Opomene i pouke Vlade Zorana Đinđića

Vlada Zorana Đinđića formirana je prije četvrt vijeka. Mada je danas mnogo toga drugačije nego onda, sva je prilika će se prvi postvučićevski kabinet suočiti sa sličnim problemima kao i onaj prvi postmiloševićevski.

VELIKA OČEKIVANJA

foto: aleksandar anđić

Ma koliko da je Đinđić bio svjesan poraznog stanja u zemlji – a jeste i te kako – tek je po dolasku na vlast mogao sagledati dubinu ponora u kojem je bila Srbija, iscrpljena i ruinirana u izgubljenim ratovima devedesetih i dugogodišnjim sankcijama. Ipak, građani su od Đinđića zahtijevali gotovo trenutno poboljšanje životnog standarda i privredni oporavak. Poslije euforije nakon pada Miloševićevog režima, strpljenje je jedva postojalo. Iako su premijer i njegovi ministri mnogo toga postigli na ekonomskom planu, za širu javnost nikad nije bilo dovoljno.

Svakako ne u obimu kao početkom 2001, donekle sličnu situaciju može imati i vlada koja dođe poslije Vučićevog režima. Odnosno – može se suočiti sa padom standarda na niži nivo nego što je bio prije promjene vlasti. Beograd na vodi, besplatan prijevoz u Beogradu, Expo i različiti kapitalni projekti sa kapitalnim ugrađivanjem doći će na naplatu. Kao što Đinđić nije imao čarobni štapić za rješavanje problema naslijeđenih iz Miloševićevog vakta, tako će i neki budući premijer kuburiti zbog posljedica Vučićevih javnih i tajnih dilova.

PLANOVI I REALNOST

Na prvi pogled, Đinđić je raspolagao izuzetno udobnom većinom u Narodnoj skupštini. Kako i ne bi – Demokratska opozicija Srbije (DOS) osvojila je 176 poslaničkih mjesta na izborima 23. decembra 2000. Međutim, Vlada je bila koaliciona, sastavljena od čak osamnaest partija. Izuzev Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice koja je izišla iz DOS-a, ostale članice su ostale uz premijera. Razlog nije bila stvarna podrška, već opravdan strah tih malih partija od izumiranja izvan vlasti. Ali ako nisu imale snage da kreiraju političke procese, mogle su i te kako da ih opstruiraju. Đinđić ih je zato morao s vremena na vrijeme “namirivati” kako bi održao autoritet Vlade.

Po svoj prilici, kabinet koji dođe poslije naprednjačkog neće imati dvotrećinsku većinu u Skupštini. Moguće je i da će biti formirana tek ako Studentska lista kao dominantni partner uđe u koalicija sa opozicijom. Iako ne na način kao i Đinđićeva, takva vlada neće se odlikovati dužom homogenošću. A također i zbog fakta da je Studentska lista – uostalom kao i sami studenti – politički heterogena.

Hoće li prva postnaprednjačka vlada izdržati četiri godine, kako se tu i tamo najavljuje? Možda, pošto su politički planovi nalik ratnim – raspadaju se u susretu sa realnošću. Taj kabinet će imati snage da započne procese oslobađanja otetih institucija, demonstrira transparentnost u radu, omogući medijske slobode, organizira fer i poštene izbore i uradi još ponešto od najurgentnijih poslova. Nije ovo malo, naprotiv. Prosto, nakon medenog mjeseca sa biračima, slijedi unutar Studenske liste – uvjetno rečeno – podjela na ljevicu, desnicu i centar. A tada će postati gotovo nemoguće očuvati jedinstvo za funkcionalni rad vlade.

Pred sličnim izazovom bio je i Đinđić. Postojala su dva razloga iz kojih nije razjurio vlastiti kabinet već poslije godinu dana. Prvi – novi izbori zaustavili bi reforme čiji je bio nosilac. I drugi – sve da njegova Demokratska stranka postane najjača partija u Skupštini, opet će morati ući koaliciju. I to ne sa političkim subjektima sličnih zalaganja nego s onima s kojim ga veže minimum političkih interesa.

Kad je o ovome riječ, postnaprednjačka vlada biće u neusporedivo boljoj poziciji. Javnost je ne doživljava kao stranku čiji je osnovni razlog postojanja osvajanje vlasti, već kao most ka političkoj i društvenoj normalnosti. Ukoliko peglanje unutrašnjih razlika postane balast za funkcioniranje te vlade i skupštinske većine, raspisivanje fer i poštenih izbora neće se smatrati porazom, već ostvarenjem jednog od najvažnijih proklamiranih ciljeva.

Iako je u Đinđićevoj Vladi najbolji bio njen stručni dio, stručnjaci ne rješavaju sve. Oni mogu biti uspješni samo onoliko koliko imaju političku podršku. U tom kontekstu, Đinđić nije džabe stajao kao gromobran ispred svojih eksperata. U slučaju Studentske liste, ona samo kolektivno i uz veliku unutrašnju homogenost, može igrati sličnu ulogu. A to – već je navedeno – ne može dugo potrajati.

MAFIJA I DRŽAVA

Kada je Đinđić postao premijer, građani su očekivali otvaranje fronta protiv kriminala i korupcije. Što je mogao uraditi na samom početku? Odgovor je – vrlo malo. Uoči Petog oktobra, kako bi se izbjeglo krvoproliće prilikom rušenja Miloševića, lideri opozicije su sa vrhovima vojske, policije i službi sklopili dogovore o “neutralnosti”. Duboka kriminalizacija i korumpiranost tih “faktora” tokom devedesetih uveliko je paralizirala Đinđićevu Vladu. Ili – da narod razumije – premijer nije imao s kim niti s čim stati na crtu organiziranom kriminalu, čiji su pipci obmotavali čitavu državu. A kad je uspio formirati osnovne instrumente za obračun sa mafijom, ubijen je u atentatu koji su izvršili pripadnici narko-klana i specijalne jedinice Službe.

Sličan posao čeka i vladu nakon naprednjaka. Unapređivanja Vučićevih superlojalista u policiji i službama i njihovi združeni napori da razvale pravosuđe govore da će budući premijer i ministri imati pune ruke posla. Neće im biti lako, pogotovo kad se uzmu u obzir očekivanja naroda. Ipak, sada postoje pravosudni instrumenti – istina, poprilično zapušteni – kakve Đinđić nije imao. Njihovo aktiviranje nije samo pitanje kredibiliteta buduće vlade nego i opstanka ustavnopravnog poretka. Nestrpljenje, žurba i brzopletost tu neće pomoći. Čak i po cijenu da se pojedinci provuku kroz mišje rupe zakona, stvaranje efikasnog i nezavisnog pravosudnog sistema jedini je način kojim je moguće zajaziti sistemsku korupciju i prateći organizirani kriminal.

I još nešto. Borba protiv naprednjačke kleptokratije i gospodara tuđe muke ne smije postati lov na vještice. Đinđić je to uspio izbjeći u puno težoj od ove situacije danas. Upisivanje toga u grijeh ne razlikuje se od Vučića i naprednjaka, koji revanšizmom i strahom čuvaju svoju vlast.

GDE JE STAO, VI PRODUŽITE

Na kraju, zašto je važno formiranje Đinđićeve Vlade poslije dvadeset i pet godina? Ako ni zbog čega drugog, onda makar da se sagledaju njeni problemi, greške i uspjesi. Mnogo toga s čim se Đinđić nosio otvoreno je i danas, samo pod drugačijim okolnostima.

No, najvažnija je njegova zaostavština. Ona glasi: promjena je moguća, pravda, demokracija i istina mogu pobijediti, a Srbija postati normalna i moderna evropska država.