Premda to ne izgleda tako s beogradske distance, boravak na Kosovu u izborno doba nije bogzna kako uzbudljiva avantura. Naprotiv. Onaj ko očekuje uzbuđenja, a pritom je naviknut na predizbornu histeriju u (užoj) Srbiji, silno će se razočarati. Nekoliko dana pred izbore održane 17. novembra i nekoliko dana posle tog događaja, nervozni su bili jedino novinari i analitičari čija su mišljenja bila identična po pitanju prognoze izbornih rezultata, ali uglavnom različita po pitanju budućih koalicija.
Svi ostali uglavnom su mirno živeli svoje kosovske dane, čekajući decembarska uzbuđenja
VREMEPLOV
DVE STRANE IZBORNE TRKE: Raspoloženi Hašim Tači s porodicom na mitingu…
Kada u Beogradu tri najjače stranke istovremeno organizuju završne predizborne mitinge, situacija se uglavnom opisuje kao napeta. Zbog toga, TV ekipa iz Srbije satima pred najavljene mitinge Demokratskog saveza Kosova (LDK), Demokratske partije Kosova (PDK) i Novog kosovskog saveza (AKR) priprema svoj „nastup“: na ulici se ne zadržavamo, nećemo se odvajati jedni od drugih, međusobna komunikacija isključivo na engleskom, klimamo glavom tokom govora iako ništa ne razumemo, čvrsto se držimo kolega u novinarskom delu sale…Tog 15. novembra sve mere predostrožnosti pokazuju se suvišnim. Pristalice ove ili one stranke toliko su angažovane u pripremama za mitinge i toliko ponete atmosferom da nas i ne primećuju.
Miting LDK, stranke pokojnog Ibrahima Rugove, najviše liči na ulazak u vremeplov, neko davno doba početaka višestranačja: oronula sportska sala, muzičari odeveni u narodne nošnje izvode mini koncert sa sve igranjem, a prodavci semenki ne stižu da usluže sve zainteresovane mušterije. Scenografija i kostimografija takođe su prilično demodirane. Improvizovana bina, loše fotografije, obavezna mikrofonija, malobrojne i nevešto posute konfete, igračice u jeftinim haljinama, igrači odeveni u kostime sašivene od američkih, kosovskih i nemačkih zastava. Ipak, dve do dve i po hiljade ljudi uživaju: mahanje barjacima ne posustaje, stranački lider i predsednik Kosova Fatmir Sejdiju dočekan je ovacijama, a svaki pomen Ibrahima Rugove praćen je ekstazom.
UTRENDU
…i srpski bojkot
Sasvim je drugačija slika na mitingu PDK Hašima Tačija. Ono što su primetili brojni analitičari – da su se PDK i sam Tači nekako „ušminkali“ i osavremenili – očigledno je i u ovom politički važnom trenutku. Sala kongresnog centra poznatog kao „Boro i Ramiz“ daleko je bolja od one u kojoj su nastupili predstavnici LDK, pa su s njom u skladu i svetlosni efekti, veliki ekrani sa kojih se smeška stranački lider, muzika: za razliku od mitinga LDK gde su se mešali zvuci zurli sa zvucima pesme „We are the champions“ (Mi smo šampioni), ovde su ritmovi savremeniji. Pošto Tači kasni sat vremena, a sala sa dve-tri hiljade mesta nikako da se napuni, publiku zabavljaju dva prištinska repera prilično vešta u animiranju mase – pošto su u tome bolji od većine političkih lidera koji se mogu videti na Balkanu, njihova pesma „Proud to be an Albanian“ (Ponosan što sam Albanac) bukvalno diže salu na noge. No, tek kad Tači konačno pristigne, jasno je koliko je ova stranka radila na svom nastupu: uz pesmu „Final Countdown“ (Poslednje odbrojavanje), balone koji padaju sa tavanice i lidera koji u salu ulazi u pratnji porodice, miting počinje da liči na slične događaje u belom svetu. Konačno, posle kratkog govora (tada samo kandidata za gradonačelnika Prištine, a sada već pobednika) Fatmira Ljimaja, skupu se obraća predsednik. Potpuno nalik političarima na nekim drugim mestima, na binu izlazi dok se na ekranima prikazuju spotovi u kojima se smeška, rukuje sa svetskim političarima i obilazi bolesnu decu. Praćen zaglušujućim zvižducima, Beograd pominje dva puta – albanske kolege kasnije nam prevode da je bilo reči o tome da PDK ne brine o tome ko je i kada sarađivao i pregovarao s Beogradom, da ih ne zanima prošlost, već isključivo budućnost i to da budu „svoji na svome“. Govor je izuzetno kratak (prosto razočaravajuće kratak, imajući u vidu da je miting počeo sa sat vremena zakašnjenja). Na kraju, na binu izlaze Tačijeva supruga i sin, a u velikom finalu upotrebljena su sva moguća scenografska dostignuća: dok Tači trijumfalno diže palac desne ruke što mu je na izborima glavni znak raspoznavanja i glavni „moto“, publika uživa u disko svetlosnim efektima, balonima koji lete na sve strane, konfetama u neverovatnim količinama i veštačkom dimu koji bukvalno prekriva binu.
Baš kao i posle mitinga LDK, publika se mirno razilazi, bez većeg prisustva policije. Barjaci su spušteni i grickaju se semenke.
IZBORNOJUTRO
Iako 17. novembra u Prištini pada ledena kiša, na izbornim mestima od ranog jutra prilična je gužva. Pored birača, tu su uglavnom novinari stranih redakcija – albanskih skoro da i nema. Sve, međutim, protiče mirno i jedino uzbuđenje nastupa kada se pomenuti novinari sjate oko političkih lidera. I tog dana, očigledna je razlika u marketinškoj strategiji glavnih kandidata: predsednik stranke ORA Veton Suroi (koji važi za kandidata kosovske inteligencije) na biralište izlazi u osam sati i novinari ga zbog toga uglavnom ignorišu, predsednik LDK Fatmir Sejdiju nevešto se krije iza biračke kutije i zbog toga deluje prilično neubedljivo, dok Hašim Tači dolazi na biračko mesto u punom sjaju, u dobro tempirano vreme i opet u pratnji supruge i sina.
GRAČANIČKOVEČE
Za razliku od Prištine, prepune mladog i optimistički raspoloženog sveta, obližnja Gračanica, u kojoj žive Srbi, slika je i prilika novembarske depresije. Blato na svakom koraku, oklopni transpoteri na svakih par minuta, bodljikava žica gde god je bilo mesta da se postavi. Ljudi uglavnom sede po kafanama, ćute i gledaju beogradski TV program. Komentarišu štrajk prosvetara, poskupljenje hleba i akcije potrage za haškim optuženicima – pomislio bi čovek da se nalazi na Terazijama, a ne na Kosovu.
Izborima i pregovorima o statusu Gračaničani ne posvećuju previše vremena. Ili to ne čine dok su u blizini gosti iz Srbije. Čak ni kada 17. novembra iz beogradske redakcije RTS-a budu obavešteni da je u Zvečanu bačena bomba na kuću jedne srpske kandidatkinje na izborima, gledaoci ne pokazuju uzbuđenje. Tek poneki uzdah tu i tamo.
ZUM, IZNADPRIZRENA
Dvadesetak kilometara u brdima iznad Prizrena, i ono malo predizbornog i izbornog uzbuđenja nestaje. Selo Zum, do kojeg se dolazi skoro kozjim stazama, valjda je bilo suviše daleko za postavljanje bilborda i organizaciju mitinga – izborima, zapravo, ni traga nema. Baš kao ni ljudima. Pošto je ovo mesto u kojem žive isključivo Albanci katolici, u nedelju 18. novembra svi su na misi. Običaji su drugačiji nego što bi se očekivalo: žene i deca sede na jednoj, muškarci na drugoj strani crkve, a članice crkvenog hora odevene su u šarene prizrenske nošnje. U obraćanju vernicima, sveštenik ne pominje Kosovo ili bilo šta što ima veze s aktuelnom situacijom. Samo uobičajeni sadržaji.
Kamere i čitava ekipa koja je uz policijsku pratnju nabasala čak dotle, izazivaju komešanje. Sveštenik objašnjava ko smo, šta smo i odakle smo. Znatiželjno se okreću i zagledaju nas, ali ubrzo se prolama aplauz. Ko će ga znati zašto.
KAKOSTE?
Čak i za one koji veruju da je poverenje i pomirenje na Kosovu lako zamislivo, prolazak kroz Suvu Reku i Mališevo nije prijatno iskustvo. Bez obzira što nemaš veze sa zločinima i progonima koji su se tu događali, znaš da na tim mestima nisi baš rado viđen gost.
Kosovska policija koja nas prati uključuje sirene, pa nas svi znatiželjno zagledaju. Zna se – oni koji ulaze pod rotacionim svetlima sigurno nisu Albanci. Pritom, prilično je jasno i šta su, i s koje strane dolaze.
Iako se u ovom delu Kosova mnogo gradi, na spaljene kuće nailazimo na svakom koraku, što uz znatiželjne poglede žitelja izaziva muk u kombiju kojim se vozimo. Znamo ipak da je šef jedinice koja nas prati pouzdan oslonac. Iako „kao od brega odvaljen“ i više nego opasnog izgleda, šali se s nama, govori srpski, pita nas o Nišu, Beogradu i Subotici. Tokom prolaska kroz Mališevo poziva nas da s njim baš tu popijemo kafu. Odbijamo, uz pristojno obrazloženje da smo „u žurbi“ i da moramo što pre da stignemo do Prištine. Na kraju, tek što naivni pomislismo kako, eto, ima ljudi koji su svesni da nismo mi palili te kuće i ubijali ljude, uz vragolast osmeh konstatuje i pita: „Srbi su ovde dolazili samo u tenkovima, a vi lagano… I? Kako ste?“
Isto veče, u srpskoj Gračanici, šapatom sumiramo dnevne doživljaje. Da ona ekipa pred TV-om kojim slučajem čuje gde smo bili, ko zna kako bismo prošli. Nema struje, agregat sve slabije i bučnije radi, postaju sve nervozniji, a nas i ovako gledaju kao nekakve špijune.
Kako smo? Loše.
Novembarski sneg lagano provejava. Uzbuđenja su valjda rezervisana za decembar.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!