev, jer da su mu automobil i stvari oduzeti zbog toga što je protiv njega vođen krivični postupak, te zbog toga što sudu nije dostavio dokaze da je vlasnik oduzetih stvari, koje su mu nota bene oduzeti zajedno s automobilom (saobraćajna dozvola, torba s dokumentima o vlasništvu vozila i kuće u Drnišu, inače posve uništene u ratnim događanjima itd.). Sud je, međutim, provjerom ustanovio da protiv Bačića JNA nikad nije pokrenula niti je vodila bilo kakav krivični postupak, a ostalo je utvrdio drugim dokazima: od šibenske policije je stigao dokaz o prekršaju krivog parkiranja spornog automobila Ivice Bačića i još ponešto, od Radio-kluba „Šibenik“ pribavljene su potvrde da je Bačić njegov član, da je vlasnik diploma, te da je kupio i bio vlasnik radio-stanice koja mu je oduzeta.

Sve to, međutim, ne bi bilo dovoljno da Bačić nije došao do ključnog svjedoka, kapetana Milorada Grubača, također Drnišanina, koji danas živi u Srbiji, a koji je 1991. i 1992. godine na kninsko-drniškom području bio komandir saobraćajne čete Vojne policije. Grubač je u svom svjedočenju potvrdio da je upravo njegov potpis na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od Ivice Bačića, te objasnio da je Bačić „po tadašnjem stanovištu dezertirao“, a da se sjeća da je tad „pažnju privukla radio-stanica zbog eventualne špijunaže“. „Pre 1991. godine Ivica Bačić je bio oficir JNA, zarobljen iz razloga što je postojala osnovana sumnja da je dezerter, da je napustio JNA i prešao na drugu stranu – hrvatsku“, navodi se u presudi Grubačevo svjedočenje, bez kojega Bačić sasvim sigurno ne bi dobio – bar na papiru – svoje stvari.

Naravno, ostaje da se sačeka da li će Ministarstvo odbrane uložiti žalbu na ovu presudu i kakav će, u tom slučaju, pravorijek donijeti viša instanca. Bačiću tek onda slijedi prava borba da presudu i izvrši, jer je vrlo teško zamisliti da njegov „Renault“ još negdje postoji u „dobroj formi“. Tih ratnih godina otimačina je bila svakodnevna i na svim stranama su se osim ljudi „mobilizirali“ i stvari i nekretnine. Jedan izvještaj UN-a, na primjer, kaže da je samo u Dubrovniku 1993. godine „mobilizirano“ oko 500 vozila, koja su predata pripadnicima HVO-a u susjednoj Bosni i Hercegovini. Od te silne otimačine, teško da veliki broj onih kojima su vozila oduzeta ima bilo kakvu potvrdu o tome i teško da će naći svjedoka dovoljno poštenoga da nakon silnih godina progovori na sudu, kao što je to učinio Milorad Grubač svom Drnišaninu Bačiću. Dotični, pak, osim što izražava zadovoljstvo presudom i uz silne hvale za svjedoka Grubača kaže: „Neće Hrvatska biti normalna dok se ne vrate svi njeni građani koji su otišli, pa i Milorad Grubač kome je, kao i meni, imovina iako uništena u ratu ostala u Drnišu.“

Ova presuda kojom se jednom Drnišaninu vraća oteto bar je neki početak prave normalizacije među državama i njihovim građanima. Jednako kao što su u Hrvatskoj napokon zaredale presude kojima se plaća odšteta porodicama čiji su najbliži – a riječ je o civilima – ubijeni od pripadnika vojske ili policije: odštete preživjelim članovima porodice Zec (ma koliko se nadležni trudili da odštetu nazovu „jednokratnom pomoći“ države djeci kojoj su usred Zagreba ubijeni otac, majka i 12-godišnja sestra), porodici Nikole Karleuše ubijenoga u Otočcu, ubijenog Nikole Kosića u Slatini, ubijenog Nikole Papića u Ogulinu 1991. godine i tako dalje, i još inima čiji su bliski ubijeni u Pakračkoj Poljani, Gospiću, Vukovaru…

Iako je riječ samo o novcu ili vraćanju otetoga, iako mrtve ništa ne vraća, i ti mali pomaci u hrvatskom i srpskom sudstvu daju nadu da će bar neki građani doći do pravde i priznanja da su stradali u ratovima, na ovaj ili onaj način.