
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
foto: Darko VojinovićSrbija je presudu dočekala sluđena, podeljena, zbunjena, uz očiglednu želju da prođe i ovaj "težak dan", kako reče predsednik Vučić, pa da se vratimo našim omiljenim temama, Đilasu i njegovih 619 miliona, recimo. To nam, ipak, bolje ide
Možda najupečatljiviji ram za sliku reakcija na pravosnažnu presudu Ratku Mladiću bila je reportaža iz Lazareva, sela kraj Zrenjanina, u kojem je 26. maja 2011. godine, u kući svog rođaka, uhapšen nekadašnji komandant vojnih snaga bosanskih Srba. Emitovana na jednoj od ovdašnjih televizija, dan pre nego što će Mladić biti pravosnažno osuđen pred Haškim tribunalom, odnosno Međunarodnog rezidualnog suda, na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovečnosti. Ovaj TV zapis je možda najbolje ilustrovao svu paranoju srpskog društva suočenog sa još jednom sramnom epizodom iz svoje bliske prošlosti. Meštani Lazareva, u zavisnosti od modela koji im se nudi sa svih strana, bili su u isto vreme zbunjeni i okuraženi, tobož neobavešteni ali i „patriotski“ raspoloženi, predlagali i da se Lazerevo prekrsti u „Mladićevo“. Najviše je, ipak, onih koji su ćutke prolazili kraj reportera.
Upravo tako, nakon što je Žalbeno veće Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MICT) saopštilo presudu, sudeći prema komentarima, izgledala je i Srbija.
Sluđena, podeljena, zbunjena, uz očiglednu želju da prođe i ovaj „težak dan“, kako reče predsednik Vučić, pa da se vratimo našim omiljenim temama, Đilasu i njegovih 619 miliona, recimo. To nam, ipak, bolje ide.
Što se tiče vlasti, nije baš bilo trke u tome ko će se oglasiti. Patriotski program nacionalnih emitera bio je rezervisan za komentatore iz „druge lige“. Doduše, premijerka Srbije Ana Brnabić pojavila se na Pinku, ali više kao najavljivačica večerenjeg „istorijskog“ nastupa Aleksandra Vučića u UN nego što je komentarisala presudu. Rekla je, onako usput, da je Srbija posvećena istraživanju svih ratnih zločina, svih zločina, kao i za privođenje optuženih i kažnjavanje odgovornih za zločine. Ovo je Srbija, kaže, pokazala u prethodne tri decenije.
Priliku da poentira nije propustio ni ministar unutrašnjih poslova i lider PS-a Aleksandar Vulin rekavši da je presuda generalu Mladiću presuda pravdi. Po njemu, reč je o osveti, a ne presudi i da je Mladićeva krivica to što je odgovorio na zločine Nasera Orića.
Od opozicionih stranaka, „pravih“ i „lažnih“, bar do trenutka kad nastaje ovaj tekst, ni traga ni glasa, sem Nenada Čanka, lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine. On je danas izjavio da će pravosnažna presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog genocida u Srebrenici i ratnih zločina, sprečiti nove zločine. Dodao je da genocid u Bosni i Hercegovini „nije srpska stvar“.
U Republici Srpskoj očekivani tonovi.
Srpski član Predsedništva BiH Milorad Dodik izjavio je da haška presuda Ratku Mladiću nema mnogo veze sa pravom i pravdom. Ocenio je i da Haški tribunal „nije ostvario osnovne ciljeve svog nastanka, odnosno povećanje poverenja među narodima“.
„Kakva je to pravda, ako ovu presudu u svojim domovima slušaju sa slobode Naser Orić, Ante Gotovina, Ejup Ganić, Atif Dudaković i mnogi drugi koji su počinili zločine prema Srbima?“, istakao je Dodik. Prema njegovim rečima, ovakvom presudom pokušavaju se postići mnoge stvari, a prva od njih je „očuvanje karijere onih koji su satanizovali srpski narod, zastupajući navode da su Srbi silovali 60.000 muslimanki“.
Predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović, premijer tog entiteta u BiH Radovan Višković i predsednik parlamenta RS Nedeljko Čubrilović oštro su kritikovali pravosnažnu presudu Haškog tribunala bivšem generalu Vojske RS Ratku Mladiću, kojom je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovečnosti nad nesrbima tokom rata u BiH.
Predsednica Cvijanović izjavila je za Srnu da je Haški tribunal drugostepenom presudom Mladiću još jednom potvrdio ulogu antisrpskog suda koji odgovornost za ratne zločine ne utvrđuje prema dokazima, već prema nacionalnoj pripadnosti optuženika.
„Da je suprotno, današnju presudu ne bi sa slobode pratili neki od najzloglasnijih haških optuženika, poput Nasera Orića, Ramuša Haradinaja, Ante Gotovine, kao i brojni drugi iz čijih zona odgovornosti su Srbi zauvijek nestali“, istakla je Cvijanovićeva.
U drugom entitetu sasvim suprotni tonovi.
Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić izjavio je, povodom presude Mladiću, da je izjava predsednika Srbije Aleksandra Vučića da će danas biti jako težak dan za Srbiju, dokaz da je reč o „državnom zločinu“.
„To vam govori o tome da je ovo državni zločin. Transparenti, murali (u znak podrške Mladiću)… Ne rade to slobodni i neodgovorni pojedinci. To rade grupe koje su uvek povezane s nekim institucijama i organima države. Devedesetih godina, a verovatno i danas, to je bio Resor državne bezbednosti, danas je to BIA ili MUP Republike Srpske. Dakle, to dolazi od države, kao što je i klanje došlo od države“, rekao je Suljagić za Al Džaziru Balkans.
Osnivačica Fonda za humanitarno pravo (FHP) Nataša Kandić izjavila je za Radiosarajevo.ba da je važno da je „konačno došao taj dan“ i da je doneta konačna pravosnažna presuda protiv Ratka Mladića.
„Presudom je smanjen prostor za nove laži, za nove političke interpretacije, za postojeće interpretacije, za negiranje zločina“, rekla je Kandić.
Da li je?
Prema onome što se čulo, barem u Srbiji, ne bi se baš reklo.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve