Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Vučić kaže da je problem riješen. Ispunio je sve studentske zahtjeve i sad nastavlja po redovnom planu borbene obuke i drugih naprednjačkih aktivnosti. Međutim, komemorativne blokade i dalje se šire po Srbiji. Na ulice izlaze i srednjoškolci, a podrška buntu stiže od SANU, Udruženja književnika i Miloša Bikovića.
U čemu je stvar?
Pod jedan – Vučiću više niko ništa ne vjeruje. Od silne upotrebe, njegove alternativne istine su izlizane, zamorne i iritantne. Otprilike, poput blokova reklama na Pinku. U tom kontekstu, nije na posljednjem mjestu činjenica da suštinski zahtjevi studenata nisu ispunjeni – em se ne znaju tokovi novca i štošta drugo vezano za rekonstrukciju Željezničke stanice u Novom Sadu, em ih i dalje napadaju na blokadama. Iznuđene ostavke sitnih riba i njihovo privođenje na principu sportskog ribolova (uhvatiš, slikaš, poljubiš i pustiš) daleko su od pravde.
Dva – ovi mladi ljudi godinama stasaju pod naprednjačkom vlašću. Davno su je zato prozreli i prezreli, pa svoje zahtjeve i ne podnose Vučiću. Jednostavno mu kažu – niste nadležni. U prijevodu: nećemo da igramo kako nam on svira, država i pravni poredak nisu, niti smiju biti jedan čovjek. Eno Vučevića, vlade i pravosuđa – oni su nadležni, oni se pitaju. Nema ovdje naivnosti, ali ima velike zrelosti. Demontaža nakazne vlasti, između ostalog, počinje i njenim vraćanjem u ustavne granice bez obzira tko su nosioci vlasti. Tako se, između ostalog, oslobađa oteta država.
Konačno i treće – buna studenata na dahije iskreni je krik društva dovedenog do ivice opstanka autoritarnošću, korupcijom, kriminalizacijom, partokratijom, bahatošću i nekompetencijom režima… Posljedice svega su petnaest mrtvih ispod nadstrešnice renovirane Željezničke stanice u Novom Sadu. Zato podrška studentima nije pitanje politike već elementarne etike svakog od nas.
ŠIBICARENJE NA NAVIJAČKI NAČIN
Naprednjaci koji o nečemu odlučuju ovih dana djeluju pomalo zbunjeno. Ni oni ne vjeruju Vučiću, ali i dalje vjeruju u njega. Zapravo, očekuju da će poput vođe navijačko-interesnog kopa svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima zavesti red na tribini. To jest – ugušiti bunu, vratiti studente u klupe i probuđenoj javnosti nabiti na usta krpu sa kloroformom.
U ovom trenutku Vučić teško može ispuniti težnje vlastitih klijenata. Kao i svakog autoritarnog lidera muči ga dilema da će ispasti slab i demoralizirati svoje ako popusti, a zategne li – može dodatno mobilizirati oponente i proširiti podršku studentima.
Pošto nije u stanju da razriješi nedoumicu, predsjednik Srbije se služi miksom prijetnji i pokušaja potkupljivanja. Ni jedno niti drugo ne ide mu baš od ruke. Jer ma koliko se trudio, Vučić nema kapacitet da shvati studente. Sam je to najbolje potvrdio. Pričajući o svojim danima na Pravnom fakultetu, rekao je da je on – dok su Goran Vesić i drugi “izvodili studente” – grijao klupu i štrebao. Ali zašto je omladina ranih devedesetih izlazila na ulicu? Pa zbog protivljenja ratu, sankcijama, izolaciji, bijedi…
Kako to objasniti Vučiću koji je pravo iz fakultetskog amfiteatra zasjeo u fotelju Šešeljevog stranačkog generalnog sekretara? Nikako. Ni onda ni danas on ne može pojmiti da se neko bori za javni interes, poštenje i pravdu bez ikakvog ličnog interesa. Zbog toga šibicari – malo optužuje studente da su pioni u hibridnom ratu, malo im nudi pare “od države”, malo ih mlate naprednjački provokatori i policija, malo blagoizvoli da im “da sve što traže” i rješava stambeno pitanje…
Poput svakog pravog autoritarca pod visokom temperaturom, Vučić zna da ključ krize drži javno mnijenje. A da se ono ubrzano mijenja i da ga nipošto ne treba dodatno izazivati, svjedoči podrška studentima dobijena od fakulteta, Univerziteta, srednjih škola, strukovnih udruženja, javnih ličnosti, pa i od mnogih koji su sve do sada ćutali tokom najvećeg broja godina naprednjačke vlasti.
