

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Tek 55.000 dospelo je na Vučićev skup sa pljeskavicama i pevanjem dok je 15. marta na ulicama bilo do 325.000 ljudi
Na početku skupa „Ne damo Srbiju“, održanog u subotu u Beogradu, bilo je prisutno oko 55.000 ljudi, saopštio je Arhiv javnih skupova.
Procena je izvršena u 19 časova, kada je trebalo da bude kulminacija tog trodnevnog skupa na koji su ljudi iz cele Srbije i regiona dovoženi autobusima.
Skup je zauzeo plato ispred Doma Narodne skupštine, Trg Nikole Pašića i Bulevar kralja Aleksandra do raskrsnice s Ulicom Desanke Maksimović, objavio je Arhiv, prilažući fotografiju.
Iako su režimski mediji uskliknuli da je u pitanju „najveći skup u istoriji“, to nije bilo ni blizu.
Taj rekord zadugo će držati studentsko i narodno okupljanje 15. marta kada se, opet prema procenama Arhiva, po širem centru Beograda razlilo između 275 i 325 hiljada ljudi.
Oni su tada dolazili svojom voljom i o svom trošku i za njih nije bilo organizovanog prevoza, naprotiv. Tog dana je, zbog navodnih briga za bezbednost, ukinut sav međugradski prevoz.
Kad se podvuče crta, ceo vašar, pljeskavice, Baja Mali Knindža i predsednik Aleksandar Vučić dovukli su oko šest puta manje ljudi nego što je 15. marta bilo u Beogradu.
Iako mediji bliski vlasti i sam Vučić skup slave kao prekretnicu, jasno je da se odigrao ozbiljan fijasko i da vlasti sve teže mogu da mobilišu pristalice i primoraju ostale da se pojave ovakvim zgodama.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve