
Novi broj „Vremena“
O čemu bi razgovarao čovek koji ne razgovara?
Da bi uopšte imao pravo da pozove na dijalog, Vučić mora da odgovori na pitanje zašto je dosad gušio i onemogućavao dijalog, piše „Vreme“ u novom broju
Kako društva i pojedinci reaguju na kolektivne traume? Šta možemo da očekujemo od sebe i drugih? Šta se može učiniti da (društveni) odgovor na tragedije ide u pravcu zalečenja? Koji su konstruktivni, zdravi načini? Možemo li sprečiti ili makar umanjiti mogućnost za ovakve tragedije u budućnosti? Koji bi trebalo da bude odgovor na vršnjačko nasilje? Kada se kaže “razgovarajmo sa decom”, šta to zaista (treba da) znači? Konačno, koliki je jaz između mera koje je vlast predložila i mera za koje struka kaže da su potrebne
Nakon dve tragedije mnogo je pitanja, ali odgovor na njih se ne krije u tome da na svakom ulazu u školu stoji policajac i da zaključavamo decu po školskim zgradama. Mnogo je i ljudi koji imaju dovoljno iskustva i znanja kada je reč o potrebnim merama, vršnjačkom nasilju i odnosu prema deci. Ali da li će ih oni koji određuju pravac promene – a ovakve tragedije ne smeju da ostave društvo, i pojedince, nedotaknutim i nepromenjenim – pitati, čuti i zaista poslušati?
TUGA ĆE TEK DOĆI
“Prva faza je bila neverica – da li je moguće da se to dešava. Onda, kako su stizale nove vesti, a nažalost bivale su sve gore i gore, ljude je počela da preplavljuje beskrajna tuga zbog žrtava, empatija prema bolu onih koji su tragedijom pogođeni”, kaže psihološkinja Tamara Džamonja Ignjatović, profesorka psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i predsednica Društva psihologa Srbije. Objašnjavajući kako ljudi reaguju na traume poput one koja se desila u Srbiji, ističe da reakcije svakako nisu uniformne: neko ostane ukočen i očajan, kod nekog se javlja strah, za sebe, za svoju decu, od toga u kakvom društvu živimo. Nakon tog prvog šoka, neki ljudi opet imaju potrebu da nešto učine, doprinesu, da pokažu solidarnost… Sve su to uobičajene i normalne reakcije u ovakvim situacijama.
A posle neverice i očajanja, posle snažne potrebe da se što više i što pre pomogne drugima i društvu, šta sledi?
“Ostaće bes i ogorčenje”, smatra psihološkinja i psihoanalitičarka Vesna Brzev Ćurčić. “Postoji još nešto – neprijatelj je uvek spolja, nikada nije u nama. Nas mrze, nas napadaju, oni su krivi. To je faza besa i ogorčenja koja dolazi nakon užasne traume. A posle besa ide tugovanje.”
Zašto tim redosledom? Jer je lakše biti ljut nego tužan, kaže Vesna Brzev Ćurčić i upozorava da kada na scenu stupi tugovanje, ono će trajati dugo i mora se posebno obratiti pažnja na decu koja su bila u školi, na nastavnike, ali i na celo društvo.
I Tamara Džamonja Ignjatović ističe da je oporavak dugotrajan proces, pre svega za one koji su direktno ili indirektno pogođeni. Iako je sada suviše rano govoriti o njihovom oporavku, većina ljudi će postepeno početi da se vraća svakodnevnim aktivnostima.
Važno je svakako i da iz onoga što se dogodilo naučimo lekcije i da smanjimo rizike.
I to je onda pitanje odgovornosti svih. Naravno da ona nije ista – veća je odgovornost onih koji imaju moć i sede u skupštinskim klupama – ali svako u svom polju delovanja, u svojoj porodici i u okruženju, od parka, do škole i prevoza, ulice i kancelarije, trebalo bi da se zagleda u sebe, da vidi šta može da učini. Šta mora da učini.
A ŠTA SE NE SME RADITI?
“Kada se dogodila tragedija u školi ‘Vladislav Ribnikar’, mi smo imali zebnju da to neće biti izolovan događaj; da će nekome, ko je od ranije imao takve ideje, to biti okidač”, govori Vesna Brzev Ćurčić.
Nažalost, zebnja je bila opravdana. Na pitanje da li možemo da očekujemo incidente i u narednom periodu, Brzev Ćurčić poredi situaciju sa bacanjem kamena u vodu – širi se dosta koncentričnih krugova.
“Znamo da u ovakvim situacijama može nastupiti takozvani Verterov efekat”, ističe i Tamara Džamonja Ignjatović, dodajući da medijska pažnja na zločinca potkrepljuje kod onih koji imaju te dispozicije da takvo delo ponove. Krajnje je pogrešan pristup da se u javnosti iznose neproverene informacije, ishitreni zaključci, karakterizacije da je neko monstrum ili nesrećno dete ili razmažen…
Brzev Ćurčić naglašava da oni koji se obraćaju javnosti treba to da čine bez gneva; da se drugi ljudi u javnom prostoru ne etiketiraju i ne nazivaju pogrdnim imenima; da se ne ide korak ispred ekspertize; da se ne baca senka na duševno obolele jer je najmanje počinilaca upravo među duševnim bolesnicima; da se ne navode podaci iz nečijeg zdravstvenog kartona, a što je kažnjivo i zakonom; da se dodatno uzbunjuje javnost; da se puste stručnjaci, sudski veštaci, da rade ono što im je posao.
“Jako je važno da o ljudima koji su počinili takve stvari ne govorimo kao o monstrumima, jer možda u nekom drugom čuči ideja da bi mogao biti monstrum, ne zato što je to poželjno stanje, već zato što ga to dovodi u prvi plan, pojačava njegovo osećanje moći, a on je po svojoj strukturi slabašan i nestabilan”, kaže Brzev Ćurčić. Dalje objašnjava da to takvoj osobi pruža osećanje da mogu sve, čak i da se igraju tuđim životom.
Ova lista onoga što sagovornice “Vremena” ističu da ne bi trebalo raditi zvuči dobrim delom kao spisak onoga što je predsednik države upravo činio u prethodnim danima. Upravo od ljudi koji se obraćaju javnosti, političara i novinara, zavisi dosta kakva će biti atmosfera u društvu, i zato je u ovakvim trenucima posebno važno koje reči izgovaramo, kakav nam je ton… Vlast je pala na ovom ispitu, ali i dobar deo medija.
Džamonja Ignjatović kaže da je senzacionalistički pristup medija višestruko opasan. Jedno od spornih mesta je da kada se toliko govori o zločinu i zločincu, sa svim detaljima, stvara se atmosfera u kojoj “kada nekog predstavljate kao monstruma, a ne znate šta se u toj glavi desilo, kada iznosite svaki detalj, istovremeno imate javnost koja je spremna na linč, ali i potkrepljujete priču onih kojima on može da bude uzor. Ne govori se o zločinu na taj način, ne daju se ideje ni podstrek. Treba da se izveštava sa pozicije solidarnosti, podrške žrtvama i poštovanja njihovog bola.”
UMESTO 1200 POLICAJACA, 1200 PSIHOLOGA
Kada je reč o merama države, predsednica Društva psihologa Srbije smatra da je bilo dobro da se vlast – nakon što su se u prvi mah usmerili na bezbednost i zbrinjavanje žrtava, što je bilo najvažnije – već za sledeće korake informisala i čula glas struke u svim oblastima, za psihološku pomoć, mentalno zdravlje, bezbednost i obrazovanje. Problem nastaje ako vlast misli da zna najbolje i ne pokušava da (sa)sluša ili pita za savet ili pomoć: “Ishitreno se reagovalo kako bi se pokazalo se drži kontrola nad situacijom. I onda uradite nešto kontraproduktivno, ispolje se neke lične sklonosti kojima tu nema mesta, čujemo ‘ja sve najbolje znam, ja već znam kakvo je to dete, kakav mu je psihološki profil’, što ne znaju ni stručnjaci koji su direktno uključeni. To je sve bilo krajnje neadekvatno.”
Početna usmerenost na represivne mere može da se doživi na dva načina: ljudima jeste potrebno da se osećaju bezbedno, ali vrlo brzo kroz te akcije počinje i određena represija. A budući rizici, nastavlja Tamara Džamonja Ignjatović, ne smanjuju se tako što pravimo sve više i više policijsku državu, jer nasilje i represije izazivaju još više nasilja i frustracija.
Ne sme sistem biti taj koji tera da se na agresiju odgovara kontraagresijom.
Odgovor je da se gradi nenasilno društvo, pruža psihološka pomoć onima koja je potrebna i jačaju psihološko-pedagoške službe koje imaju vremena da se bave decom.
“Mnogo je odličnih kolega, koji puno znaju, ali im je potrebna podrška Ministarstva da ih bude više u školama, a umesto toga došlo je do restrikcije kadrova”, ističe Džamonja Ignjatović.
Ovih dana se dosta govorilo o tome kako su neke škole morale da biraju da li da imaju psihologa ili pedagoga, a u nekima psiholog recimo radi 20 posto radnog vremena, pa dođe petina čoveka na stotinu đaka.
Psihijatar i psihoanalitičar Vojislav Ćurčić ističe da je jako loše što su škole izgubile ugled i što se onaj vaspitni deo, iz sintagme vaspitno-obrazovne institucije, urušio: “Svi smo učinili da se školski sistem degradira. Država ne jača školu, programi su prenatrpani, profesori ne stižu da se bave decom, osim da im prelivaju činjenice i znanja.”