Sa ovim posljednjim oni se sve do sada nisu susretali. Također, najveći broj običnih članova SNS željan je normalnog života; ti ljudi su zgađeni stalnim kampanjama, hajkom na sigurne glasove, kmetskim kulucima kojim otplaćuju zaposlenja, atmosferom straha i potčinjenosti… I oni stoje pod nadstrešnicom.
KAMO DALJE, BRAĆO I ROĐACI
Sve i da studenti obustave blokade dok se štampa ovaj broj “Vremena”, oni su ostvarili najvažnije. Dobri duh solidarnosti, lične hrabrosti i nepristajanja na laži, korupciju i, uopće, naopak način vođenja zemlje više nije moguće vratiti u bocu. On je već politički operacionaliziran.
Može li ga opozicija iskoristiti? Ako opet ne budu teško zabrljali i pucali sebi u koljena – što više vole nego ’leba da jedu – mogu. Na budućim izborima možda i neće dobiti glasove zbog sebe kao takvih, ali je vrlo vjerojatno da će ih steći jer bi velik dio birača mogao isključivo glasati protiv naprednjaka.
Srbija će se još naslušati Vučićevih obećanja. Međutim, tokom svakog od njih odjekivaće eho studentskih zvižduka ispred Predsjedništva, a on će sve više ličiti na svoj lik na Koraksovim i Petričićevima karikaturama.
Neće posustati ni Vučević, Brnabić, Đuka i ostali. No, kako vrijeme prolazi, oni postaju pogubljeni poput onog direktora novosodske gimnazije “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu koji, umjesto da smogne snage i suoči se sa đacima, izaziva javnu sablazan klečeći satima u dvorištu.
Izvjesno je da su studenti otvorili vrata promjenama u zemlji. Ipak, one nisu iza ćoška. Sve što se dešava tek je početak početka, ali neprocjenjivo važan.
Oni nas ubijaju i dok ubijaju, deru se kako njih neko hoće da ubije. A zapravo, za sve navedeno oni su počinioci, nalogodavci, saučesnici i pomagači. I to je jasnije sve većem broju ljudi. Propagandni balon u koji su zatvorili ljude preko svojih ogavnih kvazi-medija lagano puca. I iz njega izviruje samo onaj srednji prst, krvavi srednji prst kojim će sami sebi isterati oči
U suženom i opustošenom političkom polju, opozicione partije još uvek ne uspevaju da istupe. Zato je sastanak predstavnika svih opozicionih lista najmanje što mogu da urade. Tu su partije koje imaju poslanike u Narodnoj skupštini plus Proglas plus Kreni-promeni. Svi oni bi trebalo da se nađu na istom mestu i probaju da se dogovore šta im je činiti. Da li neko ne voli Đilasa, Sava ili Radomira – nikoga u Srbiji ne zanima
Pobuna mladih ljudi, studenata, ali i srednjoškolaca, unela je čitav niz novih elemenata u društveni i politički život. Na prvom mestu, pobuna studenata obnovila je nadu u Srbiji. Studenti su upalili svetlo i to se svetlo više ne može ugasiti. Ta vedrina, ta živost, taj trijumf života i novih ideja, ta oslobođenost od starih formi, starog i prevaziđenog mišljenja, starih strahova i maligne propagande – to je dah slobode koji je zemlja dugo priželjkivala, ali nije imala ni sreće ni snage da ga se domogne
Gotovo niko ne može da popiše koliko prosvetnih kolektiva po Srbiji kraj januara dočekuje u štrajku.Iako su se iz vlasti na početku protesta hvalili kako čak 80 odsto od 1700 škola u Srbiji radi potpuno a 11 odsto delimično – podaci sa terena govore drugačije
“Nije jednostavno kada ministarka prosvete i premijer prete inspekcijom, ali do sada se svaki put ispostavilo da su pretnje stvarale suprotan efekat i proizvodile još veći bunt” kaže za “Vreme” Aleksandar Markov, bivši predsednik Foruma beogradskih gimnazija
Generalni štrajk u petak ne odgovara pravom značenju ovog pojma. To je isključivo još jedan, novi oblik iskazivanja nezadovoljstva građana i način za širenje protesta. Posle njega, slediće drugi
Suočene sa nekim vidom generalnog štrajka, vlasti beže u prastaru foru – kontramiting. Ali, i taj krčag ide na vodu dok se ne razbije
Tema broja: Srbija pred generalnim štrajkom
Pokušaj ubistva u produženom trajanju Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
