Hugo Prat, čovek koji je najviše doprineo da strip počne da se shvata kao umetnost, autor čije je delo usrećilo više ljudi nego bilo koja ideologija, rođen je u Riminiju (Italija) 15. juna 1927. Godine. Danas bi napunio 95 godina
„Životni put Huga Prata bio je do te mere neobičan da je znao da će mu svaki novinar, poistovećujući ga sa njegovim najpoznatijim junakom, postaviti isto pitanje: ‘Da li ste vi Korto Malteze?’. No, Pratov život nadilazi njegovo monumentalno delo, koje na prvi pogled izgleda kao plod čiste fantazije“, piše Momir Turudić u tekstu „Ko je taj Korto Malteze?“ objavljenom u „Vremenu“ 2011. godine.
„Detinjstvo mu je proticalo u Veneciji, bio je okružen porodičnim predanjima koja su dolazila iz engleskih, italijanskih, jevrejskih, španskih, turskih korena. Rastao je među mladim i ‘nimalo čednim’ tetkama, vaspitavao ga je i ujak, mornar i avanturista; porodicu su više od zvaničnih religija privlačile jeresi, ezoterija, kabala. ‘Sudbina Pratovih počiva negde izvan granica i razlika po rasi, religiji i jeziku’, govori Hugo Prat o svom poreklu. Kasnije će reći i da nijedna od četiri majke njegovo šestoro dece ne govori isti jezik, da nijedno od njegove dece nema njegovu nacionalnost, a da nijedno njegovo unuče ne govori italijanski.
Sa deset godina je otišao u Etiopiju, tadašnju Abisiniju, gde mu je otac radio u vojsci. Tamo uranja u čudesni svet Afrike, druži se sa lokalcima, uči amharski. ‘U svoje priče ubacujem sve sa čime sam dobro upoznat: putovanja, žene, rat’, kaže Prat. Rat je prvi put upoznao u Etiopiji, kada su se oko ove zemlje borili Italijani, Englezi i domaći borci za nezavisnost. Od juna 1940. do marta 1941. Prat je u vojnoj jedinici mladih fašista. Prepešačio je čitav rog Afrike, učestvovao u borbama.
Rat opisuje i kao veliko životno iskustvo koje mu je omogućilo da shvati naličje politike i ideologije, besmislenost raznih nacionalizama i imperijalizama, krhkost i kratkotrajnost ljudskog života. ‘Imao sam prijatelje sa obe strane i jedini princip koji sam sledio bio je da ta prijateljstva nikada ne izneverim’, kaže Prat.
U Italiju se vratio 1943. godine. Menjao je vojske i uniforme, svestan da su priče o tome da se muškarac postaje u ratu budalaština, već da je heroj ‘osoba koja uspeva da se suoči sa nekom teškom situacijom, držeći se pritom određenih etičkih načela’.
Od juga Afrike do Severne Amerike
Počinje da crta stripove, putuje po Italiji i Evropi uživajući u danima ‘lude mladosti’ usred posleratnog haosa. Umalo nije završio u Legiji stranaca, učestvuje u demonstracijama sa radnicima i studentima, ne zbog ideoloških razloga, već zato što uživa u opštem metežu, u kome je postojala veća mogućnost da upozna neku devojku.
U Argentinu je otišao 1949. i ostao tamo trinaest godina. Radio je kao crtač stripova, igrao tango, svirao po vozovima odeven u kostim sa gavranovim perjem i pačjim kljunom. Po odlasku iz Argentine 1962. godine, osam godina nominalno je živeo u Veneciji i radio za dva italijanska časopisa, ali je stalno odlazio na duga putovanja, dovodeći do ludila svoje urednike koji nisu nikada znali da li će se vratiti. Putovao je svuda, od Laponije do juga Afrike, širom Evrope, Južne i Severne Amerike.
Traganje kao religija
Mada je 1967. objavio ‘Baladu o slanom moru’, u kojoj se prvi put pojavljuje Korto Malteze, tri godine kasnije, sa 42 godine, bio je bez posla i nepoznat široj javnosti. Ali, slava je došla pošto je počeo da crta epizode Korta Maltezea za časopis ‘Pif’, koji je izlazio u Parizu. Sledila su priznanja širom sveta. O njegovom delu, zasnovanom na neverovatno širokom, mnogostrukom obrazovanju i svemu što je u životu prošao, napisane su desetine doktorata.
Prat je pred kraj života govorio: ‘Ne žalim ni zbog čega…. Moj život je bio predivan, ispunjen iznenađenjima i zadovoljstvima. U životu me usmeravala intelektualna radoznalost.’ Svojom religijom naziva – traganje. ‘Tragam za istinom, ali znam da je nikada neću otkriti u celosti… Zato ne verujem religijama. Svako ko je uveren da poseduje istinu je potencijalno opasan.’
Jednostavan, ali nikada banalan, na pitanje: ‘Šta je potrebno da neko učini kako bi postao čovek?’, Prat odgovara: ‘Promišljati stvari, suočavati se sa problemima, preuzimati odgovornost, nastaviti sa svojim radom ili sa onim što se započelo, čak i kada okolnosti tome više ne pogoduju…’“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!