

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
1965-2001


Ne znam kad sam prvi put čula da biti Neko znači biti čovek sa Imenom i Prezimenom. U to sam poverovala.
Maja Tasić je žena koja je imala Ime i Prezime. Ko god, kad god i zbog čega god da je govorio o Maji, izgovarao je – Maja Tasić.
Ličila je na svoje ime. Na prvu Maju koju sam srela u životu, a koja je živela u seriji slikovnica o Maji. Dodatkom Prezimena, Života i Kraja izašla je iz slikovnice.
Maja Tasić je živela onako kako su mnogi verovali da bi i oni živeli i radili samo da im je bilo te energije, te pameti i tih nerava. Samo je to falilo.
Njenu energiju nije bilo lako, ali je bilo lepo podnositi.
Njoj je Sloboda bila konkretan pojam. Dok smo mi o Njoj pevali, ona je za Slobodu radila.
Kad niko nije imao više nikakve ambicije, Maja Tasić je imala. Ona je postavila znak jednakosti između reči Ambicija i Energija. Ko se ljutio na Nju ljutio se na sebe, zato što nije imao Veru koju je Ona imala.
Maja je postavljala ciljeve svojim prijateljima, i onim drugim.
Oni koji nikad nisu preduzeli ništa osim što su pevali počeli su da rade. Za Maju, za inat Maji, svejedno.
Maja Tasić je počela predizbornu kampanju za udruženu opoziciju Srbije baš na stranicama ovog lista, pre nego što se opozicija udružila. I sve dalje kampanje vođene su prema najvišim standardima civilizovane komunikacije, koje je Maja Tasić uspostavila.
Pored Maje niko nije spavao.
Šta će biti sad kad je Maja zaspala? Ko će nas buditi?
Ona je svojim životom dokazivala da nije tačno da je dovoljno nešto strašno želeti, već da je neophodno mnogo raditi.
Najteža primedba koju sam čula na njen račun, bila je „ona ostvaruje sve što zamisli“. Ne plašim se da tvrdim da nema ničeg što je Ona zamislila a da nije na radost svih nas.
Gledam oko sebe i plašim se da je otišla mnogo pre nego što je ostvarila sve što je zamislila. Ovo još nije Naša zemlja za kakvu se ona borila.
Ako ima onih koji na Onaj svet odlaže sa spokojem, usuđujem se da pomislim da Maja Tasić nije od tih. Ona nije svoj posao završila.
I nisam sigurna da je u tom poslu bilo ko može zameniti.
U tom smislu joj ništa ne možemo obećati. Osim da je nećemo zaboraviti.
U potrazi za Božijom pravdom, sve što mi pada na malu pamet jeste da je Maja Tasić otišla tamo gde je uspostavljen onakav red za kakvim je Ona na ovom svetu čeznula.
Zbogom, lepa devojko.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve