
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
Nije mladi Vučić otišao u Hrvatsku da jede lički kupus sa mesom, niti da uzdiše nad jadima ono malo sirotinje po Severnoj Dalmaciji i Lici. Otišao je da preotme političke poene Šešelju i njegovima, da unese razdor među srpske predstavnike i da pomogne Sanaderu

Poseta zamenika predsednika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića Hrvatskoj (to jest Srbima u Hrvatskoj, to jest određenim lokalitetima Severne Dalmacije i Like, jer ga ni hrvatske vlasti, ni predstavnici srpskih stranaka i organizacija nisu ni zvali, niti dočekali) bila je dvaput odlagana. Prvo je rekao ići u četvrtak, pa u subotu, pa je otišao u ponedeljak. Sa granice ga nisu vratili, kao što su neki očekivali; to je među Srbima u Hrvatskoj protumačeno kao još jedna podvala hrvatskih vlasti: samo nam je još on trebao.
Slobodan Uzelac, potpredsednik hrvatske vlade ispred SDSS-a (Samostalna demokratska srpska stranka), kaže za „Vreme“ da je ta poseta došla „u krivo vrijeme“ i dodaje: „Nije dogovorena ni sa kime – koliko mi znamo. Nitko ga nije ni zvao, niti dočekao. Bolje bi mu bilo da je obratio pažnju na Srbe iz Hrvatske koji su mu komšije tamo oko Beograda, nego da hoda okolo po Hrvatskoj; bila bi to veća pomoć. A i hrvatskoj bi policiji bolje bilo da hvata lopove i ubojice nego da ga prati i osigurava. Moj je dojam da je riječ o posjetu nametnutom iz raznih političkih razloga u koje radije ne bih ulazio.“
U političke potrebe i koristi, međutim, ulaze drugi. Pre svega, kažu kolege novinari iz Zagreba, Sanaderovoj vladi ova epizoda odgovara zato što donekle skreće pažnju sa akutnih skandala; osim toga, postoji i škola mišljenja koja smatra da je to pokušaj izvesne konkurentske struje među Srbima da potkopaju pozicije Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i Slobodana Uzelca; njihove pozicije u Srbiji pre svega, gde su upravo oni shvaćeni kao glavni predstavnici Srba u Hrvatskoj, kao ljudi s kojima se razgovara. Srpsko narodno vijeće i Srpski demokratski forum u Zagrebu primili su nekoliko poziva od svojih aktivista i članova sa terena koje je Vučić namerio da poseti, sa molbama da se distanciraju od njega. Ako ga povežu sa njima, kažu, imaće samo neprilike, ako ne i nešto gore; Vučić će otići kući, a njima će hrvatski ekstremisti i šovinisti ostati.
Nasuprot očekivanjima zasnovanim na dugogodišnjem iskustvu (setimo se samo histeričnih reakcija na moguću posetu Vuka Draškovića kao ministra inostranih dela SR Jugoslavije pre nekoliko godina), hrvatska javnost i mediji prate Vučićevu posetu sa upadljivim manjkom zanimanja. U medijima je lapidarno i usput opisan samo kao „Šešeljev bivši bliski suradnik“ koji se odvojio od SRS-a. Inače glasne i nepodnošljive braniteljske udruge za sada nemaju komentar; neki fudbalski navijači iz Zadra bili su najavili protest, ali tek kad je Vučić otišao dalje; dnevnik HTV-a je u ponedeljak (u 28. minutu) imao 90 sekundi ravne i službouljudne informacije u kojoj je naglašeno samo da Vučić „do prije neki dan nije ni čuo za Škabrnju“, mada je slikan u Varivodama, jako blizu te iste Škabrnje, poprišta jednog od odvratnijih ratnih zločina koje su počinile srpske snage. Izjavio je da, „ako je to apsolutna istina“, onda je to strašno i da svi treba da odgovaraju. Uzgred, RTS je toj poseti posvetio više vremena od HTV-a. Posle je išao u još neka sela, razgovarao sa seljacima koji su posle rekli da ih „politika ne zanima“, jeo lički kupus sa mesom i uopšteno uzdisao nad tužnom sudbinom Srba. Vajkao se i da su „neki besni“ zbog te njegove turneje; nije precizirao ko to besni, još manje zašto.
Tu se sada treba prisetiti i još jedne okolnosti: naime, predizbornu kampanju tada još jedinstvene Srpske radikalne stranke na čelu sa Tomom Nikolićem vodila je firma Ratka Mačeka, bivšeg portparola vlade HDZ-a.
Sva je prilika da ova Vučićeva turneja ima svoje razloge mnogo više u političkim okolnostima i odnosima u Srbiji nego u Hrvatskoj. Sad, kad je Srpska napredna stranka, po svemu sudeći, odnela veliki deo birača Šešeljevoj siročadi, Nikolić i Vučić imaju očigledan interes da im preotmu i monopol na „srpsku nejač“ i prateće „zaštitnike“. Radikali su se temeljito iskompromitovali sa onom njihovom „vladom RSK u progonstvu“ Milorada Buhe, pa je Aleksandar Vučić sada krenuo među „nejač“ da tamo, na terenu, pokuša da objasni ko zaista brine o njima. To je zadatak težak i neprijatan: treba sada ljudima objasniti da je ono „od Karlobaga do Virovitice“ bila šala; da je „Velika Srbija“ bila priča „nebeska“ i prema tome više nekako duhovna; da oni Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja nisu dobro razumeli; da će Toma i Aca sada da ih uzmu pod svoje i zaštite. Sudeći po licima tih ljudi koje je Vučić posećivao tamo, nekako nam se čini da ih nije uverio. Spuštali su se oni niz radikalsko uže – pa se uže pretrže, da parafraziramo Njegoša. Lepo kaže Slobodan Uzelac da je ta poseta u najmanju ruku „preuranjena“: nisu ljudi zaboravili ni „vojvodu“ Šešelja u Vukovaru, u maskirnoj uniformi („steona žaba“, što reče onaj Mikica Marković iz SPO-a) kako naređuje da „nijedan ustaša odavde ne sme živ izaći“; ni radikalske propagandiste i funkcionere u RSK (Ljubicu Šolaju i Radu Leskovca, između ostalih); ni uvozne radikalske „dobrovoljce“, ali ni lokalne pljačkaše i zlikovce pod radikalskim kokardama.
Eto im sada Generalnog Sekretara da im objasni da su sve krivo shvatili i da treba da se oslone na novu – veoma naprednu – stranku, koja će im pomoći. A možda i da se potrude da glasaju iz dijaspore za Tomu i Acu.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve