Ako mene pitate, rečenica: "Ja sam građanin Evropske unije" nema više smisla nego kad se Radovan Treći hvali da je član biblioteke. Ili ne, lažem, ima jedna korist, mnogima ovde značajnija od svega. Više od činjenice da su u Evropskoj uniji Hrvate veseli da Srbi tamo nisu
„Sve smo dalje od Europe, a sve bliže sebi“, kazao je u svibnju 1993. na jednoj tribini u Dubrovniku tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio. Ali, što je to Europa, a tko smo točno mi, koja je naša istinska bit, koji nas skup osobina jasno i nedvosmisleno definira Hrvatima, a potpuno je suprotan osobinama zajednice europskih naroda, bojim se da onda nismo znali, a ni cijela dva desetljeća kasnije nismo puno pametniji. Očekivali biste možda da će Fabrio danas, pet minuta prije ulaska Hrvatske u EU, zajaukati: „Sve smo bliže Europi, a sve dalje od sebe“, no stvar je složenija. Odnos s takozvanom Europom bio nam je zbunjujući, zbrkan i često otvoreno proturječan. Upravo zbog toga sve je ovo toliko trajalo.
Hrvatski ulazak u Uniju bio je nešto kao srednjoškolsko obećanje seksa. Dvadeset godina smo mi siroti nosili prezervativ u novčaniku i napaljeno obilazili oko Europe, tu i tamo dobili poneki nevoljki poljubac, pa i pipnuli sise, ako bi nam se baš posrećilo, ali dočim bi se osokolili i krenuli ispod pojasa, Europa bi nam odlučno zaustavila ruku i rekla da okolnosti za to još nisu sazrele. Hrvati su na ovo reagirali upravo kao što odbijeni muškić inače reagira, frustracijom, bijesom i vrijeđanjem subjekta svoje žudnje. U tome je raspoloženju vjerojatno izrečena i tvrdnja na početku ovog teksta. Eh, pa što će nam ta Europa, govorili smo ponosno. Šta ona misli, da ćemo mi moliti? Ona nas treba više nego mi nju. Vidjet će ona jednog dana. Na koljenima će nas preklinjati da uđemo, a mi ćemo samo prekrižiti ruke na prsima, podići bradu i oholo reći: „Ne, ne, draga, ti si imala svoju priliku i propustila si je.“
Mi smo oduvijek bili Europa, ponavljao je pokojni Franjo Tuđman. U Europi bismo izgubili svoj identitet, kazivali su drugi. Nije to ona kršćanska Europa u kojoj smo sanjali, nego jedno bolesno, dekadentno društvo u kojemu niti žene slušaju muškarce niti mlađi starije, tješili smo se u to doba. Ipak, ni u jednom trenutku nismo zaista odustali, onaj prezervativ iskrzanog omota sve vrijeme nam je bio u džepu i kad god bi nam se namiguša Europa nasmiješila, mi bismo spremno poskočili i krenuli birati najljepšu kravatu. Unatrag desetak godina počeli smo ozbiljnije graditi svoj odnos. Složili smo se da mi, eto, možda i nismo savršeni, prihvatili smo određene ustupke, popravili zube i češće se tuširali.
Nije to uvijek, priznajem, bilo lako. Izručenje optuženih za ratne zločine bilo je naročito bolno i to smo na svaki način željeli izbjeći, tvrdeći da su ratni zločini bitan dio našeg identiteta. Europska je administracija, međutim, bila neumoljiva i naposljetku je otkriven i priveden i posljednji optuženi, dok je u luksuznom hotelu na Kanarskom otočju spokojno pijuckao vino od stotinjak eura za butelju. Ovaj događaj, uzgredno kazano, mene i danas ispunjava patriotskim ushitom, kako je Ante Gotovina bježao sa stilom, skrivao se za velike pare na otmjenim adresama. Vi Srbi, oprostite, ali moram to reći, nemate šlifa za takve stvari, inače Radovana Karadžića ne bi uhapsili gotovo kao skitnicu, u autobusu Gradskog saobraćajnog preduzeća. Nesretnik je sjedio u rasklimanim kolima dva reda iza Teofila Pančića, ali Teofil nije shvatio da se nešto neobično dešava jer je imao slušalice na ušima.
Elem, Hrvatska je izručila Gotovinu, zajedno s paketićem kave u zrnu, bombonjerom i bocom konjaka, koje nam je blagajnica u samoposluživanju lijepo upakirala u bijeli tanki papir, i to je, manje ili više, bilo to, vrata Unije bila su nam široko otvorena. Danas nas još samo jedan koračić dijeli od te specijalne političke milosti, ali što nas u budućnosti čeka, dobro ili loše, što ćemo dobiti, a što izgubiti, nitko zapravo ne bi znao reći. Čuju se svakakva mišljenja, i za i protiv, ali sve je samo nagađanje, bajanje, poznati geopolitički mumbo jumbo. Ako mene pitate, rečenica: „Ja sam građanin Europske unije“ nema više smisla nego kad se Radovan Treći hvali da je član biblioteke.
Ili ne, lažem, ima jedna korist, mnogima ovdje značajnija od ičega. Više od činjenice da su u Europskoj uniji Hrvate veseli da Srbi tamo nisu. Jer, to je za većinu najvažnija, možda i jedina sastavnica našeg identiteta, naša istinska bit: Hrvati su oni koji nisu Srbi. U Briselu su, ne znajući i ne hoteći, domoljubnom i državotvornom dijelu stanovništva dali krunski dokaz kako ova dva naroda ne valja brzopleto miješati. Rijetko je što tako strašno razbjesnilo Hrvate kao kad se prije nekoliko godina nagađalo da će u Europu biti primljeni zajedno sa Srbima. To su doživjeli kao nečuven bezobrazluk i drsko poniženje.
I, evo, sad im je udovoljeno. Mi na ulasku u EU nećemo svirati „Odu radosti“, nego ćemo pjevati: „Oj, drugovi, je l’ vam žao, rastanak se primakao“, naslađuje se tako u nedjeljnom broju „Večernjeg lista“ Srećko Puntarić Felix, a ja bih rekao da je to prevladavajući osjećaj. Primanje u EU mnogim će Hrvatima biti osobito lijepo i svečano samo zbog mizerne nacionalističke zluradosti da su se tu našli prije Srba i nemojte se začuditi ako 1. srpnja na graničnim prijelazima u Bajakovu i Erdutu ugledate neke kako se u vašem smjeru iz svega glasa deru:
„Šta je, pičke?! Vi bi u EU? Oćete ovo…“
Tu će građanin, već prema nahođenju, pokazati srednji prst, bosanski grb, uhvatiti se za prepone ili pljesnuti po stražnjici. Budite, molim vas, milostivi prema tim nevoljnicima i nemojte žuriti s pristupnim pregovorima. Inače ćete nam sasvim pokvariti doživljaj.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
