“Trenutno se rusofobija, za koju postoje dobri razlozi, koristi i kao sredstvo da se skrene pažnja s britanskih problema. Uključujući problem Palestine i Izraela, zato što je to tamo stvarni dinamit. A Balkan tu dođe poput neke razonode: ode, vrati se, kako u popularnim pričama, tako i u tim podgrevanjima ideje o ponovnom sukobu, što, racionalno gledano, zaista nije lako zamisliti”
Prođe i po nekoliko godina pre nego što doktorske disertacije postanu knjige, dođu pred oči javnosti, te umeju, za to vreme, da zastare. Sa Vesnom Goldsvorti bilo je upravo suprotno. Njena studijaIzmišljanje Ruritanije: Imperijalizam mašte, započeta 1989, a objavljena 1996. – a u kojoj analizira kako su britanski popularni romani i putopisi iz 19. veka stvarali sliku Balkana kao evropskog Drugog, te kako su se predrasude zapatile i razvijale i tokom dvadesetog veka sve do “balkanskih ratova”, odnosno ratova u bivšoj Jugoslaviji – “pati” od neprestane relevantnosti. I dalje se Balkan u popularnoj kulturi posmatra kao evropski Drugi, na koga se transponuju evropski strahovi, a štivo Goldsvortijeve postalo je lektira za sve one koji se bave Jugoistočnom Evropom.
foto: marija janković…
Vesna Goldsvorti je profesorka kreativnog pisanja i engleske književnosti na univerzitetima u Ekseteru i Istočnoj Angliji, članica je britanskog Kraljevskog književnog društva, autorka knjige poezije Solunski anđeo i više nagrađivanih romana – Černobiljske jagode, Gorski, Gospodin Ka i Gvozdena zavesa. Razgovor počinjemo time kako je njeno istraživanje o Ruritaniji, zemlji izmišljenoj u avanturističkim romanima, uhvatilo zamajac.
VESNA GOLDSVORTI: Istraživanja koja su ušla u tu knjigu započela sam 1988. i 1989, sa idejom da je Saidov Orijentalizam, koji se pojavio 1978, sa izvesnim izmenama primenljiv na Balkan, koji u isto vreme i jeste i nije Evropa. Zanimalo me je to osciliranje na ivici. Za magistarski rad sam htela da se bavim Rumunijom u delima spisateljice Olivije Mening. Zapravo, već tu sam shvatila nešto važno: mojim kolegama krajem osamdesetih godina sve je to bilo isto – Budimpešta, Bukurešt, Beograd. Tek s ulaskom Rumunije i Bugarske u Evropsku zajednicu to se promenilo. Sećam se da su me pitali da na nekom skupu prevodim izlaganje kolege iz Budimpešte, odgovorila sam da mogu pod uslovom da kolega zna francuski. Oni su smatrali da se ja bavim Rumunijom jer mi je to domaći teren, a u stvari je bilo upravo obrnuto, odabrala sam je da ne bih išla linijom manjeg otpora. Onda sam krenula dalje ka Balkanu, razmišljajući o Saidovoj tezi i čitajući stotine popularnih romana.
“VREME”: Zašto baš popularni romani zapadnih autora?
Smatrala sam da se tu najbolje vide stereotipi, jer se piše bez zadrške, za široku publiku. U žanrovskoj prozi i filmovima ništa se ne krije. Sad me, u tom duhu, zanima i sport, posebno fudbalska prvenstva. Na početku perioda kojim se bavim i političari su tako govorili, bez zadrške. A sad su ih malo istrenirali, što ne znači da tako ne misle, samo to više nije na površini.
I zašto priča o Ruritaniji nikako da zastari?
