

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Pošto je zablesavio Srbije Milošević pokušava da zablesavi ceo svet. Osobena sorta luka zvana blesavluk ima šanse da postane naš glavni izvozni proizvod. U zvaničnom žargonu ova rabota se zove „probijanje srpske istine“.
Glavni dedinjski postulat glasi: svaka laž i obmana mogu se premetnuti u istinu ako si dovoljno istrajan. I doista, mal-malo, pa neki belosvetski podmitljivac ili nesposobnjaković iz tima profesionalnih zaustavljača rata dokopaju neki pramen dedinjske magle i počnu da je češljaju kao pravu vunu. Gazdina plaćena pera i jezici danima radosno ponavljaju kako je Taj i Taj priznao ono što smo mi oduvek tvrdili. Ta radost nije bez osnova. Milošević računa da prihvatanje jedne laži iz njegove kuhinje znači i sutrašnje prihvatanje laži-sestara i laži-rođaka i, na kraju, prihvatanje celog sistema laži. I doista, svetski Činovnici kao da se sve više zapetljavaju u logički sled laži. Ako ste prihvatili laž o građanskom ratu moraćete prihvatiti i logički izvod da su ga „svi počeli istovremeno“ (poslednji pronalazak doktorke Marković), da su svi podjednako krivi, da su svi jednako sistematično ubijali, rušili i silovali… I moraćete, verovatno, na kraju krajeva, prihvatiti ideju o prebijanju dugova u zločinima. Srpska istina će se bez sumnje i dalje širiti i jednog dana će sigurno preplaviti svet. Blago nama, blago svetu!
Vreme vlasti, drugi tom
Moj plajvajzu, moj plajvajzu,
piši sagu o mom zglajzu!
Piši sagu višetomnu
kako sam izbačen iz vrhuške
i kako sam kalemio kruške!
Kako sam postao predsednik Republike
(predsednik svoje čitalačke publike – s malim ostatkom).
I kako je glatko partizanskog pesnika smenila banda četnika!
Vojvoda opet jaše
Vojvoda opet jaše.
Paripa od blata, ispljuvaka, mržnje, ozlojeđenosti i površnosti.
Utoliko je goropadniji što instiktivno oseća da njegovo vreme polako curi.
Srbi nisu baš previše izbirljivi kad je u pitanju društvo za opijanje i politiku (ili političko opijanje) ali nekako su ipak počeli da shvataju daje vojvodino društvo ipak preveliki blam. I da opijanje sa njim vodi u osvinjavanje.
Vojvoda ipak ponovo jaše. Sa lepršavom lakoćom deli titule nacionalnih izdajnika i stranih plaćenika – gotovo daje dostigao nivo forme iz vremena gazdinog „najomiljenijeg opozicionara“. Što je najzabavnije još sanja o granici Ogulin-Karlobag- Virovitica. Ali, ne pouzdaje se više u srpsko junačko kljuse već u patriotske Ruse.
„Ako u Rusiji pobede patriotske snage vratićemo sve izgubljeno.“ Junački program, bez sumnje. Hrabrim i kršnim velikosrbima potrebno je dvesta milona Rusa da bi osvojili malo dalmatinskog i bosanskog krša!
Sanke Handke!
Handke je u Beogradu bio, vino je pio i s uglednim Srbima je besedio. I vratio se kući ubeđen da mu u Beogradu pevuckaju narodnu pesmicu čiji refren glasi „Danke Handke!“ Siroti Handke je poverovao u priču neke nacionalno uspaljene luđače koja je moj zezadžijski kuplet iz prvoparilskog broja „Republike“ („Svi Srbi i Srbijanke/pevaju u horu/Danke Handke! Danke Handke!“) interpretirala kao odu iz narodnog srpskog stvaralaštva. Siroti Handke se femkao: milo mu je, ali ne zaslužuje on sve to.
Stoje najzabavnije, i momci iz „Vremena“ (koji izgleda ne čitaju Republiku) depresivno su se „primili“ na priču o narodnom pevaču i dali svoj doprinos širenju „srpske istine“. A kritik Čeda u „Politici“ pravi guslarsku varijaciju u stilu „isto to samo malo drugačije“: „Handke – Danke!“ Handke bi morao da zna da nacionalisti, kao i svi totalitaristi, nemaju smisla za humor, ali imaju smisla za podvale. Zato mu poručujem: Sanke Handke! Nasankali su te, podvalili su ti naci-obožavaoci: prodali su ti zezanje kao hvalospev.
Ministarluk Aleksandra Tijanića . Slušam na Radiju B92 „pristupnu besedu“ novog srpskog ministra informisanja Tijanića. Na početku ministarske karijere on nam „plasira“ sledeće zabavne informacije: „Na ministarsko mesto dolazim iz male privatne firme“ (BK). „Ja sam ministar za informacije svih građana Srbije“ (zato što nije član nijedne stranke jer ga nijedna „programski ne ispunjava“). Obećavajući početak objektivnog informisanja.
A onda sledi čas iz tradicionalne srpske trgovine: niko iz opozicije neće „za sledećih 10-12 godina uspeti ni da se približi“ g. Miloševiću koji je bio i ostao „najkrupnija politička figura u ovoj državi“. Trak hvalospev gazdi, trak ministarluk.
Ministar Tijan zna teoremu prostu: NIJEDAN AVLIJAN NE SME DA REŽI NA GOSU.
„Republi>ika“(umor u glavi) broj 141-142


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve