Poslednji predsednik Vlade Republike Srpske Krajine Milan Babić bio je blijed kao kreč na stepenicama američke ambasade u Beogradu, kasnog popodneva 3. avgusta 1995. Ambasador SAD u Zagrebu Piter Galbrajt stajao je s oborenim pogledom. Kada je na njegovu inicijativu tog dana u Beogradu Babić prihvatio „osnovu modificiranog i popravljenog plana Z-4“, američki je diplomat izjavio da „više nema razloga za rat“, da bi, nešto kasnije, rekao da nije siguran kako više itko može zaustaviti hrvatske trupe. Stigle su, u međuvremenu, vjesti iz Ženeve: hrvatska je pregovaračka delegacija objavila da pregovore sa krajiškim timom pod modeliranjem kopredsednika Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Torvalda Stoltenberga, smatra okončanim. Kako je tada izgledao i što je o svemu ovome mislio Slobodan Milošević, čini se da se ne zna ni danas; Babić ga je bezuspješno pokušao umoliti da makar saopćenjem podrži njegov dogovor sa Galbrajtom.
Noć između 3. i 4. avgusta 1995. bila je neobično mračna i duga. Dok su se u Krajini uzdali u čudo, pa bila to neka nedokučiva igra velikih sila ili Miloševićev kec iz rukava u poslednjem trenutku, hrvatska vojska je zauzimala polazne položaje. U petak, u pet sati, 4. avgusta 1995, pale su prve granate na Knin.
Kako je bilo na drugoj strani?
Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman doživljavao je svoje sudržavljane srpske nacionalnosti kao „remetilački faktor“. Fasciniran Miloševićevim stilom, duboko uvjeren da je BiH „umjetna tvorevina“, započeo je svoju vlast u znaku borbenog nacionalizma. Kada se suočio sa „Balvan revolucijom“ 1990. i, potom, sa tenkovima JNA 1991, Tuđman je privremeno izgubio trećinu državne teritorije, ali se zato utvrdio kao neopitni „otac nacije“. Od tada, sve je bilo samo pitanje vremena: vlast u Zagrebu bila je u rukama beskompromisnih nacionalnih jastrebova, a hrvatska javnost preplavljena osjećajem frustracije i poraza. Ograničeni napadi sve jače HV koji će uskoro slijediti jedan za drugim, jasno su pokazivali da se Krajina sama ne može održati.
U jesen 1994. pojavio se mali zračak nade. U nastojanju da se izbjegne opće krvoproliće i etničko čišćenje, SAD, Rusija, Stalna konferencija o bivšoj Jugoslaviji ponudili su plan Z-4 koji je predviđao široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj. Mada Tuđman nikad nije nedvosmisleno prihvatio ovaj plan, krajiški lideri nisu ga uzeli ni u razmatranje. Borislav Mikelić, premijer Krajine 1994 – na primjer – jedino pitanje koje je postavio Galbrajtu dok im je pokušavao uručiti Plan Z-4, bilo je o nekim cisternama nafte. Razlog za ovo odbijanje ležao je, naravno, u tome što bi bilo kakvo mirno rješenje u Hrvatskoj pokvarilo Miloševićevu i Karadžićevu kombinatoriku u Bosni. Tuđmanu, u takvim okolnostima, nije preostalo ništa drugo nego da otvori šampanjac.
Na proljeće 1995. svi do tada dignuti krediti došli su na otplatu. Kako Karadžić uporno nije pristajao na mirovni plan Kontakt grupe, velike sile su posle Srebrenice odlučile da se sa bosanskim Srbima razgovara isključivo jezikom oružja. Istovremeno je i Tuđman dobio „zeleno svjetlo“ da na isti način riješi „krajiško pitanje“, a u Zagreb su počeli pristizati američki privatni vojni savjetnici, mahom penzionirani visoki oficiri sa određenim ugovorima i dobrim vezama sa Pentagonom i Lenglijem…
EGZODUS: Krajiške brigade bile su u stvari bataljoni, a bataljoni čete. Tanko razvučene po dugačkim linijama, u strateškom okruženju, iskrvavljene u sumanutim napadima na bihaćku enklavu za Karadžićev račun 1995, demoralizirane, nikakav stvaran otpor nisu mogle pružiti. Hrvatska vojska je tako 4. avgusta 1995. za nekoliko sati uspela probiti ključne srpske položaje i stanovništvo je već istog dana krenulo u zbjeg. Napadače nitko nije htio čekati. Tu je bila Tuđmanova „crna propaganda“ koja je na sve načine unosila paniku i pozivala na egzodus.
Hrvatski general Ante Gotovina ušao je u Knin bez borbe 5. avgusta 1995, istog dana kada su u Beograd, avenijom Arsenija Čarnojevića, počele stizati beskrajne kolone traktora i svih zamislivih vozila sa gotovo cjelokupnim stanovništvom Krajine. Iz prikolica i pretrpanih automobila, između nekoliko zavežljaja sa odećom, gledale su umorne oči djece, starica u crnim nošnjama, neobrijanih muškaraca, žena s bebama u naručju… Nitko od njih nije znao kuda ide i što ga čeka.
Od tada je prošlo deset godina. Babić je pred Haškim tribunalom osuđen na četrnaest godina zatvora, a Galbrajt nije uspio da napravi političku karijeru u Americi. Pred istim sudom traje proces protiv Miloševića, dok suđenje čekaju Martić u pritvoru u Ševeningenu te Stanišić i Simatović koji su na privremenoj slobodi u Beogradu. Mladić i Karadžić uspešno se kriju već deset godina od Haškog tribunala i predstavljaju težak balast za normalizaciju unutrašnje i vanjske politike Srbije i Republike Srpske. U bijegu od pravde je i Hadžić, a Mikelić se posle kratkog prekida kada je bio uhapšen za vrijeme „Sablje“ – i dalje bavi biznisom. Tuđman je umro 10. decembra 1999. i od tada se Hrvatska uspešno približava članstvu u Evropskoj uniji. Glavnu smetnju na tom putu predstavljao je Gotovina. Za razliku od nekoliko hrvatskih generala koje je Haški tribunal optužio za ratne zločine u „Oluji“ i koji su se dobrovoljno predali, njemu se ne može ući u trag… A što se tiče izbjeglica pred „Olujom“, oni su se razasuli po svijetu.
Deset godina kasnije, malo što podsjeća na „Oluju“ i bivšu Krajinu: tu i tamo ostaci paljevina po opustjelim selima, izblijedeli grafiti „Hrvatsko vlasništvo“ ili „Ustaška bojna – Zagi i Gugi“ po kućama, spomenici hrvatskim vojnicima… I osjećaj da je jedan način života zauvjek okončan.