Doktorat, koji je manje-više ta knjiga, odbranila sam 1996. godine i trebalo je još vremena da on izađe iz štampe, jer to sporo ide sa akademskom literaturom. Ukratko, knjiga je pogodila trenutak, bila je na naslovnoj strani “Vašington posta”, imala je 200-300 prikaza u godini kad je objavljenja, što se jako retko dešava. Usledili su prevodi, nova izdanja… Svako malo me neko pita da napišem novi uvod, ažuriran. Ali ne postoji ništa novo, nikakav novi koncept ili dijalektički razvoj, već se samo nagomilavaju primeri, a obrazac ostaje isti. U popularnoj književnosti i filmovima taj balkanski Drugi je nepromenljiv, što se ne vidi kao rasizam.
Celo proleće se na “Netfliksu” prikazivala finska serija Omerta, u kojoj srpska teroristička grupa osvaja Predsedničku palatu u Helsinkiju. Šta god da su radili, Srbi nisu bili teroristi, a sad su i to.
Je li to zaista toliko ukorenjeno da prosečan Finac, kad čuje Balkan ili Srbija, već uroni u taj samoeksplanatorni okvir, sve mu je jasno, ili se diskurs povampirio zbog napada Rusije na Ukrajinu?
To je toliko ukorenjeno zato što je dozvoljeno. Radi se o prostoru slobode – mali smo, niko se neće mnogo buniti. Englezi se su jedno vreme žalili što u američkim filmovima stalno igraju zlikovce, hladne likove. O Rusima da ne pričam. Naravno da nismo jedini koji smo predmet predrasuda, ali taj obrazac divljeg Balkana, bureta baruta koje će inficirati ceo kontinent sukobima, veoma je uporan.
Kada kažem – niko nije tako korumpiran kao mi – u kojoj meri smatrate da je to samobalkanizacija, kao posledica usvajanja pomenutog diskursa, a koliko intenzivirana samokritika, zasnovana ipak na izvesnim argumentima?
Možda se tu radi o nekoliko različitih stvari. Na jednom nivou kažem vam da ste pravi Balkanac, kako bih pokazala da sam ja osvešćena Evropljanka. Ta samopercepcija služi da bi se pokazala razlika. S druge strane, recimo, kada je reč o korupciji, objektivno je tačno da koliko god da je ona stvar ljudske prirode, a jeste, u Britaniji postoji pravni okvir koji je ne dozvoljava. Kir Starmer je na početku svog mandata, dok je još bio popularan, primao neke poklone poput naočara, odela… I onda su Britanci rekli – to je korupcija. U Srbiji bi to prošlo ispod radara, ne bi se ni percipiralo na taj način. Znači, postoje i tu stepeni, odnosno format koji vas sprečava ili, naprotiv, takoreći ohrabruje.
Ko je sada najvažniji Drugi u britanskom javnom mnjenju? Pretpostavljam Rusi.
Ubedljivo Rusi. Meni je to zanimljivo zato što na izvestan način vidim Britance i Ruse kao slične – dve velike sile, donekle i bivše velike sile, na dva kraja kontinenta, sa sličnim odnosom prema svom mestu u Evropi, gde i jesu i nisu. Trenutno se rusofobija, za koju postoji dobri razlozi, koristi i kao sredstvo da se skrene pažnja s britanskih problema. Uključujući problem Palestine i Izraela, zato što je to tamo stvarni dinamit. A Balkan tu dođe poput neke razonode: ode, vrati se, kako u popularnim pričama, tako i u tim podgrevanjima ideje o ponovnom sukobu, što, racionalno gledano, zaista nije lako zamisliti.
Koliko su britanski intelektualni krugovi samokritični? Tamošnja javnost i mediji?
I previše je samokritike. Nema pohvale, kako u odnosu na sopstvenu istoriju, tako i na sadašnji trenutak. Ako prisustvujete akademskoj naučnoj konferenciji o istoriji Britanske imperije, niko ništo lepo neće reći. Ako se govori o savremenoj Britaniji, ista je situacija. Mnogo je tu samoprezira, što je posebno svojstveno akademskim krugovima, kao i listovima leve orijentacije poput “Gardijana”. I desničarski, kao što je na primer “Dejli mejl”, izuzetno su samokritični, ali s drugim programom.
Smatrate li da je to dobro za jedno društvo ili ne?
Britanski univerziteti su tradicionalno među najboljima na svetu, ali to nikada ne biste pomislili ako slušate ljude koji rade na njima, jer uvek smatraju da bi nešto moglo bolje. To je mali obrazac funkcionisanja društva. Ali te stvari mogu da postanu samoispunjujuće proročanstvo: ako smatrate da nečemu niste dorasli, tako i bude. Mesto Britanije u svetu je u tom smislu zanimljivo. Da li je i u kom smislu ona još uvek velika sila? Ako verujete da ste taj položaj izgubili, onda de facto i jeste.
U Černobiljskim jagodama ste, pišući o svom detinjstvu, kazali da vas je držala ideja o lepoj budućnosti. Da li i izostanak te ideje danas, kao gotovo globalni trend, barem ovog našeg dela sveta, može da potpadne pod samoispunjavajuće proročanstvo?
Upravo sam pomislila kako ove populističke partije i njihove vođe, kao što je Najdžel Faraž u Britaniji, ili Tramp u Americi, zapravo stiču poene na toj viziji. Make America Great Again. Make Great Britain Great Again. Zato što je ljudima to potrebno. Ali ključna reč je again, oni veruju da su nekad bili veliki, pa će biti opet, u šta grupe koja sam pominjala, poput intelektualaca, ne veruju.
Da se vratim na sliku Srbije u Britaniji. Piše li se uopšte o studentskim protestima?
Na društvenim medijima, gde ima naših ljudi, to je glavna tema i tu se stvori takozvana soba odjeka, jer steknete utisak da su protesti u Britaniji veoma praćeni, što nije tačno. U ovdašnjoj štampi se veoma malo piše o studentskim protestima u Srbiji. Ne zato što studenti nisu zanimljivi, nego zato što Evropa trenutno ima toliko žarišta na sve strane da joj Srbija nije u fokusu. Kada bi buknulo veliko nasilje, onda bi to bilo tema.
Ne izvlačim paralele, ali kada je u Londonu izašao prevod Islednika Dragana Velikića, zvala sam svoje kontakte smatrajući da bi bilo lepo da taj roman prikažem. Ali kada bih pozvala, oni bi mi rekli – baš imam ovaj ukrajinski roman. Znači, reflektor se okreće tamo gde nešto ne valja, što ne znači da njih taj roman ne interesuje, već da je pažnja ograničena.
Da li ozbiljna književnost može da ponudi, ili čak stvori alternativne narative?
Mene su za “Asimptotu” (Asymptote Journal), čuveni književni časopis, pitali da pišem o Crnjanskom, o Romanu o Londonu, zato što o tome gotovo niko ništa nije čuo i nije bilo prikaza te knjige. A ovde se govorilo – prevodi se Roman o Londonu! Prevodi sa književnosti malih naroda uvek se vide kao neka vrsta nametanja, vi nekom nešto nudite i molite ga. Možda su poslednji put veliki odjek imali Pavić ili Kiš. Ali sa Kišom je to išlo mnogo sporije, kada su izašli prvi prevodi, prodalo se, otprilike, 200 primeraka, a ja sam svih tih 200 ljudi poznavala lično.
Transfer iz Srbije ka Evropi
Vesna Goldsvorti je došla u Beograd kako bi učestvovala na promociji petoknjižja “Srbija i Evropa” u izdanju “Zepter Book World”, proisteklog iz naučnog projekta “Kulturni transfer Evropa–Srbija od 19. do 21. veka”, i poslednje knjige u ovoj seriji “Srbija i Balkan: Tri veka zagrljaja s Evropom”. Promocija je održana 18. septembra 2025, u Palati umetnosti Madlena.
O samoj knjizi Vesna Goldsvorti kaže: “Kao što sam već rekla, kada je reč o Ruritaniji i njenim ponovljenim izdanjima, postoji model koji se ponavlja. Ničeg novog. Ova knjiga nudi, možda ne novi model u odnosu na Ruritaniju, već novi model razgovora, jer je pitanje transfera usložnjeno na najbolji mogući način. Prvo, tu je transfer koji nije nužno samo sa zapada na istok, iz Evrope na Balkan, nego i sa Balkana prema Evropi, zatim činjenica da Evropa nije sinonim modernizma, kao i da procesi modernizacije i povratno deluju. I proučavanje puteva transfera vrlo je zanimljivo. Recimo, evropske vrednosti su nekad dolazile u Srbiju preko Rusije. Meni je jako prijalo da čujem nove podatke u obrnutom pravcu od uobičajenog, u pravcu Srbija–Zapad”.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uprkos dva susreta najviših srpskih zvaničnika sa američkim državnim sekretarom Markom Rubiom – ministra spoljnih poslova Marka Đurića početkom avgusta u Stejt departmentu, a potom i predsednika Vučića tokom godišnjeg zasedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku – i najave pokretanja strateškog dijaloga dveju zemalja do kraja godine, sve je nekako, što bi se narodski reklo “na dođem ti”, uz goruće požare koje treba gasiti kao što su ogromne carine na našu robu ili stupanje na snagu sankcija NIS-u
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja II: Srbija i Nemačka
Kancelar Fridrih Merc nije posebno zainteresovan za Balkan – samo da se ne puca. Vučić zato još neko vreme može da figurira kao “faktor stabilnosti”, mada su prošla medena vremena kad je bio najbolji đak Angele Merkel
Cena i posledice politike vrdanja III: Srbija i Turska
Predsednik Srbije se našao u dvostrukoj klopci. Ako zaoštri odnos prema Erdoganu, rizikuje pad turskih investicija, gubitak radnih mesta, te dodatno i dublje približavanje Prištine Ankari. Ako prećuti i traži “razgovor među prijateljima”, šalje poruku nemoći biračkom telu za koje je Kosovo crvena linija, osetljiva tema i dokaz državne snage
Intervju: Vasko Kelić, Centar za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka
“Jedino rešenje za energetsku stabilnost Srbije – u kontekstu američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije – jeste nacionalizacija ove kompanije ili prinudno preuzimanje upravljanja nad njom. Vučićeva vlast to izbegava i na taj način podređuje interese građana Srbije – Rusiji. Inače, naša zemlja ima najskuplje naftne derivate u regionu zbog izrazito monopolskog položaja Nisa na tržištu, a posledice sankcija će najverovatnije biti dodatna poskupljenja “, akcenti su iz razgovora sa Vaskom Kelićem, istraživačem u Centru za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka i odbornikom Zeleno-levog fronta u beogradskoj opštini Stari Grad
Režimu je potrebna Evropska unija. Kako joj objasniti zašto se studenti bune i zašto to traje toliko dugo, a izbeći pitanja o stvarnim zahtevima protesta? Tako što će spinovati da su protesti dirigovani spolja – a ima li korisnijeg dirigenta od Kremlja? U pokušaje delegitimizacije protesta tvrdnjama da su rezultat “ruskog malignog uticaja” uključio se i deo opozicije. Oni bi da ubede Brisel kako su oni jedina alternativna režimu u Srbiji
Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Uz podršku Irana i Kine, Rusija je polako povećavala kapacitete za proizvodnju dronova i u septembru 2024. godine imala je sposobnost da mesečno upotrebi oko 1000 tih letelica. Krajem prošle godine zabeležen je napad u kojem je upotrebljeno čak 188 dronova, dok je u maju ove godine u jednom slučaju na ukrajinske ciljeve poslato čak 500 tih letelica. Računa se da je krajem leta ruska vojska dostigla mogućnost da mesečno upotrebi čak 6000 većih dronova. Ako se u obzir uzme i godišnja proizvodnja od oko milion malih i mikro FPV dronova, jedini ograničavajući faktor postaje broj operatera, a ne broj dronova
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!