Priželjkivao sam da na čelu Srbije bude – Srbijanac

Prije tačno petnaest godina, tadašnji predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović, u intervjuu „Vremenu“, Slobodana Miloševića je nazvao „prevaziđenim političarem“ i sa njim ušao u otvoreni dugogodišnji sukob iz koga je – kao i iz svih dosadašnjih političkih bitaka – izašao kao pobjednik. U međuvremenu, preturivši svašta preko glave, Đukanović se selio sa jedne na drugu državnu funkciju: bio je premijer, pa predsjednik Crne Gore, zatim ponovo premijer; onda se povukao, pa opet vratio na mjesto predsjednika crnogorske vlade… Danas je šef najjače političke stranke u Crnoj Gori, Demokratske partije socijalista.

I, kako kažu njegovi brojni kritičari – prevaziđen političar.

Međutim, Milo Đukanović za takve ocjene mnogo ne mari. Uglavnom se poziva na ono što je, tokom dvodecenijskog obavljanja najviših državnih funkcija, uradio za Crnu Goru: uprkos ratničkoj tradiciji, najmanja država bivše Jugoslavije je u poslednjoj deceniji XX vijeka, dok je goreo Balkan, jedina uspjela da sačuva mir; na referendumu održanom 21. maja 2006, dobila je nezavisnost; šest godina nakon osamostaljenja nalazi se pred vratima NATO-a, a sve je bliža i EU.

Čime se onda Milo Đukanović toliko zamjerio mnogima, najviše Crnogorcima?

Prvo, predugo je na vlasti i sve kritike – opravdane ili ne – idu na njegov račun; drugi razlog bi, kaže, trebalo potražiti u crnogorskom mentalitetu: naravno, samo dok su na vlasti, niko kao Crnogorci ne obožava svoje gospodare i niko ih, ne birajući sredstva, ne „kastiga“ čim naslute da bi im mogli vidjeti leđa.

Pa, zar nisu kralja Nikolu, koji je duže od pola vijeka bio apsolutni gospodar te male balkanske države, posle ličnog i političkog sloma, u izgnanstvo ispratili pjesmom o tome kako je „ukrao vola, pa ga ćer’o do Kotora“? Zar se posle Trećeg plenuma CK SKJ (januar 1954), na kome su Crnogorci pošteno „dosolili“ političkom padu svog do tada obožavanog Milovana Đilasa, po Crnoj Gori nije moglo čuti pitanje: „Viđe li kako pade Đilas?“ i uvijek spreman odgovor: „Koji Đilas?!“

Čeka li i Mila Đukanovića slična sudbina? Ili je pred njim još mnogo političkih bitaka?

Krajem prošle nedelje, šefovi država i vlada dvadeset sedam zemalja članica EU, potvrdili su odluku Vijeća ministara o otvaranju pristupnih pregovora sa Crnom Gorom. To je, tvrdi Milo Đukanović, bila očekivana vijest.

„Takva odluka predstavlja potvrdu kvaliteta do sada obavljenih reformi; pored toga, ona znači i zaokruživanje prethodne etape puta ka evropskom cilju, ali i početak nove, zahtijevnije faze, pregovaranja do članstva Crne Gore u EU“, kaže predsjednik Demokratske partije socijalista, Milo Đukanović.

„VREME„: Da li biste se usudili da prognozirate koliko dugo bi ti pregovori mogli da po potraju?

MILO ĐUKANOVIĆ: Nijesam sklon prognozama tog tipa. Ne zato što sumnjam u efikasnost pregovaranja crnogorskog tima; naprotiv – ubijeđen sam da će Crna Gora i ovu, kao i sve prethodne etape integracije uspješno savladati. Uostalom, zar dobijanje datuma pregovora sa EU ne predstavlja potvrdu izuzetnih rezultata koje je naša zemlja napravila za samo šest godina od proglašenja nezavisnosti? Podsjećam da su dio domaće i regionalne javnosti – ali i briselska administracija – ne tako davno pokazivali ozbiljne rezerve po pitanju crnogorskog kapaciteta da ispuni očekivanja naših evropskih partnera; da je to bio jedan od najvažnijih „argumenata“ protiv ideje osamostaljenja, kao i opravdanje njihovog zalaganja za nastavak života Crne Gore u zajednici sa Srbijom… Kao što vidimo, te su se ocjene pokazale kao neutemeljene, pa je odluka građana Crne Gore, izražena na referendumu o nezavisnosti 21. maja 2006, na ovaj način i dodatno potvrđena.

Ipak, odluka o dobijanju datuma pregovora sa EU nije išla glatko…

Da bi takva odluka bila donesena, potrebna je saglasnost svih dvadeset sedam članica EU. Uprkos dužem premišljanju pojedinih država, Crna Gora je danas lider evropskog procesa na zapadnom Balkanu: nakon Slovenije i Hrvatske, jedina smo zemlja bivše Jugoslavije koja je u pregovorima o članstvu u EU.

Ipak, koliko su, po vašem mišljenju, dileme Francuske, Holandije i Švedske oko otvaranja pristupnih pregovora sa Crnom Gorom bile opravdane?

Nikoga, nadam se, ne iznenađuje dodatna pozornost EU u procesu proširenja. I da nije bilo loših iskustava iz nekih od prethodnih faza, EU bi danas morala biti posebno senzibilna zbog duboke, razarajuće ekonomske krize kroz koju prolazi. Naravno, Crna Gora ima puno problema koje otklanja u aktuelnom procesu ekonomske i demokratske emancipacije.

Kada je riječ o tri pomenute države, u pitanju su različiti motivi. Poznato je da su kriterijumi Holandije u odnosu na Zapadni Balkan tradicionalno, ali i principijelno stroži: sjetimo se odnosa koji je ta zemlja imala prema Srbiji. Drugo, kako je Francuska još u političkoj inerciji predizborne kampanje za predsjedničke i parlamentarne izbore i kako se u tim prilikama, bez izuzetka, u svim zemljama EU proširenje doživljava kao nepopularna tema, stav Pariza je na neki način očekivan i nije, vjerujem, bio inspirisan isključivo Crnom Gorom.

Dolazimo do šefa švedske diplomatije Karla Bilta, koji kaže da je, po pitanju korupcije i organizovanog kriminala, Crna Gora najveći problem Balkana…

Dugo već pratim pretenciozne pokušaje nekadašnjeg premijera i aktuelnog šefa švedske diplomatije kako izriče „pouzdane“ ocjene o političkim prilikama na Zapadnom Balkanu. U evropskoj politici je, nažalost, još uvijek na snazi stereotip po kome je Karl Bilt, zbog nekadašnjeg službovanja u BiH, dobar poznavalac naših prilika.

Mislim da o tome najbolje govore činjenice. Naime, ako pažljivije pratite Biltove procjene, brzo ćete uočiti konstantu: sve su se pokazale kao netačne. Naravno, za upućene to ne predstavlja iznenađenje, budući da svi Biltovi izvori informisanja stižu sa jednog mjesta – iz Beograda.

Šta to znači?

Bio sam u prilici da u razgovorima sa mnogim, veoma relevantnim sagovornicima iz EU i međunarodne zajednice čujem identične ocjene o kredibilnosti Biltovih izvora informacija i ocjena o Crnoj Gori koje su – do jedne – suprotne ocjenama svih evropskih institucija koje se bave tom problematikom. Inače, veoma me raduje da je, baš na inicijativu Karla Bilta, u zaključke Evropskog savjeta unesen stav da bi i Europol trebalo da ocijeni kvalitet aktivnosti koje, u tom smislu, sprovode nadležni državni organi Crne Gore.

Zaista vas raduje?

Naravno. Ne tako davno, sa pozicije predsjednika crnogorske vlade sam pomno pratio pomenute aktivnosti, pa se vrlo dobro sjećam komplimenata koje je crnogorska policija u kontinuitetu dobijala i od Europola i od Interpola. Dakle, ne negiram da Crna Gora u toj oblasti ima određenih problema, ali – ni manje ni više od bilo koje zemlje regiona. Najzad, usuđujem se reći – ni manje ni više od mnogih članica EU. Ali, da se još jednom vratim na ocjene šefa švedske diplomatije: vrijeme provedeno u politici naučilo me je da svaku kvalifikaciju koja dolazi iz međunarodne zajednice ne bi uvijek trebalo uzimati zdravo za gotovo. Znate, različiti su motivi… Lično, nikada nijesam pristajao na kompleks inferiornosti da, kao balkanski političar, bespogovorno prihvatam svaku ocjenu ili „recept“, pa makar on stizao i iz najmoćnijih centara međunarodne zajednice. Jer, koliko god ih poštovao i bio uvijek spreman da ih pažljivo saslušam, ipak ne vjerujem da naši evropski i američki sagovornici i prijatelji ovo podneblje poznaju bolje od nas samih.

Čudno, budući da su vas, još od otvorenog sukoba sa Slobodanom Miloševićem 1997, mnogi doživljavali kao produženu ruku američkih interesa na Balkanu.

Brojne takve površne ocjene su sa određenih adresa, u kontinuitetu, stizale na moj račun. Prosrpska štampa u Crnoj Gori je, recimo, 1999. pisala da sam, „na krilima NATO-avijacije“, išao po evropskim metropolama da tražim bombardovanje Srbije i Crne Gore; ili, nakon referenduma 2006, pisano je kako sam se iz politike povukao na insistiranje zapadnih centara političke moći; dvije godine kasnije, spekulisalo se da sam se na čelo Vlade vratio na zahtjev tih istih međunarodnih adresa kako bih priznao nezavisnost Kosova; napokon, nakon što sam tobože obavio taj posao u korist SAD, ponovo sam se povukao poštujući njihov izričit stav. Baš zbog toga, sa najvećih vašingtonskih adresa – predsjednika i potpredsjednika SAD, Baraka Obame i Džozefa Bajdena, kao i američke državne sekretarke Hilari Klinton – dobio sam telegrame zahvalnosti u kojima se ističe moja uloga i uticaj na politiku na Balkanu. Zar vam sve to ne izgleda smiješno i banalno? Najzad, i toliko kontradiktorno da upućuje na tragičnu glupost autora ovih bedastoća. Dok sam bio na njenom čelu – kao predsjednik ili kao premijer – odgovorno tvrdim da Crna Gora nije dobijala, time ni slijedila tuđe instrukcije i zahtjeve, dolazili oni iz Beograda, Brisela, Moskve ili Vašingtona. Zato su nas poštovali i danas nas poštuju.

Nećete valjda reći da nije bilo pritisaka?

Jeste, ne sporim. Navešću tri najmarkantnija primjera: u vrijeme kada smo namjeravali da dinar zamijenimo markom – jesen 1999 – u svojstvu predsjednika Crne Gore sam, od strane naših američkim prijatelja – konkretno, državne sekretarke Medlin Olbrajt – dobio sugestiju da bi bolje bilo da sačekamo, jer SAD na taj potez ne gledaju blagonaklono. Uz izuzetno uvažavanje američkih savjeta i nakon višekratnih argumentovanih rasprava, Crna Gora je, kao što znate, dinar zamijenila markom. Slično je bilo i 2000, kada smo sa iste adrese imali preporuku da, zajedno sa Srbijom, učestvujemo na saveznim izborima koje je raspisao Slobodan Milošević. Slijedeći stav o nelegitimnosti savezne vlasti, zvanična Podgorica je te izbore bojkotovala. Najzad, jesmo li zaboravili da su protiv održavanja referenduma o državnoj nezavisnosti vrlo jasno i autoritativno nastupali mnogi evropski lideri? Sjetimo se samo poruka tadašnjeg francuskog predsjednika Žaka Širaka…

Jednom ste rekli da ste, u podgoričkoj vili „Gorica„, sa Havijerom Solanom i njegovim saradnicima imali veoma neprijatan razgovor. Doduše, izostavili ste pojedinosti. Možete li danas o tome nešto više reći?

Poznato je da je Evropska unija bila posebno uzdržana u odnosu na crnogorsku nezavisnost. Kada sam prvi put 1998, na ručku sa specijalnim izaslanikom SAD, Robertom Gelbardom, i nekoliko zapadnoevropskih ambasadora pomenuo tu temu, reagovali su kao opareni: za takvu ideju niko od njih nije imao razumijevanja. Njihova očekivanja bila su drugačija: podržavajući početne korake crnogorske demokratije, zapadni saveznici su naše napore usmjeravali ka pružanju pomoći srpskoj opoziciji i beogradskim nezavisnim medijima u zajedničkoj borbi protiv Miloševićeve diktature. To smo i činili. Ne zbog bilo čijeg očekivanja, nego zbog uvjerenja da je to uslov stabilnosti Crne Gore i našeg ekonomskog i demokratskog razvoja.

Poslije 5. oktobra i demokratskih promjena u Srbiji, vođeni svojim interesima, pokušali smo da artikulišemo ideju obnove nezavisnosti. To je u EU izazvalo konsternaciju! Zahtijevali su odlaganje planiranog referenduma i insistirali na pružanju šanse modifikovanom aranžmanu državne zajednice Srbije i Crne Gore.

„Modifikovani aranžman“ je Beogradski sporazum koji ste, sa Zoranom Đinđićem, potpisali u proljeće 2002?

Tako je. Od Beogradskog sporazuma do raspisivanja referenduma 2006, stav zemalja EU o crnogorskoj nezavisnosti bio je nepromijenjen; njega je – otvoreno i direktno – zastupao i tadašnji visoki predstavnik evropske politike Havijer Solana.

Na večeri koju spominjete, poslije moje elaboracije razloga za crnogorsku nezavisnost, u dijalogu koji je postojao sve žučniji, Solana se poslužio i starim argumentima beogradske političke, bezbjedonosne i medijske kuhinje, kreirane za potrebe poznate italijanske adrese; čak su i moja odijela zauzela važno mjesto u „argumentaciji“ protiv crnogorske nezavisnosti. Način razgovora i ton kojim mi se Solana obratio imao je cilj da me opomene: evo, otprilike, imate i tu vrstu problema, pa vidite šta ćete…

Hoćete da kažete da je Solana pokušao da Vas ucjenjuje?

Bio je to pokušaj pritiska čiji je krajnji cilj bilo upozorenje da, eto, postoje neke istrage koje mogu rezultirati i po mene neprijatnim suđenjima, pa bih, je li, o tome trebao voditi računa. Naravno, na tu vrstu upozorenja uvijek reagujem na isti način …

Kako?

Gospodinu Solani sam istim tonom – direktno i bez okolišenja – rekao da je riječ o besmislicama.

„Pokušaj moje diskreditacije je način da se osujeti ideja nezavisnosti“, rekao sam. „Dakle, samo naprijed: radite svoj posao, a ja ću svoj; na kraju ćemo vidjeti sudbinu konstrukcija o kojima govorite. I, da se razumijemo: ne pada mi na pamet da odustanem od referenduma!“

Kao što znate, poslije desetak godina istrage, italijansko tužilaštvo je arhiviralo „moj slučaj“; nedugo zatim, ministar finansija u Vladi koju sam tada vodio, Miroslav Ivanišević, osumnjičen za ista djela za koja sam i sam bio terećen, pred italijanskim sudom je oslobođen po svim tačkama optužnice. Zanimljivo je i obrazloženje…

(…)

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 5. jula 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)