Aleksandar Vučić, generalni sekretar SRS-a, u saradnji sa podivljalim delom Državne bezbednosti počeo je da kolportira iskrivljene i unakažene podatke iz operativnih arhiva i dosijea Službe. Da li je Državna bezbednost toliko probušena da curi na sve strane? Da li će pretnje bivšim i budućim haškim svedocima prolaziti bez reakcije vlasti
DA LI ĆE KLEVETANJE I ZASTRAŠIVANJE BITI SANKCIONISANO: Aleksandar Vučić
Već smo se bili zabrinuli za „Laufera“, čuveni izvor „podataka“ za Šešeljeva spletkarenja: zašto ćuti? Da nije došao na vlast? Onda je u nedelju u podne, računajući na manjak događaja od interesa za novinare, Aleksandar Vučić priredio vanrednu konferenciju za štampu. Održao je govor jezikom službenih beleški i „analiza“, tj. „preseka“ Službe državne bezbednosti, žargonom dostojnim komedija Dušana Kovačevića, a sve mašući nekakvim papirima (po radikalskom običaju) koje je Šešelj „dobio od Službe“. Odahnuli smo: „Laufer“ je živ i zdrav, iako je na vlasti.
Prevedeno na srpski, Vučić je optužio dva novinara „Vremena“ da su radili svoj novinarski posao, a kao dokaz naveo je službene beleške radnika Državne bezbednosti koji su „dužili“ Dejana Anastasijevića i Jovana Dulovića. Obojica su, naravno, „bezbednosno interesantni“; ne samo zato što su svedočili u haškom suđenju Slobodanu Miloševiću. Da se njihovi – i ne samo njihovi! – telefoni slušaju, kretanje prati, a „kontakti“, je li, „analiziraju“, pa se sve to kolportira po raznim nivoima vlasti u obliku „preseka“ i „informacija“, to znaju i vrapci na Banjici. Kakav je kvalitet tih „analiza“, „preseka“ i „informacija“ najbolje govore papiri kojima Vučić maše: profesionalni put Jovana Dulovića opisan je potpuno pogrešno; Dejanu Anastasijeviću pripisani su kontakti sa nekoliko ljudi koje u životu nije ni sreo ni čuo. Toliko o lažima.
Ostatak te uobičajeno šuplje i pretenciozne monodrame Aleksandra Vučića drži se proverenog postupka: normalne aktivnosti dvojice novinara, njihov profesionalni rad čiji su rezultati objavljeni i/ili emitovani, prevode se na jezik Ilije Čvorovića. Ako čovek napravi intervju s nekim, napiše tekst ili snimi TV emisiju o nečemu – to je bilo „po nalogu i za novac“. Ako čovek primi nekoga u goste ili se s nekim vidi na javnom mestu – „ostvarili su konspirativni kontakt“. Sama okolnost da se neko s nekim viđa sumnjiva je na „špijunažu“: šta on ima da se viđa? To što je posle objavio intervju s tim nekim mora biti da je „legenda“. Ali, ako operativac Državne bezbednosti navali, pa se nametljivo i uz podrazumevanu pretnju viđa s nekim i posle o tome piše službene beleške, e to je onda „saradnja sa Službom“. Upravo od takvih nametljivaca je Dejan Anastasijević morao da pobegne u Beč 1999. (i to je Vučić pogrešno shvatio, jer ne ume da čita ono što mu „Laufer“ daje). E, taj isti operativac, onaj Milan Letić koji se proslavio kad je 22. februara 2003. istresao Bagzija Milenkovića tako da ovaj više nikada nije smeo da sedne u kamion (a u stvari ga je Slobodan Pažin oterao iz GSUP-a Beograd, ali to je druga priča), dakle taj Letić sreo je slučajno Dejana Anastasijevića na ulici posle oktobarskog prevrata, ispričao se s njim i odmah sastavio službenu belešku; trebalo mu je za učinak. Tako sada siromah Vučić ne može da se odluči da čiji je Dejan Anastasijević agent, jer nečiji agent biti mora: da l’ Službin, dakle „naš“, d l’ strani?
Sve bi to bilo smešno kao što jeste – ali ovo nije takva država. Ovo je država čiji je aparat unutrašnje bezbednosti očigledno probušen, čim interne i poverljive budalaštine stižu do Šešelja i Vučića. Ako su podaci iz dosijea i ostalih arhiva Službe dati Šešelju za potrebe njegove odbrane u Hagu, oni se ne smeju koristiti za klevetanje bivših i potencijalnih svedoka – ili bilo kog drugog u zemlji; neka ih Šešelj kleveta u Hagu, a ne Vučić ovde.
Ima tu jedan još ozbiljniji ugao koji više nije smešan: Aleksandar Vučić izneo je pretnje bivšim, pa time i budućim svedocima koji bi mogli biti pozvani da se pojave pred Tribunalom. Njegova je poruka jasna: ko god da ode u Hag i tamo svedoči drugačije od partijske linije SRS-a provešće se kao Dulović i Anastasijević. Ima da mu nađu svaku cedulju iz Službe, da mu oklevetaju ženu, da mu protumače svaki susret kao „konspirativni kontakt“, da ga optuže da je zaradio „debele pare“ i to „devizne“ (ej!) radeći svoj posao i da ga uopšte naprave „izdajnikom“, „stranim špijunom“, „antisrpskim“ i „anacionalnim“ izrodom i saradničkom vezom Službe u isto vreme.
Da podsetimo mladog Vučića: onaj Beć Bećaj sa Kosova što su ga spakovali u C-130 i odneli u Ševeningen radio je to isto, a nije bio čak ni generalni sekretar velike i jake političke stranke. Dr Šešelj ima pravo da se brani kako zna i ume – ali pred sudom, a ne tako što će Vučić po Beogradu klevetati i zastrašivati potencijalne svedoke za svaki slučaj, jer bi možda mogli biti pozvani da svedoče.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!