On dalje objašnjava da niko ne podržava školu. Čak i roditelji neretko nipodaštavaju profesore, a deca su više u školi nego što provode vremena kod kuće.
“U školama postoje psihološko-pedagoške službe, ali one su potpuno degradirane. Škole koriste psihologe i pedagoge za mnoge stvari koje ne bi trebalo da su u njihovom opisu posla – zamenjuju odsutne profesore, prave školske planove, bave se grdnom administracijom. A ionako ih je nedovoljno. I kako da stignu da se bave decom?”, kaže Ćurčić.
Drugi problem je i što mnoštvo dobrih stvari ostaje samo na papiru. Naime, njegovo iskustvo kaže da će i trenutni angažman resornih ministarstava i institucija, te programi preventivnog tipa koji se pripremaju, komisije i timovi, biti “buka za tri dana”.
“Svojevremeno smo mi, grupa stručnjaka za dečju i adolescentsku psihijatriju, zajedno sa Unicefom između ostalog pravili i Strategiju za zdravlje i razvoj mladih koju je donela tadašnja vlada. Ta strategija nikada ni u čemu nije zaživela. Sećam se jedne starije koleginice – a svi smo bili ponosni jer smo zaista na tome radili mnogo i sa entuzijazmom – koja mi kaže: ‘E, Vojo, znate li vi koliko sam ja strategija napisala… To samo stoji u nekim fiokama.”
Zato on ne sumnja da će se sada napraviti dobri planovi i strukture, ali da li će (za)živeti, to je važnije pitanje.
Isto iskustvo i sumnju ima i Brzev Ćurčić, koja je i sama učestvovala u izradi pomenute strategije, u grupi za prevenciju zanemarivanja i zlostavljanja dece. Kaže kako su dve godine odmeravali u tekstu svaku zapetu, radili potom edukacije, konkretno edukacije lekara opšte prakse u dečijim dispanzerima. Ljudi su se rado odazivali, dolazili, učili… Ali program nikada nije zaživeo. Ta grupa lekara jeste osposobljena da reaguje na vreme, ali na tome se stalo.
“Odvajkada svaka vlast voli da ima vodiče dobre prakse i da usvoji neki fini preventivni program, jer se to računa kao uspeh onih koji su trenutno na vlasti, ali niko od njih ništa ne uradi da to zaživi”, kaže Brzev Ćurčić i dodaje da su stručnjaci spremni da pomognu na hiljadu načina, ali nema toliko stručnjaka koliko ima zlostavljanja, te da mora da se radi na širem planu. “Jer ne možete kapljicom vode da gasite požar”, zaključuje.
Da bi uopšte imao pravo da pozove na dijalog, Vučić mora da odgovori na pitanje zašto je dosad gušio i onemogućavao dijalog, piše „Vreme“ u novom broju
Da bi uopšte imao pravo da pozove na dijalog, Vučić mora da odgovori na pitanje zašto je dosad gušio i onemogućavao dijalog. Zašto je jedan deo medijske scene, onaj koji nazivamo nezavisnim, izložio satanizaciji, a onaj drugi podjarmio i od njega napravio oružje za zastrašivanje? Zašto je svaki parlament, od republičkog do opštinskog, danas poprište za verbalne i fizičke obračune
“U državi za koju njen predsednik uporno tvrdi da je država blagostanja penzioneri, naročito oni s nižim penzijama, pretvoreni su u grupu pogodnih glasača”, kaže antropolog Miloš Mitić. “Ta (zlo)upotreba se zasniva na redovnosti primanja penzija kao insigniji sigurne egzistencije, iako ta egzistencija zapravo podrazumeva nizak nivo kvaliteta života. A sigurnost je ono što je ljudima uvek potrebno. Sa starošću potreba za sigurnošću preovladava”
“Zemlje koje vodi Evropska narodna partija često zažmure kada je reč o njihovom partijskom prijatelju Vučiću. Pored toga, Evropska unija ima ekonomske interese u Srbiji, koje mnogi evropski lideri ne žele da ugroze”, kaže Andreas Šider, dodajući da nije optimističan da će ta briselska zavesa ćutanja o autokratizaciji Srbije uskoro pasti
Dok polovinom juna nije objavljeno da je Dragan Šolak odlukom BC Partners smenjen s operativnih funkcija, delovalo je da je u United Group-i sve po starom. Otvoreno je pitanje – da li je ovo uvod u prodaju medija i ako jeste, kome se prodaju? Da li će uređivačka politika biti slobodna? Te jednostavne odgovore i dalje čekamo od BC Partners
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve