Ovdašnje je novinarstvo bilo i ostalo sluga politike

U novinarstvu je već četiri i po decenije, danas je direktor sarajevskog Medija centra, a poznatiji je kao autor i producent više značajnih dokumentarnih filmova (“Godine koje su pojeli lavovi”, “Bez naslova”, “Izložba”…). Dobitnik je nekoliko međunarodnih priznanja za radijske i TV dokumentarce. Onaj ko poznaje bar malo prilike u Sarajevu, znaće koliko je snažan trag ostavio na kulturnu i medijsku scenu glavnog bosanskohercegovačkog grada. Ali i cele susedne države, kao i bivše Jugoslavije. Rođen je 1955. godine u Nikšiću, ali je ceo život proveo u Sarajevu. Imao je samo 24 godine kada je postao autor kultne radijske emisije “Primus”, iz koje je nastala čuvena “Top lista nadrealista”. Njegovo ime je – Boro Kontić.

VREME: Jednom ste izjavili da nema malih zadataka u novinarstvu i podsetili na šaljivu zgodu o počecima vaše karijere. Negde sedamdesetih postali ste slavni izveštavajući iz sarajevske Elektrodistribucije…

Boro Kontić: Novinarstvom sam se počeo baviti kao student, u redakciji sarajevskog Radija 202. Imao sam nekoliko mjeseci iskustva kada mi je dodijeljen zadatak u okviru novogodišnjeg programa. Po ondašnjim mjerilima skroman da skromniji ne može biti. Bio sam izvještač iz centralne sobe Elektrodistribucije. Prestižniji zadaci od intervjua sa gradskim čelnicima do ćaskanja sa popularnim zabavljačima – pripali su starijima po stažu. Sredinom sedamdesetih prošlog vijeka novogodišnje slavlje bilo je višnja na torti godišnjeg ciklusa jugoslovenskih praznika. A to je na Balkanu uvijek podrazumijevalo ako ne ražanj, a onda vrelu rernu. Uoči takozvane najluđe noći u godini rijetko je koja bila hladna. Što će reći: enormno je skakala potrošnja električne energije. Te se tog pretprazničkog poslijepodneva elektro-sistem Sarajeva počeo raspadati. U planu višesatnog programa pripadala su mi dva skromna kratka javljanja, ali sam, hvala rernama, neplanirano postao najvažniji reporter. Sve su veze pucale osim one iz električne centrale. Tada sam usvojio pravilo da nema sporednih tema i nevažnih novinarskih zadataka. Možda je u tom pretprazničkom kolapsu u meni začeta klica sklonosti temama i zadacima koji se olako tretiraju kao marginalni. Sklonost, rečeno današnjom frazom, izazovu.

Bavite se između ostalog i istorijom novinarstva u BiH, pa i u tzv. regionu. Kako su se pojam novinarstva i naša profesija menjali proteklih maltene pedeset godina? Odakle smo došli i dokle smo stigli? Kako stvar stoji sa političkim uticajem, novinarskim dubinama i površnostima?

Može se krenuti i unazad 174 godine. Kad pogledate štampu iz Bosne i Hercegovine od prvih brojeva “Bosanskog prijatelja” iz 1850. godine, uočićete jednu konstantu. Prva izdanja bosanskih novina na uvodnim stranicama imaju euforičnu poslanicu u stihovima: “Slavodobitnicu svietlome gospodaru Omer paši Latasu”. Ovog je, nije zgoreg podsjetiti, turski sultan poslao da mačem uvede red u Bosni. Latas je vrlo brzo autora pohvalne pjesme, Ivana Franju Jukića, poslao u progonstvo iz kojeg se on nikada nije vratio. I prva, skoro pa dnevna novina, sarajevski “Vjestnik” iz 1866. u prvom broju donosi veliku poemu u čast “Njegove preuzvišenosti vezira bosanskog Osman Šerif-paše”, tadašnjeg predsjednika BiH. Na kraju Prvog svjetskog rata, na naslovnicama novinskih godišnjaka samo se promijenila uvodna fotografija. Umjesto austrijskog cara imamo portret kralja Aleksandra. Potom Ante Pavelića. A 1945. na naslovnicama je Josip Broz Tito. Danas, doduše, vlastodršci ne drže monopol na naslovnice, ali kad otvorite udarne stranice… Šta ćete prvo ugledati? Njuške ovdašnjih političara, svojevrsnih gospodara naših surogata života. Ovdašnje je novinarstvo, suštinski, sluga političara a ne u službi javnosti.

A kako je bilo biti novinar u opkoljenom i granatiranom Sarajevu? Koliko vas je zapravo taj period, od 1992. do 1995. godine, odredio, i profesionalno i lično?

Opsada Sarajeva me je zatekla kao glavnog urednika Drugog radijskog programa, ali već sredinom aprila 1992. postao sam novinar-reporter, jer su sva četiri programa ukinuta, odnosno objedinjena u jedan – ratni. Nemali broj noći sam po završenom zadatku, a zbog policijskog časa, znao zanoćiti u zgradi Radio-televizije Sarajevo, uhvatiti kratak san na improviziranom ležaju koji su činile tri poredane stolice. Radio sam i redovnu nedjeljnu emisiju pod naslovom “Dežurni mikrofon”. Bila je to neka vrsta političkog sumiranja sedmice. Imao je nesumnjiv patriotski naboj, ali bez patetike ili sentimenta. Sačuvana su u arhivi skoro sva izdanja. Nedavno sam nekoliko emisija preslušao. Danas mi je skoro nepojmljivo, pa i impresivno da smo u onoj oskudici i prostornoj limitiranosti uspijevali praviti prave male dokumentarce. Vodio sam i centralne informativne emisije. Potom dvije godine svakodnevno izvještavao za “Glas Amerike”. Za ratne reportere smo regrutovali sve novinare uključujući nekadašnje takozvane kulturnjake. Pamtim kako se sa policijskog punkta gdje se sabiru podaci o granatama koje su ispaljene na grad, o ubijenima, ranjenima – javlja jedan od tih predratnih kulturnjaka. U večernjem Dnevniku on sonornim glasom sviklim izvještavanju sa operskih premijera, najavljuje još jednu noć pod opsadom: “Dolazi noć kojoj ne usuđujem se izgovoriti ni ime”. Sve u svemu, valjalo je, što se kaže, stići na sve. Stigao sam i da budem ranjen. Pogodio me je geler granate, na svu sreću koji centimetar dalje od mjesta gdje bi bio koban. Nažalost, mnogi naši novinari nisu bili te sreće. A to je već posebna tema.

Autor ste dokumentarnog filma “Godine koje su pojeli lavovi” u kojem tragate za odgovorima na pitanja gde su i šta rade novinari ratni huškači. Čini se da im zapravo ništa nije falilo, pa čak i da je danas, 13 godina nakon nastanka filma, situacija u tom pogledu još i gora. U Srbiji, recimo, oni još uvek “ljuljaju” i nalaze se u samom vrhu piramide moći.

To je logično. Kod nas će vam oprostiti sve, i ratne zločine, ali neće nikad ako ste protiv “naše stvari”. Propagandno novinarstvo je imalo ključni cilj: opravdati zločine. Kad se lažno izvijesti da u “Sarajevu srpsku djecu bacaju lavovima”, onda to implicira da je sve dozvoljeno kao reakcija. Da su ti ljudi tamo zasluženo u opsadi, zasluženo pod granatama, zasluženo ubijani, izgladnjivani, svakojako terorisani. Ako ste primjetili nedavno, i ljudi u Gazi su prvo proglašeni životinjama, pa je onda uslijedilo to što je uslijedilo. A sada, to što pravilno konstatujete da 13 godina nakon nastanka mog filma situacija nije ništa bolja nego je možda čak i gora, nije iznenađujuće. Rat, zapravo, u suštini i nije okončan. Ciljevi nisu do kraja postignuti. Ne samo da su na sceni oni što kontinuirano, kako rekoste, “ljuljaju” nego je dostojan im podmladak u međuvremenu regrutiran. Rečeno potresnom rečenicom njemačkog nobelovca Gintera Grasa, iz njegovog testamentarnog romana: Tome kraja nema! Naslov romana je, vrijedi naglasiti – Hodom raka.

Kada posmatrate zemlje bivše Jugoslavije, konkretno one u kojima se govori tzv. BHSC jezik, koje su, po vašem mišljenju, glavne sličnosti i različitosti njihovih medijskih scena?

Skratiću kao dijagnozu: otvorena rana regiona jeste tabloidno novinarstvo. Notorna je činjenica da dominira medijskom scenom u Srbiji i da je jedan od najprofitabilnijih izvoznih artikala. U BiH je novinarstvo entitetski podijeljeno, te vam se često može učiniti da se radi o prostorima koji se ni u putu sreli nisu. Javni servisi koje svi mi plaćamo su, nažalost, politička alatka. Crnogorska medijska scena je danas bukvalno borba za državu. Oni koji joj rade o glavi negirali bi vam već i ovo C u šifri BHSC jezik. Crnogorski jezik. Hrvatska ima koliko-toliko sređenu medijsku sliku, u kojoj ne postoji nevjerovatan broj televizija kao u Srbiji i BiH. Imaju još uvijek pristojan broj novinara koji neumorno propituju vlast i čak uzrokuju smjenu ministara. Ima ih, doduše, i u preostalom dijelu takozvanog BHSC prostora, ali s naglašenijom klimom straha i odmazde. U zapadnom svijetu, vrijedi i papagajski ponoviti, političari se više boje medija nego je obratno. Valja nam dostići tu startnu poziciju. Teško. Ali, mislim, izvodljivo.

Sarajevski Medija centar, organizacija kojom rukovodite već tri decenije, nedavno je izdala publikaciju o novinarima koji su bili svedoci u Haškom tribunalu. Dva novinara “Vremena”, oba danas pokojna, Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, svedočili su u Hagu i zbog toga doživeli brojne, malo je reći, neprijatnosti, odnosno bukvalno su im životi bili ugroženi. Koliko su generalno novinari pomogli da se sazna istina o ratovima i koje su osnovne po(r)uke publikacije?

Najmanje trideset pet novinara i novinarki iz svijeta je svjedočilo pred Haškim tribunalom. To je manje od jedan odsto svih svjedoka pred ovim sudom. Drugim riječima, malo su uticali ali njihov doprinos je bio značajan u razumijevanju konteksta ratnih zbivanja. Istovremeno, ima utemeljenih mišljenja da je Haški sud osnovan upravo zbog novinarskih izvještaja, a posebno otkrića logora “Omarska”, “Trnopolje” i “Keraterm” u ljeto 1992. Američki novinari su odbili da svjedoče sa objašnjenjima “da ne žele predati bilježnice sudu da ih čerupa i da ne žele ugrožavati kontakte”. Čuveni Roy Gutman, koji je autor knjige Svjedok genocida, svoje odbijanje svjedočenja objasnio je lapidarno: “Novinari rade u skladu sa zakonom ali mu nisu podređeni”. Upravo ovih dana počinjemo sa montažom serije dokumentaraca u kojima ćemo objaviti intervjue sa novinarima – svjedocima. Nažalost, nećemo imati Dejana Anastasijevića među njima, ali ćemo koristiti snimke njegovog svjedočenja. U jednom od njih Slobodan Milošević dovodi u sumnju njegov ratni put, te da on nije mogao biti istovremeno na toliko lokacija tokom rata od Bosne, Hrvatske, Kosova itd. da bi mu Dejan odgovorio: “Do sada mi nije uspelo da budem na više mesta istovremeno, mada bih voleo”.

Media centar se bavi i arhiviranjem medijske zaostavštine. Stiče se utisak da državama i nacijama na ovim prostorima, koje se sve do jedne ponose svojim tradicijama, preti šansa da ostanu bez (arhivirane) nedavne prošlosti, pogotovo one koja nije mejnstrim. Nedavno mi je neko rekao, ne znam da li je tačno, da program Jutela nije arhiviran. Da li je to tako i zašto je to tako?

Ono što je sigurno, Jutel nije arhiviran u Sarajevu. To je završilo, vjerovatno, u rukama nekadašnjih novinara te kuće. Da li sve i koliko, pitanje je. Sama Radio-televizija BiH danas ima arhiv sa nekih 150 hiljada sati programa. Više od 17 godina različitih emisija. Radio-televizija Srbije, negdje sam čitao, mogla bi neprekidno emitovati arhiv duže od 25 godina. Ima i druga strana arhiva. Dok smo radili monografiju o Radio Sarajevu (1945–1992) jedan od ljudi koji je tada radio pokušao je u arhivi pronaći neke od slavnih emisija o kojima su ljudi pisali u toj knjizi. Bio je zapanjen kada je ustanovio da nijedna od tih emisija ne postoji u arhivu. Te se emisije jednostavno nisu arhivirale. Ali je zato svaki partijski kongres, od republičkih do saveznih, sačuvan ekstenzivno, gotovo do posljednje diskusije. Danas u arhivu Radija BiH gotovo da nema najpoznatijih emisija koje slušaoci i danas pamte i pominju. Tako da nije u pitanju samo obim arhiva, koji nije beznačajan, nego selekcija koja vas lišava uvida u ono što su ljudi zapamtili. Ja nisam mogao pronaći nekoliko svojih dokumentaraca. Vjerovatno su prebrisani. Za jedan mi je posebno žao, jer je na njemu bila pohranjena potpuno nepoznata pjesma Arsena Dedića, koju, koliko znam, nikad nije snimio osim tada. Pjevao je o sudbini Victora Jare, čileanskog pjesnika i muzičara, koga je vojna hunta pogubila na stadionu u Santjagu septembra 1973.

Često boravite u Beogradu. Imate mogućnost ne samo da iz sarajevskog ugla gledate na Beograd, nego da uvidite koliko je javnost u Srbiji i na koji način zainteresovana za Sarajevo, njegovu prošlost i sadašnjost. Kako u tom pogledu stvari stoje, bezmalo tri decenije nakon završetka rata?

Odgovoriću vam sažeto a pozivajući se na svježu sliku. Gostovanje Dine Merlina u Beogradu. Impresivan odziv beogradske publike. Spremnost da se uz Merlina horski pjeva da li je “Bosnom behar probeharao” ili nešto u tom smislu… Djeluje idilično. Merlinovski. No, oprostićete mi disonantni ton u pitanju – da li bi ta ista publika jednodušno odbila odnedavno sve agresivniju tezu da Sarajevo nije bilo pod opsadom. Ili – priznaju li se presude Haškog tribunala. Konkretnije, genocid u Srebrenici. Ćevapi, kafa na Baščaršiji, Merlin pa i Halid… Dobro to, ali šta ćemo sa pomenutim pitanjima koja postaju neuralgične tačke odnosa. A Beograd i Sarajevo su uvijek bili povezani. Toliko ljudi koji su obilježili ove gradove su živjeli u oba grada. Toliko razloga za ozbiljan dijalog. Koji bi se, rečeno frazom pomodnog žargona, morao izmjestiti iz “zone komfora”. Jednu od njenih konstantnih odrednica čini i pobrojano trojstvo “ćevapi, kafa…”

Bili ste autor čuvene radijske emisije “Primus” i urednik Omladinskog programa Radija Sarajevo, kao i jedan od zamajaca stvaranja čuvene “Top liste nadrealista”. Kada se govori o Nadrealistima, jedno od “opštih mesta” je da su oni bili “vidoviti”, odnosno da su predvideli ono što će se dešavati devedesetih, pa sve do danas. Ipak, da li je u pitanju bila vidovitost ili su upućeni već tada mogli da vide kuda stvari vode?

Sigurno nisu bili vidoviti, ali kao talentovani i senzibilni mladići lako su uočavali društveni nesklad, javne laži i licemjerje, političku ljigavost. Te su im antene stalno vibrirale. Pritom su bili duhoviti u najboljem smislu te riječi. Ta Top lista nadrealista je krenula u mojoj emisiji maja 1981. Autori su u to vrijeme bili gimnazijalci. Najmlađi među njima, Zlatko Arslanagić, bio je u drugom razredu, ostali u četvrtom. Krenuli su sa pričama u kojima je dominirao žargon Sarajeva da bi par godina kasnije proizvodili vrhunsku političku satiru. Tih nekoliko godina osamdesetih stvarno se sjećam sa radošću. Uzgred, i ja sam bio u to vrijeme mlad. Kad sam pokrenuo Top listu nadrealista, imao sam 24 godine. No, da se vratim na njihovu vidovitost. Top lista nadrealista je emitovana i u mojoj ratnoj emisiji 1992/1993. I negdje u ljeto 1993. pred oproštajnu emisiju, jer smo krenuli da pravimo TV serijal, oni prave završni skeč. U to vrijeme na radiju je postojalo puno emisija koje su bile posvećene našim ljudima – ili izbjeglicama, ili onima na privemeno okupiranim prostorima, ili u kampovima, ili ovdje, ili ondje. Primjera radi, emisija za naše građane u izbjeglištvu. I sad oni konstruišu novu radio-emisiju koja je, po njima, posvećena – našim građanima kojima je pun kurac svega. E, sad mi recite da li je taj naslov od prije trideset godina realno najava i za danas?

Top lista nadrealista je, barem delom, i sama postala žrtvom ratova i nacionalnih podela. Kao i čuveni bend Zabranjeno pušenje. Kako gledate na nedavne javne prepirke Davora Sučića (Sejo Sexon) i Nenada Jankovića (Nele Karajlić)?

Krenulo je od autorskih prava. Tako vam je to. Sve suštinski krene od ostavinske rasprave. Sula (Davor Sučić) je upozorio Karajlića da koristi njegove pjesme a ne plaća tantijeme. Odnosno, potpisuje sebe. Šta je to ako nije krađa? Onda se, kako to na ovim prostorima već biva, otvorilo i pitanje odnosa prema Sarajevu, ratu itd. Da skratim: s Neletom sam bio bliži u vrijeme mira, a sa Sulom u vrijeme rata. Kažu da rat najbolje pokaže kakvi su ljudi suštinski. Uzgred, Sula je, što mnogi ne znaju, autor devedeset odsto repertoara Zabranjenog pušenja. Napisao je sve njihove ključne pjesme. I prije, a naročito poslije rata. Obnovio je bend u Zagrebu, ali se nikad nije udvarao toj sredini. Kao što se nije udvarao ni Sarajevu. U Zagrebu se čak vodi pod umjetničkim imenom Sejo Sexon, koje ne želi promijeniti. Je li mislite da je bilo jednostavno s tim imenom objaviti pjesme Fildžan viška ili Jugo 45 u Zagrebu devedesetih? I desetine drugih. Kad sam ga pitao kako prolazi, odgovorio mi je: “Volim da ispričam ono što sam vidio i doživio. Šta mogu izgubiti? Neće me ustaše slušati? Pa šta?!”

Nele se uklopio u projektovani srpski narativ jer je, pretpostavljam, mislio da će mu to olakšati egzistenciju u Beogradu. Dobio je četnike, ali je izgubio nas.

Nadrealisti, popularna muzika, ali i ukupna kultura u Sarajevu i BiH je tokom osamdesetih bila u velikom usponu. Sarajevo je postalo, mnogi će reći, glavni kulturni centar SFRJ. Kako se to desilo? I šta je danas, toliko godina posle, ostalo od toga? Šta je Sarajevo, izranjavani grad, uspeo od toga danas da sačuva?

Nije se Sarajevo osamdesetih tek tako pojavilo. Kišovskom frazom rečeno: nije nastalo iz pjene. Prethodilo je tome mnogo toga. Srdačna otvorenost grada, prije svega. Istovremeno, njegova mozaičnost. To je jedan od rijetkih evropskih gradova koji nije imao naciju koja je dominantna. Svi su takvi slični, od Soluna, Sofije do Izmira, odavno potonuli u diktat jednog naroda. U Sarajevo su stizali ljudi iz svih pravaca. Zatim, razvoj Univerziteta, studenti iz svih dijelova države. Među njima i Kornelije Kovač, koji je odlučujuće uticao na bum pop-muzike u gradu šezdesetih. Pjesnici, posebno Sidran, Trifunović. Po meni, dva su bitna događaja: otvaranje Skenderije novembra 1969. i dobijanje organizacije Zimske olimpijade maja 1978. To je grad poguralo u svemu. Ideološki, Sarajevo je kao i cijela BiH bilo prilično rigidno. Nesretni naši političari su, valjda, mislili da se tako čuva vrijednost te zajednice s tri naroda, narodnostima, religijama itd. Onda je došao new wave i počelo je malo otopljavati. Filmovi, muzika, pozorište, književnost… Ogromna je energija tada proradila. Inercija tih osamdesetih i danas traje u Sarajevu. Eto, ljudi koji su pokrenuli Sarajevo film festival, jednu od svjetskih manifestacija, bili su bitni učesnici tih osamdesetih prošlog vijeka. Dobar dio bendova ima korijene u tim vremenima. Ali ono što ne vidim jeste neka nova, originalna pokretačka snaga.

Autor ste biografije amblematskog lika građanske BiH profesora Zdravka Greba. Šta on znači za BiH i da li za njegovu ideju o građanskoj državi BiH ima još nade?

Zdravko Grebo je znao da je građanska BiH utopijska ideja, ali nije propuštao da kaže – da se za nju treba boriti. I on je to dosljedno činio punih pola vijeka. Od studentskih demonstracija 1968. kada je predvodio proteste do kraja života, januara 2019. Bio je Jugosloven, “ali bez imperijalnih ambicija”, prvi koji je dao ostavku u CK SK Jugoslavije i rijetka ličnost sa ovih prostora za kojeg većina nije znala koje je nacionalnosti. Mislim da je bio prvi političar iz BiH kojeg je cijela Jugoslavija prihvatila kao svog. Ranije od svih je javno govorio “da komunisti razbijaju ovu zemlju” uočivši da od 1970. kod nas ne postoji nikakva koncepcija već “tavorenje, život u laži i citatu”. Nije imao ni mrvu optimizma u pogledu našeg ulaska u Evropu. Ocijenio je to kao igru između bogatog i siromašnog rođaka i zaključio: “Mi nismo ni siromašni rođak. Mi smo kandidat za siromašnog rođaka”. Od izlaska moje knjige primjećujem da je u Sarajevu porastao interes za njegovo intelektualno naslijeđe. S tom sam je namjerom i napisa

Autor ste i dokumentarnog filma o Ivi Andriću, koji je neočekivano ili očekivano postao žrtva jugoslovenskih ratova devedesetih. Jedni ga osporavaju, drugi svojataju. Mnogi od njih su spremni da ga proglase za srpskog nacionalistu, čak nekoga ko je svojim delom podsticao mržnju. Iz vašeg filma može se zaključiti da je on, zapravo, sasvim obrnuto, bio čovek koji se grozio nacionalizma. Ko je zaista bio Ivo Andrić i šta je to u njegovom liku i delu što je pogodno za političku upotrebu?

Ivo Andrić je toliko monumentalna ličnost ovdašnjih kultura da kad god pokušaju da ga sabiju u neki lokalni okvir, ram se pokaže kao najjeftinija kineska plastika. Puca. Mislim da je cijeli život samo želio da ga puste na miru. Da radi. A kao što je poznato, kod nas te značajne ličnosti nastoje se iskoristiti za kratkoročne, posebno političke ciljeve. Vodaju ih kao mečke. Doduše, mnogi dobrovoljno uskaču u te uloge. Sa već spremnom halkom u nosu.

U toj svojoj posljednjoj pjesmi Bez naslova iz 1974. godine, godinu prije njegove smrti, koju sam koristio u dokumentarcu nabrajajući šta želi, Andrić navodi: “Širinu i prostranstvo, otvoren vidik / Malo slobodnog daha”.

U jednom pismu iz 1919. poručuje svom sagovorniku: “Svoju dužnost u Jugoslaviji vidim u tome da ćutim i da tako bar za jedan glas umanjim dreku svih oko sebe”. U hiljade stranica proze koju je ispisao od 1920. i pripovjetke Put Alije Đerzeleza, najveći dio za podlogu ima Bosnu i Hercegovinu i njenu tvrdu historiju. Čak i u svom posljednjem javnom istupanju, decembra 1974, nekoliko dana prije odlaska u bolnicu iz koje se nikad neće vratiti, govorio je svom Eckermannu – Ljubi Jandriću – da se nikad od Bosne nije odvajao: “Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne”.

Možemo li pretpostaviti kakav bi Andrićev stav bio prema upotrebi njegovog imena i dela, u produkciji Emira Kusturice i Milorada Dodika, oličenog u zidinama Andrićgrada?

Iskoristiću logiku pars pro toto. Dio za cjelinu. Dio ilustrira cjelinu. Milorad Dodik je nebrojeno puta u svom obrušavanju na Bosnu pripisivao Andriću rečenicu: “Gdje prestaje logika, tu počinje Bosna i Hercegovina”. Ko je bivšem učeniku srednje prehrambene škole, smjer prerada mesa, hoću reći Miloradu Dodiku, došapnuo ovaj u najnevinijoj varijanti apokrifni citat, ostaje misterija. Emir Kusturica? Ako jeste, tvrdim da to nije mogao čuti u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, koju smo i Kusturica i ja pohađali istih godina, čak cijelu školsku godinu izborno čitali posebno Andrića. Kad, u kojoj prigodi i pred kim je tu rečenicu Andrić izgovorio? Dok se ne odgovori, evo i ja da citiram jednu iz reda “Andrićevih” izjava, koje se vrte po društvenim mrežama “Željo šampion!” Ako ništa, ova je izmišljotina sušta benignost, uostalom duhovitost u odnosu na Dodikovu podvalu. Da se vratim vašem pitanju, a kratkom konstatacijom: kakva cigla, takve i zidine.

Iako nismo hteli da pričamo o aktuelnim temama, ne mogu da vas u ovom traumatičnom postizbornom periodu ne pitam kako vam izgleda današnja, Vučićeva Srbija?

Zabrinjavajuće. Uostalom, društvo koje nije prevazišlo ciljeve iz devetnaestog vijeka, a usvojilo je tehnologiju dvadeset prvog vijeka, opasan je spoj.