
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Čarape Ju(n)ga Radivojevića, "Vreme" broj 1450
E, moj čika Teofile Pančiću… Pa vi još pišete? Imate vremena? Ništa od uživanja, samo „gušenje u nekom smradu“ i „zaklonjen vidik“… Baš mi je žao. I danima razmišljate o Aji Jung? Da li da joj odgovorite ili ne? Pa, onda prijatelji pitaju, interesuju se… a već utorak. Sastavljate neki tekst, „bacate ga u recycle bin“, hladan znoj… pa sve ispočetka. Kakva nedelja. Ah i Avaj! Ako je za utehu, ne bih se ni ja snašla bolje u skopskoj opštini Gazi Baba, kao što ni vama nema pomoći u Krugu dvojke!
Primećujem, međutim, da ste iz pogrešnog voza prešli u pogrešni „drndavi autobus iz prošlog veka“. Osamdesettrojka, ali opet pogrešne stanice, a i pogrešno vreme. Možda je bilo pametnije da ste protiv Savića bili onda kada je to činio Tasovac, a ne sada da naričete nad sudbinom Hubača. Ranije vam nije smetao Savić? Zapravo, tada je sve bilo savršeno, ali se u međuvremenu pokvarilo. Možda je bilo hrabrije da ste bili uz mene kada sam se javno suprotstavila Vukosavljeviću? Tada niste ni pisnuli jer je mudra procena (kakva uostalom i doliči čoveku kolumnisti) govorila da bi narušili sopstvene interese ako se zamerite taze ministru. Prijatelji ipak pamte da ste iz protesta danima odbijali ćirilicu. I to je nešto.
Dragi Teofile Pančiću, nemojte se ljutiti, ali dosta toga ste pobrkali u silnoj želji da sve postane politika. Pre svega, ja nikada nisam bila ni u jednoj partiji. Nisam imala ni grupu, razred, kafansko društvance iza sebe… Ni one koji me od četvrtka do utorka zapitkuju da li ću pisati, govoriti ili odgovarati nekome. Oduvek sam svoja. Sa privatnim, a najboljim festivalom igre u regionu, i sa privatnom školom baleta, u kojoj više od polovine učenika svakodnevno besplatno radi sa najboljim pedagozima iz celog sveta! Samo zato što su posebni i vredni, i zato što su nam takvi potrebni! Bar ja tako mislim. I kao što nemam partiju, nemam ni redakciju, ni šefa, ni urednika, pa tako sama odlučim kada iz Francuske ulice treba da odem u Pariz! Latinicu i ćirilicu koristim naizmenično.
Prelazeći ovlaš preko redova vašeg teksta od četvrtka, nad kojim ste se toliko mučili, premišljali, strepeli, drhtali i bdili, sasvim slučajno sam pronašla i jedan drugi tekst. Već u naslovu stoji podatak da nemate kola. Pa zar vam metro ne bi značio, pobogu? Baš mi je žao. A onda kažete da ne umete ni da plivate? To zaista nikada niko ne bi pretpostavio. Doznah iz istog teksta da ne znate „ni pertle da vežete“? I da nikada niste „ništa radili u životu“? Na pitanje u kojim prilikama lažete, odgovarate „kada nužda pritera“… I na kraju, dodajete da se „kajete zbog svega“. Tužno. Da je dobri Karl Gustav živ, možda bi bio od pomoći. Od Aje i Festivala igre bojim se da nema vajde. Ali neka, nadam se i unapred radujem da ćete i naredne nedelje ponovo svoju kolumnu u uglednom „Vremenu“ posvetiti baš meni. Bilo bi bez veze da odustanete. Taman posla. Šta će reći društvance iz ćoška? Biće razočarani. Duboko potreseni. Ne, nemojte čekati utorak, nego odmah olovkicu u ruke!
Ja, nažalost, više nemam vremena. Trenutno sam u Šangaju (grad u Kini, ne naselje u Novom Sadu). Svetski sajam scenskih umetnosti je u toku, a moj Festival prvi put ima svoje mesto, štand od pedesetak kvadrata. I mogu vam reći, zapažen štand. Ovde predstavljamo prethodnih 15 godina Beogradskog festivala igre, kao i program naše naredne edicije! Ima mnogo novinara, direktora važnih pozorišta i festivala, umetnika i publike. Oni dolaze iz čitave Azije, ali i iz Amerike, Evrope, Australije… Rekoh vam, veliki je to skup, a veliki je i naš Beogradski festival igre. Posle prezentacije na kojoj učestvujem, beskrajno žurim da se provozam šangajskim metroom! Taj je još brži i bolji od pariskog! Jupi!
Umalo zaboravih da pitam: jeste li čuli vesti o Ju(n)gu Radivojeviću? Kažu da je čovek odbio funkciju. Časno i pošteno. Zato je, dragi moj (O)pančiću, pomalo buđav onaj vaš prethodni tekst, pa umesto voza i autobusa, probajte žičarom. Do vrha i nazad, lagano i bez greške. Šaljem smajlić!
P.S. U vezi sa onim „gušenjem u smradu“ iz vašeg teksta, možda ipak da promenite svoje čarape?

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve